Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3114/16 (V. M.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vanbračna zajednica
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3114/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3114/16, rješavajući apelaciju Valtera Miličevića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Valter Miličević, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 051091 15 Gž od 15. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovan.

OBRAZLOŽENJE

1. Valter Miličević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čapljine, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić, iz Mostara, podnio je 20. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 051091 15 Gž od 15. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da zajedničku vanbračnu stečevinu u jednakim djelovima od po ½ čine pokretne stvari (bliže opisane u izreci prvostepene presude), kao i da se utvrdi da su apelant i tužena (S. P.) sa po ½ udjela za vrijeme trajanja zajednice života izvršili građevinska nužna i korisna ulaganja u stanu, u vlasništvu majke tužene.

2. U svom obrazloženju, između ostalog Kantonalni sud navodi da pravilno prvostepeni sud utvrđuje da apelant nije dokazao postojanje vanbračne zajednice sa tuženom u spornom periodu, jer provedenim dokazima, te saslušanjem apelanta i tužene kao parničnih stranaka, te svjedoka, nedvojbeno proizlazi da parnične stranke nisu bile u bračnoj zajednici, dakle, nisu zaključile uopće građanski brak već su se samo crkveno vjenčali u septembru 1998. godine, da je u to vrijeme apelant još uvijek bio u zakonitom građanskom braku sa suprugom B. M., koji brak je zaključen u Njemačkoj, te razveden pravosnažnom presudom suda u Frankfurtu 10. septembra 1999. godine. Dalje se navodi, da je odredbom člana 3. Porodičnog zakona F BIH propisano da vanbračna zajednica, kao zajednica života žene i muškarca, postoji u slučaju kada isti nisu već u braku, niti u vanbračnoj zajednici sa drugom osobom i koja traje najmanje tri godine ili kraće, ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. S obzirom na navedeno Kantonalni sud konstatuje da je u vrijeme zaključenja crkvenog braka apelanta i tužene nije postojala njihova vanbračna zajednica, obzirom na citiranu odredbu člana 3. Porodičnog Zakona F BIH. Kantonalni sud također ističe, da pravilno prvostepeni sud zaključuje da parnične stranke nakon zaključenja crkvenog braka, odnosno nakon razvoda apelanta sa suprugom B. M., nisu zasnovali zajednicu života i nisu živjeli zajedno, već su živjeli odvojeno apelant u Njemačkoj a tužena u Čapljini, sa povremenim viđanjima i posjetama, dakle, nije postojala zajednica života u smislu zajedničkog stanovanja i vođenja zajedničkog ekonomskog kućanstva (apelant nakon crkvenog vjenčanja otišao u Njemačku, vratio se u 3. mjesecu 1999. godine, kada im je rođena kćer, bio tu desetak dana, te ponovno otišao u Njemačku, da bi došao 2000. godine, kad je njihovoj kćeri bilo krštenje, tu boravio kratko pa se vratio u Njemačku, te nije uopće dolazio pune četiri godine, apelant od 2004. do 2009. godine, dolazio godišnje u Čapljinu, gdje bi boravio od jedan do dva mjeseca i gdje je u tom periodu živio u stanu majke tužene, obzirom da nije imao gdje drugo živjeti, da bi u 2009. godini kupio poslovni prostor koji se nalazio u istoj zgradi ispod stana majke tužene, renovirao ga u stambeni prostor, te je u njemu živio od 2010. godine pa nadalje, kada bi došao u Čapljinu, mada je u tom periodu kao i danas apelant preko 90% dana u godini provodi živeći u Njemačkoj). Kantonalni sud zaključuje, da iz svih naprijed navedenih razloga su neutemeljeni apelantovi žalbeni razlozi o postojanju vanbračne zajednice apelanta sa tuženom, te njegovog zahtjeva da se izvrši dioba pokretnih stvari koje se nalaze u stanu vlasništvo majke tužene. Također se navodi, da apelant u toku postupka nije dokazao da je izvršio u stanu majke tužene, u kojem bi povremeno boravio bilo kakva građevinska nužna i korisna ulaganja u stanu, a posebno uz nesporno utvrđenu činjenicu da je majka tužene u spornom periodu podigla i otplatila kredite kod Uni Credit banke, dva kredita kod Mikrokreditne organizacije Sunrise, te također kredit kod Hypo Alpe Adria Bank iz čega je sasvim realna činjenica da je upravo iz tih sredstava majka tužene mogla renovirati svoj stan i izvršiti određene građevinske radove.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3114/16 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio