Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-964/15 (V.D.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Disciplinska mjera
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-964/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-964/15, rješavajući apelaciju V. D., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela V. D., protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 027069 14 Rsž od 28. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. D. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnijela je 2. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 027069 14 Rsž od 28. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu tužene (JZU „Apoteka“ Trebinje), da se obaveže tužena da apelanticu vrati na poslove farmaceutskog tehničara ili druge odgovarajuće poslove, te joj isplati neisplaćena primanja za određeni vremenski period.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je između stranaka nesporna činjenica da je u organizacionoj jedinici tužene, Apotekarskoj stanici Ljubinje, izvršen redovni godišnji popis koji je obavila komisija, u prisustvu zaposlenih radnica te stanice, apelantice i M. K., da je nakon utvrđivanja faktičkog popisnog stanja sredstava, izvršeno i knjigovodstveno evidentiranje svih računa, te sravnjivanje istih sa stanjem novčanih sredstava ostvarenih poslovnom djelatnošću stanice, da je provođenje svih ovih radnji rezultiralo konstatacijom da postoji manjak u robi u iznosu od 42.356,00 KM, da se apelantica nije složila sa prijedlogom komisije da se izvrši ponovni popis, pa je direktor tužene donio rješenje o udaljenju sa posla apelantice i ujedno podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelantice i M. K., te da je i nesporna činjenica da je imenovana disciplinska komisija koja je sprovela disciplinski postupak, na kome je utvrdila da se radi o težoj povredi radne obaveze, što je rezultiralo donošenjem rješenja kojim je apelantici otkazan ugovor o radu. Dalje se navodi, da nije prihvatljiv zaključak prvostepenog suda da uručenjem poziva apelantici za sjednicu disciplinske komisije šest dana prije njenog održavanja (umjesto osam dana) došlo do narušavanja njenog prava na odbranu. Odredbom člana 21. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenih u Javnoj zdravstvenoj ustanovi Apoteka Trebinje propisano je da poziv radniku protiv koga se vodi disciplinski postupak, svjedocima i drugim učesnicama u postupku, mora biti uručen osam dana prije održavanja javne rasprave. Također se navodi, da nije sporna činjenica da je poziv apelantici uručen šest dana prije održavanja javne rasprave, da se ista na poziv odazvala i pred disciplinskom komisijom iznijela svoju odbranu. Okružni sud konstatuje da iz stanja spisa predmeta proizlazi da prvostepeni sud uopšte nije utvrđivao istinitost činjenica na kojima je zasnovana pobijana odluka tužene, odnosno nije se bavio pitanjem da li je apelantica počinila težu povredu radne dužnosti iz člana 98. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, već isključivo iz proceduralnih razloga našao da je odluka disciplinske komisije nezakonita. Okružni sud ističe da je za presuđenje u konkretnom sporu odlučno razjašnjenje pitanja da li je apelantica, prije donošenja otkaza tužene, zaista počinila težu povredu radne obaveze i u čemu se ta povreda konkretno sastoji. Naime, ako je takva povreda stvarno počinjena otkaz apelantici se ne bi mogao smatrati nezakonitim i pored nedostataka postupka na koje je ukazano u prvostepenoj presudi, pri čemu teret dokazivanja leži na tuženoj. Po ocjeni Okružnog suda, povreda odredbe člana 20. Pravilnika o disciplinskoj o materijalnoj odgovornosti zaposlenih u Javnoj zdravstvenoj ustanovi Apoteka Trebinje, na koju je već ukazano, nije od takvog značaja da bi mogla dovesti do oslobađanja apelantice od odgovornosti za opisanu težu povredu radne dužnosti, bez obzira na činjenicu da poslodavac nije omogućio apelantici da poziv na raspravu pred disciplinskim organom primi osam dana prije zakazanog ročišta, taj propust je kompenziran disciplinskim postupkom i postupkom pred sudom u kome je apelantica imala mogućnost da iznese svoju odbranu u odnosu na navode poslodavca iz otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti. Okružni sud smatra da se radi o formalnom nedostatku u vođenju postupka, koji se može staviti na teret tuženoj, koja nije dosljedno poštovala proceduru koju je sama potpisala, ali koji nije takvog karaktera i značaja da bi suštinski i sam za sebe uticao na zakonitost pobijanog rješenja. Okružni sud ističe da je imao u vidu da je u toku disciplinskog postupka nesumnjivo utvrđeno da je apelantica kao računopolagač odgovorna za ostvareni manjak u iznosu od oko 42.000,00 KM, te da je utvrđeni manjak, u toku parničnog postupka pred prvostepenim sudom, u cijelosti potvrđen i vještačenjem poslovnih knjiga po vještaku finansijske struke. Okružni sud zaključuje da kako odgovornost apelantice proizlazi iz provedenih materijalnih dokaza, nesumnjivo je da je tužena dokazala odlučne činjenice za presuđenje u konkretnom sporu. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman