Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4994/14 (A. H.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4994/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. listopada 2016., u predmetu broj AP-4994/14, rješavajući apelaciju Adema Heldića, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Heldića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030535 14 Rev od 9. listopada 2014. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 030535 13 Gž od 9. prosinca 2013.

godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 030535 07 P od 29. svibnja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Heldić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 25. studenog 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 030535 14 Rev od 9. listopada 2014. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030535 13 Gž od 9. prosinca 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030535 07 P od 29. svibnja 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 030535 07 P od 29. svibnja 2013. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tužena Republika Srpska, zastupana po Pravobranitelju RS (u daljnjem tekstu: tužena) da mu po osnovu naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha za vrijeme zarobljeništva i na ime pretrpljenih duševnih bolova isplati ukupan iznos od 205.800,00 KM. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je između ostalog istakao da je na temelju provedenih dokaza našao dokazanim da je apelant bio, od strane nadležnog organa uprave tužene mobiliziran na radnu obvezu, za potrebe vojske tužene i njenog privrednog subjekta, da prilikom vršenja radne obveze nije pretrpio fizičke bolove jer nije bio tučen, niti je na drugi način zlostavljan od pripadnika vojske tužene, nije trpio duševne bolove zbog bespravnog lišavanja slobode i zbog oduzimanja i ograničavanja ljudskih prava u zarobljeništvu, nego je bio u skladu sa važećim propisima mobiliziran radi vršenja radne obveze u ratu. U vezi sa navodima apelanta da je pretrpio strah za vrijeme izvođenja radova na ratištu kada je kopao rovove i tranšeje za potrebe vojske, pri čemu je bio izložen vatri, pa se bojao da će biti ranjen ili ubijen, Osnovni sud je naveo da se ne radi o strahu za koji mu pripada naknada štete jer se na radnoj obvezi našao izvršavajući svoju zakonsku obvezu. Također, Osnovni sud je istakao da apelant nije ničim dokazao koliki je bio intenzitet i trajanje straha, te da li je strah na njegovo psihičko zdravlje ostavio trajne posljedice, na temelju čega je Osnovni sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neutemeljen. Odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju zaključio da ne postoji potraživanje naknade štete, zbog čega smatra neutemeljenim prigovor zastarjelosti, jer ne može zastarjeti potraživanje koje ne postoji. Također, Osnovni sud je naveo da i pod pretpostavkom da postoji apelantovo potraživanje naknade nematerijalne štete, njegova apsolutna zastarjelost bi nastupila najkasnije nakon isteka 19. lipnja 2001. godine, dakle nakon isteka petogodišnjeg roka od nastanka štete, ako se kao početak ovoga roka uzme 19. lipnja 1996. godine kada je Narodna skupština Republike Srpske donijela odluku o prestanku rata i neposredne ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske, budući da su od toga dana počeli teći rokovi zastarjelosti naknada štete dospjelih prije toga datuma. Prema tome, imajući u vidu da je apelantova tužba u Osnovnom sudu zaprimljena 29. lipnja 2007. godine, Osnovni sud je zaključio da i pod pretpostavkom da je apelantovo potraživanje naknade štete postojalo, njegovo potraživanje bi bilo zastarjelo, a prigovor tužene bio osnovan, i shodno tome zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete neutemeljen.

3. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 030535 13 Gž od 9. prosinca 2013. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelant, za vrijeme dok je bio angažiran na izvršenju različitih poslova na prvoj crti fronta imao osnova trpjeti strah u vidu bojazni za osobnu sigurnost, ali je također nesporno da je takva ili slična vrsta straha uobičajena za većinu građana koji žive na ratom zahvaćenom području, te da je u konkretnom slučaju pretrpljeni strah apelanta u uzročno posljedičnoj vezi sa izvršenjem radne obveze na kojoj je bio angažiran u smislu Zakona o obrani. S tim u vezi Okružni sud je naveo da dosuđivanje naknade za strah, u smislu članka 200. stavak 1. ZOO, javlja se opravdanim u slučaju kada na to ukazuju okolnosti slučaja, a osobito intenzitet i trajanje straha, a teret dokazivanja navedenih činjenica je na stranci koja ukazuje na njihovo postojanje, iz čega proizlazi da je apelant bio dužan izvedenim dokazima ove činjenice dokazati, što u konkretnom slučaju nije učinio, jer u cilju postojanja navedenih okolnosti izveo dokaz saslušanjem sebe kao parnične stranke, dok drugih dokaza o tome nije izvodio, pri čemu je izostalo izvođenje dokaza vještačenjem, odnosno izjašnjenjem stručne osobe u pogledu jačine i trajanja straha, iz čega proizlazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da apelant izvedenim dokazima nije dokazao intenzitet i trajanje straha, zbog čega nema osnova za određivanje naknade apelantu. Također, Okružni sud je naveo a se ne mogu prihvatiti navodi apelanta kojima ukazuje da se u konkretnom slučaju u pogledu računanja rokova treba primijeniti odredba članka 377. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da se navedena odredba može primijeniti samo prema odgovornoj osobi, i to samo kada je pravomoćnom sudskom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornosti učinitelja, a u slučaju kada takve presude nema, takav rok bi bilo moguće primijeniti samo ako je počinitelj kaznenog djela poznat, a postojale su procesne smetnje zbog kojih protiv počinitelja nije moguće provesti kazneni postupak, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, zbog čega nema osnova za primjenu navedene zakonske odredbe. Stoga, imajući u vidu da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 29. lipnja 2007. godine, Okružni sud je zaključio da je podnesena nakon proteka rokova iz članka 376. ZOO, i da je suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju nastupila i zastarjelost potraživanja naknade štete.

4. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 030535 14 Rev od 9. listopada 2014. godine, odbio reviziju apelanta. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je radna obveza bila obveza svih građana Republike Srpske koji nisu bili vojno angažirani, te da se zbog toga angažiranje apelanta kao obveznika radne obveze ne može smatrati neosnovanim lišenjem slobode, a čak i pod uvjetom da se apelantu u okviru radne obveze nije moglo naložiti da za vojsku obavlja neke poslove, kod činjenice da on pri obavljanju tih poslova nije fizički maltretiran i zlostavljan i da je boravio u istim uvjetima kao i oni, nikako se ne može zaključiti da je „nesporno da su se pripadnici tuženog nehumano odnosili prema njemu“ ili da je tokom izvršavanja radne obveze pretrpio štetu, čiju naknadu traži u ovom postupku, a pogotovo nema dokaza da je ta eventualna šteta uzrokovana radnjama osoba za čije djelovanje bi odgovarala tužena po pravilima objektivne odgovornosti, koje bi predstavljale i radnje izvršenja nekog kaznenog djela. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, između ostalog i zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja, pozivom na odredbu članka 376. ZOO.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo da je u konkretnom slučaju osnov potraživanja duševni bol koji mu je nanesen od strane pripadnika tužene, te da je apelant bio lišen slobode bez osnova, naloga suda ili od strane osoba koje su to učinile kao legitimni predstavnici tuženog i bio upućen na prinudni rad u ratnu jedinicu koja je držala front, gdje je proveo određeno vrijeme kopajući rovove. Također, apelant je naveo da niti jednim zakonom nije određeno da radnu obvezu može predstavljati kopanje rovova umjesto vojnika, stajanje kao živi štit dok se vode borbe, te omalovažavanje, što je apelant preživio u okviru jedinice u koju je bio prinudno odveden. S tim u vezi, apelant je naveo kako smatra da su redoviti sudovi odbijajući njegov tužbeni zahtjev negirali zakonske i ustavne odredbe, kao i raniju prasku Ustavnog suda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Razmatrajući navode apelanata kojima osporava zaključak redovitih sudova da u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu, a koje je apelant isticao i tokom postupka pred redovitim sudovima, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su, uzevši u obzir činjenicu da apelant, prema vlastitom iskazu, pri obavljanju poslova nije fizički maltretiran i zlostavljan, te uzevši u obzir da apelant nije provodio dokaze kojima bi ukazao da mu je šteta iz članka 200. ZOO zaista prouzrokovana i u kojem intenzitetu i trajanju, utvrdili da je tužbeni zahtjev apelanta neutemeljen, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelant aktivno učestvovao u sudskom postupku, te je imao mogućnost da za svoje tvrdnje, izuzev vlastitog svjedočenja ponudi i druge dokaze, što je u konkretnom slučaju očigledno propustio učiniti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim ponavljanja navoda koje su redoviti sudovi detaljno ocijenili u svojim odlukama, u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je donošenjem zaključka redovitih sudova da apelant nije pretrpio bilo kakvu štetu, došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

10. Također, u svezi sa navodima apelanta kojima osporava zaključke redovitih sudova o zastarjelosti njegovog potraživanja, Ustavni sud zapaža da je o sličnom pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. ožujka 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Europskog suda prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Europskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stavak 66, 1. travnja 2010. god.). Prema mišljenju Europskog suda, to osobito znači da se Europski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnositelje s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stavak 35, 11. srpnja 2002, već citirani predmet Vrbica, stavak 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stavak 69, 19. srpnja 2011. god.). Europski sud je, također, primijetio da članak 377. ZOO predviđa dulji zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Dulji zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u duljem zakonskom roku, propisanom za kazneno djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Europskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Europski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. listopada 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu kaznenim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud je u odluci AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, u zaključio da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama članka 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe članka 377. ZOO.

11. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacijskih navoda kojima se ukazuje na primjenu članka 376. i članka 377. ZOO poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, u kojoj je između ostalog naveo da: „…U vezi sa odredbama članka 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redoviti sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redoviti sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan člankom 377. ZOO, može primijeniti ako je kazneno djelo utvrđeno u kaznenom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz danih obrazloženja redovitih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem danim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovitih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovitih sudova u stavu da se odredba članka 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju kaznenog djela, a ne i prema trećoj osobi koja, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja kaznenog djela, pa se, stoga, na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe članka 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba članka 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju kaznenog djela, koji za štetu odgovora po načelu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja kaznenog djela, po načelu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju…“.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4994/14 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio