Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5420/13 (E. L., S. F., A. J, A. G., N. Č., E.R. i A. .C i drugi)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Protek roka
  • Pravo na rad
  • Propisano zakonom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Radni odnos
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5420/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5420/13, rješavajući apelaciju E. L. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 58. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E. L., S. F., A. J., A. G., N.

Č. i A. C. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 045028 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 045028 08 Rsz od 11.

decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045028 02 P od 8. oktobra 2008. godine.

Odbacuje se apelacija E. R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 045028 08 Rsz od 11.

decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045028 02 P od 8. oktobra 2008. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E. L., S. F., A. J., A. G., N. Č., E. R. i A. C. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su 31. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 045028 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 045028 08 Rsž od 11. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 045028 02 P od 8. oktobra 2008. godine. Apelant E. L. je 27. oktobra 2014. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je zatražio da „Ustavni sud donese privremenu mjeru“. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5420/13 od 30. juna 2015. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. jula 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. jula 2016. godine, a Općinski sud 20. jula 2016. godine, Kantonalni sud i tužena nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 045028 02 P od 8. oktobra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužitelja preciziranih u presudi podnesen protiv Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) kojim su tražili da se utvrdi da su nezakonita rješenja Agencije za istraživanje i dokumentaciju (u daljnjem tekstu: AID) i Službe nacionalne sigurnosti o prestanku radnog odnosa i rješenja Obavještajno-sigurnosne službe FBiH (u daljnjem tekstu: Služba) o stavljanju na raspolaganje apelanata i ostalih tužitelja, da Sud obaveže tuženu da apelantima i ostalim tužiteljima uspostavi radno-pravni status, te isplati neisplaćene plaće sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (rješenja o obrazovanju Komisije za provođenje internog oglasa, novinskih članaka preciziranih u presudi, rješenja o prijemu u službu apelanata i ostalih tužitelja preciziranih u presudi, akata kojima su se apelanti i ostali tužitelji obraćali raznim institucijama, teksta internog oglasa) utvrđeno da su apelanti bili zaposleni u AID-u, odnosno Službi za nacionalnu sigurnost, da je članom 69. stav 2. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o Službi) osnovana Služba, kojim danom je prestala s radom AID i Služba nacionalne sigurnosti, da su apelanti odlukom direktora Službe od 16. augusta 2002. godine stavljeni na raspolaganje u Službi na vrijeme od tri mjeseca sa otkaznim rokom od 30 dana jer po raspisanom konkursu od 20. jula 2002. godine nije bilo moguće rasporediti apelante na odgovarajuća radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete, niti na druge odgovarajuće poslove u okviru njihove stručne spreme u skladu sa odredbama člana 114. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), nakon čega im je 15. augusta 2008. godine prestao radni odnos. Navedeno je da je članom 96. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH propisano da se civilne obavještajno-sigurnosne službe koje su radile u BiH prema zakonima entiteta prije stupanju na snagu ovog zakona ukidaju od 1. maja 2004. godine, a da je članom 2. istog zakona propisano da ta agencija ima status pravne osobe i da u njezin sastav ulaze civilne obavještajno-sigurnosne institucije koje su ranije djelovale u FBiH i RS. S tim u vezi je navedeno da apelanti, iako su tražili ukidanje osporenih rješenja, te utvrđivanje da je procedura prijema na konkurs koji je raspisala Služba, u toku postupka niti jednim dokazom nisu dokazali da je postupak izbora kandidata bio nezakonit, niti da je na odgovarajuća radna mjesta primljen kandidat s lošijim karakteristikama od apelanata čime, kako je zaključio Općinski sud, nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva, zbog čega je on neosnovan. Osim toga, navedeno je da, kako se tužba apelanata zasniva na tvrdnji da su nezakonitim postupkom odabira kandidata za prijem u Službu i nezakonitim odlukama iste povrijeđena prava apelanata, to za utvrđenje pravilnosti vođenja takvog postupka i donijetih odluka, prema mišljenju tog suda, ne može biti legitimirana Federacija BiH, već upravo Služba koja je vodila označeni postupak, odnosno njezin pravni sljednik agencija na nivou BiH. Općinski sud je naveo da, s obzirom da tuženi mora biti osoba koja je povrijedila prava tužitelja, u konkretnom slučaju apelanata, to je, prema mišljenju tog suda, osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, zbog čega je taj sud odbio predmetni tužbeni zahtjev.

7. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 045028 08 Rsz od 11. decembra 2012. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da s obzirom da apelanti nisu u toku postupka dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilna odluka prvostepenog suda da je njihov zahtjev neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je, međutim, prvostepeni sud pogrešno prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene jer je, prema obrazloženju tog suda, agencija na nivou BiH počela s radom od 1. maja 2004. godine, a kako je osporena rješenja donijela Federalna služba do 1. maja 2004. godine to, prema zaključku Kantonalnog suda, postoji pasivna legitimacija tužene u konkretnom slučaju. Osim toga Kantonalni sud je istakao da je članom 70. st. 1. i 2. Zakona o Službi propisano da službenici i namještenici koji su bili zaposleni u ovoj službi na dan stupanja na snagu navedenog zakona neće automatski biti preuzeti u Službu, nego se mogu prijaviti na odgovarajuća radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Službe (u daljnjem tekstu: Pravilnik), i to putem internog oglašavanja. Navedeno je da su se s tim u vezi apelanti i ostali tužitelji prijavili na oglas, ali da nisu raspoređeni na radna mjesta za koja su aplicirali, te da je prilikom odabira kandidata izvršena ocjena svakog od njih, te donesena navedena osporena rješenja. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je, nakon ocjene svih žalbenih navoda, taj sud mišljenja da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti i ostali tužitelji tokom postupka niti jednim dokazom nisu dokazali da je postupak izbora kandidata bio nezakonit, niti da je na odgovarajuća radna mjesta primljen kandidat s lošijim karakteristikama od apelanata (manje godina radnog staža, lošije ocjene, niža sprema, itd.). Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.

8. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 045028 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine reviziju apelantice E. R. odbacio zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa kao kriterija za dopustivost revizije u smislu ZPP-a, a reviziju ostalih apelanata odbio kao neosnovanu u potpunosti prihvaćajući pravni stav drugostepenog suda. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima i ostalim tužiteljima zasnovana na članu 69. stav 2. Zakona Službi kojim je propisano da AID, u kojoj su do prestanka radnog odnosa radili apelanti i ostali tužitelji, prestaje da radi u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona. Prema odredbi člana 70. st. 1. i 2. istog zakona, kako je obrazložio Vrhovni sud, službenici i namještenici koji su bili zaposleni u ovoj službi na dan stupanja na snagu navedenog zakona neće biti automatski preuzeti u Obavještajno-sigurnosnu službu Federacije BiH, nego se mogu prijaviti na odgovarajuća radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom putem internog oglašavanja. Vrhovni sud je naveo da su osporenim rješenjima od 27. septembra 2002. godine prigovori apelanata i ostalih tužitelja koji su izjavljeni protiv rješenja o stavljanju na raspolaganje odbijeni kao neosnovani, uz obrazloženje da zbog ukidanja organa nije bilo moguće tužitelje premjestiti na odgovarajuće poslove u okviru njihove školske spreme. U obrazloženju naprijed pomenutih rješenja, kako je istakao Vrhovni sud, navodi se da je tužena cijenila sve opće i posebne uvjete, kao i da je izvršila ocjenu rezultata rada i stručnih referenci apelanata i ostalih tužitelja, te da je na osnovu svih elemenata predložen izbor određenih osoba za prijem u radni odnos u Službu, a na toj listi se nisu nalazili apelanti i ostali tužitelji.

9. Vrhovni sud je naveo da su s tim u vezi u podnesenoj tužbi apelanti i ostali tužitelji tvrdili da su nezakonitim postupkom odabira kandidata za prijem u Službu i nezakonitim odlukama povrijeđena njihova prava, te traže da se ti akti ponište. Vrhovni sud je obrazložio da, u vezi s navedenim, iz sadržaja odredbi čl. 7. stav 1, 102. stav 1. i 123. stav 1. ZPP-a proizlazi dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke, odnosno istinitost tvrdnji na kojima stranke zasnivaju svoje dokaze. Međutim, ukoliko stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njezine tvrdnje, pa će njezin zahtjev odbiti kao neosnovan, kao i da pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

10. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Vrhovni sud je istakao da i po shvaćanju tog suda apelanti i tužitelji nisu dokazali navode isticane u tužbi i tokom postupka da su kandidati s kojima je Služba zasnovala radni odnos imali lošije karakteristike u poređenju s karakteristikama tužitelja (manje godina radnog staža, lošije ocjene i dr.), te da je na taj način došlo do nezakonitog izbora kandidata po raspisanom internom oglasu. Ovo iz razloga, kako je obrazloženo, što je svaki apelant i tužitelj ponaosob bio u obavezi da sudu pruži dokaze na okolnosti svojih navoda o nezakonitom prijemu u radni odnos druge osobe na određeno radno mjesto na koje je taj apelant ili tužitelj aplicirao po konkretnom oglasu. Na navedene okolnosti, prema mišljenju Vrhovnog suda, ni apelanti ni ostali tužitelji nisu predlagali nikakve dokaze, pa i prema shvaćanju Vrhovnog suda apelanti i ostali tužitelji nisu dokazali da je postupak i izbor kandidata bio nezakonit i da je na određeno radno mjesto izabran drugi kandidat koji je imao lošije karakteristike od tužitelja, pa da su na taj način povrijeđena njihova prava, a oni diskriminirani u odnosu na osobe s manjim ili nikakvim referencama za isti posao. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Navode da su nesporno dokazali da je tužena pasivno legitimirana, što je i stav Ustavnog suda iskazan u njegovoj Odluci broj AP 1797/06 u kojoj je rješavana apelacija bivšeg zaposlenika AID-a, te da su osporena rješenja nezakonita, kao i postupak prijema na konkurs. Navode da nije sačinjen spisak zbrinjavanja radnika, da im nikada nisu dostavljeni dokazi o načinu i postupku izbora kandidata u novoformiranu službu i da zbog toga niko od apelanata dugo vremena nije mogao da nađe drugi posao.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da je apelacija neosnovana.

13. Općinski sud je samo naveo hronologiju postupka.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 23/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69.

U vršenju svojih nadležnosti Služba primjenjuje propise koji se primjenjuju za ostale federalne organe uprave i federalne institucije ukoliko ovim zakonom nije drugačije uređeno.

Civilne službe za obavještavanje i sigurnost, koje su bile osnovane prema propisima koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju s radom u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. To se odnosi na Agenciju za istraživanje i dokumentaciju i Službu nacionalne sigurnosti.

U Federaciji se ne mogu osnivati ili nastaviti sa radom druge paralelne civilne sigurnosno-obavještajne službe.

Ko svjesno nastavi rad i predstavlja bilo koje civilne obavještajno-sigurnosne službe poslije isteka roka propisanog u ovom zakonu, kaznit će se kaznom zatvora za krivično djelo u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

Najkasnije u periodu od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona osigurat će se odgovarajuće prostorije za potrebe Službe.

Član 70.

Službenici i namještenici u službama iz člana 69. stav 2. ovog zakona, koji su bili zaposleni u tim službama, na dan stupanja na snagu ovoga zakona neće biti automatski preuzeti u Službu.

Službenici i namještenici iz stava 1. ovog člana mogu se prijaviti na odgovarajuća radna mjesta u Službi za koja ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Službe putem internog oglašavanja.

Direktor Službe obrazovat će Komisiju koja se sastoji od tri člana i koja će utvrditi ispunjavaju li prijavljeni kandidati uvjete za radna mjesta u Službi.

Komisija će pripremiti relevantne podatke za lica koja su se prijavila za radna mjesta u Službi, vodeći računa da se osigura nepolitički karakter Službe. Prema izabranim kandidatima neće se vršiti diskriminacija po bilo kojem osnovu, kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, političko ili drugo mišljenje, imovina, rođenje ili drugi status. Prednost će imati ona lica koja imaju iskustvo na obavještajnim, odnosno kontraobavještajnim poslovima.

Službenici službi iz člana 69. stav 2. ovog zakona, koji ne dobiju posao u Službi, odnosno koji ne ispunjavaju uvjete u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji, svoja prava ostvarivat će u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Službenici iz stava 5. ovog člana, dok ostvaruju prava u skladu sa zakonom iz prethodnog stava, ne mogu raditi u Službi, a razdužuju svu dokumentaciju, opremu i sredstva koja su do tada koristili danom uručenja rješenja o njihovom stavljanju na raspolaganje.

Finansijska sredstva potrebna za izvršenje obaveze iz stava 5. ovog člana osigurat će se u budžetu Federacije.

15. U Zakonu o plaćama i radnim odnosima službenika organa uprave FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih rješenja, relevantne odredbe glase:

Član 112.

Službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave odnosno službe za upravu ili u slučaju kada se pravilnikom o unutrašnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu, iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima određenim ovim i drugim zakonom.

Član 114.

Službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta u skladu sa odredbama člana 113. ovog zakona, stavljaju se na raspolaganje, i to:

1) na vrijeme od tri mjeseca, ako nisu navršili petnaest godina radnog staža;

2) na vrijeme od šesti mjeseci, ako imaju navršenih petnaest do dvadeset pet godina radnog staža;

3) na vrijeme od jedne godine, ako imaju navršenih preko dvadeset pet godina radnog staža.

Rješenje o stavljanju službenika na raspolaganje, u skladu sa odredbom stava 1. ovog člana, donosi:

1) rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu iz stava 1. člana 113. ovog zakona za službenike iz te odredbe, 2) rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu iz stava 2. člana 113. ovog zakona, u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu za službenike ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu.

Član 116.

Za vrijeme raspolaganja službenici na raspolaganju mogu se privremeno ili stalno postaviti odnosno rasporediti u bilo koji organ uprave odnosno službu za upravu iste razine vlasti na radna mjesta, koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnom stažu, bez obzira na zvanje, do isteka roka iz člana 114. stav 1. ovog zakona.

Službenik na raspolaganju ima pravo prvenstva na postavljenje odnosno raspored u bilo koji organ uprave odnosno službe za upravu istog nivoa vlasti, bez konkursa odnosno oglasa, o čemu sporazumno odlučuju rukovoditelji organa uprave u kojem se službenik nalazi na raspolaganju i organa uprave u koji se službenik na raspolaganju treba da postavi odnosno rasporedi, uz pristanak službenika na raspolaganju, a postavljenje odnosno raspored u službama za upravu vrši u gradu gradonačelnik, a u općini općinski načelnik.

Član 117.

Rukovoditelji organa uprave odnosno službi za upravu obavezni su popunu upražnjenih radnih mjesta, prije raspisivanja konkursa, odnosno oglasa vršiti službenicima na raspolaganju, iz bilo kojeg organa uprave odnosno službe za upravu istog nivoa vlasti, ako ispunjavaju uslove školske spreme i druge uslove utvrđene pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa uprave, odnosno službe za upravu.

Član 118.

Ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stava 1. člana 114. ovog zakona, i stava 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu.

Za službenike iz člana 114. stava 2. tačke 1. ovog zakona otkazni rok iznosi 30 dana, a za službenike iz tač. 2. i 3. stava 1. tog člana, otkazni rok iznosi tri mjeseca. Otkazni rok iz stava 2. ovog člana teče od isteka posljednjeg dana roka iz stava 1. člana 114. ovog zakona. Vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom roku smatra se kao vrijeme provedeno u radnom odnosu.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06,) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit ce primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na apelanticu E. R.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanticu E. R. Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 1. i stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1). i stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

20. Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelanticu E. R. revizija izjavljena Vrhovnom sudu odbačena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa, iz čega proizlazi da je predmetna presuda Vrhovnog suda u odnosu na ovu apelanticu bila neefektivan pravni lijek, te da se dopustivost u odnosu na apelanticu E. R. ispituje s obzirom na datum prijema posljednje odluke o efektivnom pravnom lijeku kojim je meritorno riješeno o apelanticinom zahtjevu. U konkretnom slučaju takva presuda je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 045028 08 Rsz od 11. decembra 2012. godine. Kako su apelanti, uključujući i apelanticu E. R., navedenu presudu primili 19. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2013. godine, proizlazi da je apelacija u odnosu na apelanticu E. R. podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u odnosu na apelanticu E. R. podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu odluku Kantonalnog suda.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na ostale apelante

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 045028 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom odluke donesene u postupku koji se odnosio na utvrđivanje prava apelanata iz radnog odnosa, dakle da se radilo o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanata, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

28. Apelanti smatraju da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da apelanti ničim nisu dokazali da je predmetna konkursna procedura bila nezakonita jer nisu ponudili nikakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su na radna mjesta primljeni kandidati s lošijim karakteristikama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obrazložili da je naprijed citiranim odredbama člana 70. Zakona propisano da službenici i namještenici iz ukinutih službi na dan stupanja na snagu ovoga zakona neće biti automatski preuzeti u Službu, te da se ti službenici i namještenici mogu prijaviti na odgovarajuća radna mjesta u Službi za koja ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom putem internog oglašavanja, a da je ostalim citiranim odredbama propisana konkursna procedura. Ustavni sud također podsjeća na citirane odredbe čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP-a kojim je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i razloge na kojim zasniva svoje tvrdnje, te predložiti dokaze za njihovo utvrđivanje, te da sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza, te da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

30. Dovodeći navedene zakonske odredbe u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, s obzirom da iz njih proizlazi da apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje iznesene u tužbi (a koje su prezentirane u prethodnim tačkama ove odluke), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili proizvoljno utvrdili činjenice. Ustavni sud smatra da su u obrazloženjima osporenih presuda redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za svoja odlučenja, a što je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano i pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 1797/06 od 13. maja 2008. godine s obzirom da se u navedenoj odluci rješavalo isključivo o pravu apelanta na naknadu neisplaćene razlike plaća, toplog obroka i regresa. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da je neosnovan navod apelanata u vezi s pogrešnom odlukom redovnih sudova o nedostatku pasivne legitimacije na strani tužene budući da je to pitanje riješio Kantonalni sud u svojoj presudi i utvrdio da je, suprotno stavu prvostepenog suda, tužena pasivno legitimirana u konkretnom slučaju.

31. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta.

33. Ustavni sud zapaža da apelanti navode o kršenju ovih prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. S obzirom da iz činjenica predmeta nije vidljivo da su apelanti bili diskriminirani, niti u neravnopravnom položaju u odnosu na osobe u sličnoj situaciji ili položaju, te kako je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju prilikom donošenja osporenih odluka nema ništa što bi ukazivalo da su činjenice proizvoljno utvrđene ili da je pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud i navode apelanata o kršenju naprijed navedenih prava smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

34. Nemakršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u postupku u kojem je odlučivano o pravima apelanata iz radnog odnosa proizvoljno utvrdili činjenično stanje ili proizvoljno primijenili pravo.

35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije i prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta kada apelanti navode o kršenju ovih prava svode na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da u tom aspektu nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova.

36. Na osnovu člana 18. stav (3). tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5420/13 (E. L., S. F., A. J, A. G., N. Č… | Sudska praksa | Aktio