Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3641/16 („Bonus Bono“ d.o.o. Pribinić - Teslić)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3641/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3641/16, rješavajući apelaciju „Bonus Bono“ d.o.o. Pribinić - Teslić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Bonus Bono“ d.o.o. Pribinić - Teslić, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Pr 020073 16 Pžp od 27. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„Bonus Bono“ d.o.o. Pribinić - Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 1. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Pr 020073 16 Pžp od 27. jula 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 180. stav 1. tačka 29. Zakona o radu, te je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM. Također, apelant je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM. U toku prekršajnog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je na osnovu Ugovora o radu od 25. marta 2015. godine zasnovan radni odnos između apelanta i radnika I. B.. Nadalje, utvrđeno je da je 16. septembra 2015. godine, po zahtjevu radnika I. B., Opštinska uprava, Odjeljenje za inspekcijske poslove sa komunalnom policijom, Inspekcija rada Teslić, izvršila inspekcijski pregled, zbog neisplaćene plate za juni mjesec i pet dana jula mjeseca 2015. godine, nakon čega je od strane inspekcijskog organa rješenjem od 21. septembra 2015. godine apelantu naloženo da otkloni nepravilnosti, odnosno da radniku I. B. izvrši obračun, isplati platu za navedeni period i uruči pismeni obračun plate. Osim toga, konstatovano je da apelant nije dokazao navode da je radnik I. B. sam sebi isplatio platu, na način da je uzeo novac od dnevnog pazara. Isto tako, konstatovano je da nisu osnovani navodi da je u toku donošenja rješenja o prekršaju donesen novi Zakon o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16) koji više ne predviđa predmetni prekršaj i da bi shodno tome trebalo primjeniti odredbu člana 6. stav 2. Zakona o prekršajima, koja propisuje da ako je poslije izvršenja prekršaja izmijenjen zakon, odnosno propis, jednom ili više puta, primjeniće se zakon, odnosno propis koji je najblaži za počinioca. U vezi s tim, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da jeste tačno da je nakon donošenja prvostepenog rješenja stupio na snagu novi Zakon o radu, ali da nisu tačni navodi da novim zakonom nije propisan predmetni prekršaj, imajući u vidu da odredba člana 136. stav 1. Zakona o radu propisuje da poslodavac ne može bez saglasnosti radnika ili pravosnažne odluke nadležnog suda, svoje ili tuđe potraživanje prema radniku naplatiti obustavljanjem od plate ili naknade plate, odnosno isto što je propisano članom 96. stav 1. starog Zakona o radu, dok je odredbom člana 264. stav 1. tačka 29. propisano da će se novčanom kaznom od 2.000,00 KM do 12.000,00 KM kazniti poslodavac za prekršaj ako radniku uskrati ili smanji platuili nanadu plate koja mu pripada po zakonu, kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu ili ugovoru o radu ili ih ne isplati u propisanim rokovima, pa tako u predmetnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni člana 6. stav 2. Zakona o prekršajima.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman