Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2609/16 (Narodni Demokratski pokret)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
  • Član 3. P broj 1 uz EK – Pravo na slobodne izbore - općenito/opseg zaštite
  • Izbori
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 11. EK – sloboda okupljanja i udruživanja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izborni zakon
  • Upravni spor
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Opća zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2609/16

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2609/16, rješavajući apelaciju Narodnog demokratskog pokreta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Narodnog demokratskog pokreta podnesena protiv Rješenja Suda BiH S1 3 Iž 022136 16 Iž od 7. juna 2016. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-03. 497/16 od 26. maja 2016. godine u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1.

Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Narodnog demokratskog pokreta podnesena protiv Rješenja Suda BiH S1 3 Iž 022136 16 Iž od 7. juna 2016. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-03. 497/16 od 26. maja 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Narodni demokratski pokret (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa predsjednik i zakonski zastupnik Dragan Čavić, iz Banje Luke, podnio je 16. juna 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 022136 16 Iž od 7. juna 2016. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIKBiH) broj 06-1-07-3-497/16 od 26. maja 2016. godine. Apelant je predložio da se donese „privremena mjera koja će biti na snazi sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, cijeneći da je to u interesu apelanta koji bi u suprotnom mogao pretrpiti nenadoknadivu štetu“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i CIKBiH zatraženo je 20. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je 19. februara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a CIKBiH 23. februara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlukom CIKBiH broj 06-1-07-3-497/16 od 26. maja 2016. godine odbijena je prijava za ovjeru političke stranke Narodni demokratski pokret za učešće na Lokalnim izborima 2016. godine, koji se imaju održati 2. oktobra 2016. godine, za izbore za općinsko vijeće, odnosno skupštine općina, odnosno gradsko vijeće, odnosno skupštinu grada i općinskog načelnika odnosno gradonačelnika u osnovnoj izbornoj jedinici: Krupa na Uni, Brod, Vukosavlje, Petrovac, Oštra Luka, Jezero, Šekovići, Han-Pijesak, Trnovo, Gacko, Foča, Berkovići i Milići.

6. U obrazloženju Odluke CIKBiH se navodi da je njegovom odlukom utvrđeno da je prijava ove političke stranke podnesena u skladu sa odredbama čl. 4.3, 4.4, 4.16 i 4.17 Izbornog zakona BiH, odnosno da sadrži svu dokumentaciju propisanu Poglavljem 4. Izbornog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13, 7/14 i 31/16), te da nisu utvrđeni nedostaci u prijavi za organe vlasti u osnovnim izbornim jedinicama kako je navedeno u dispozitivu odluke.

7. Isto tako, CIKBiH navodi da je utvrdio prijavu za organe vlasti u osnovnim izbornim jedinicama kako je navedeno u stavu (2) dispozitiva ove odluke, ali da apelant nije predložio dovoljan broj potpisa podrške u smislu člana 4.11 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i člana (2) Pravilnika o načinu provjere potpisa podrške i obrazaca za ovjeru političkih subjekata za učešće na neposrednim izborima u Bosni Hercegovini (prečišćeni tekst) broj 05-1-02-2-520-2/16 od 5. maja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik).

8. Imajući u vidu da su ispunjeni svi zakonski uvjeti za ovjeru prijave političke stranke za učešće na Lokalnim izborima 2016. godine za organe vlasti u osnovnim izbornim jedinicama, kako je navedeno u stavu (1) dispozitiva ove odluke, a da nisu ispunjeni uvjeti za ovjeru političke stranke za organe vlasti u osnovnim izbornim jedinicama kako je navedeno u stavu (2) dispozitiva ove odluke, CIKBiH je u skladu sa članom 2.9 stav (1) tačka 5. i članom 4.6 stav (2), a u vezi čl. 4.4, 4.11 i 4.17 Izbornog zakona BiH odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. Protiv ove odluke apelant je blagovremeno izjavio žalbu navodeći da nijedna od 13 općina za koje su prijave odbijene nije navedena u Obavještenju o otklanjanju nedostataka u prijavi od 26. maja 2016. godine, te nije jasno zašto je CIKBiH apelanta obavijestio o nedostacima u samo osam općina, kada se obje grupe općina nalaze u istoj činjenično-pravnoj situaciji. Navodi i da je ožalbena odluka donesena suprotno članu 4.5 stav 2. Izbornog zakona BiH, s obzirom da apelant nije ni bio u obavezi da prikuplja potpise podrške, jer je na Općim izborima 2014. godine na nivou entiteta Republike Srpske osvojio pet poslaničkih mandata za Narodnu skupštinu RS, te da je lokalni nivo vlasti niži od entitetskog.

10. Apelaciono upravno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje) je Rješenjem Suda BiH broj S1 3 Iž 022136 16 Iž od 7. juna 2016. godine odbilo apelantovu žalbu.

11. Kako se navodi u obrazloženju osporenog rješenja, CIKBiH je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje jer je pravilno postupio u ovoj upravnoj stvari pošto iz potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da CIKBiH nije ni mogao, u konkretnom slučaju, postupiti u skladu sa odredbom člana 4.16 stav 3. Izbornog zakona BiH, odnosno tražiti da se otklone nedostaci u prijavi za općine navedene u stavu (2) ožalbene odluke, s obzirom da je podnosilac žalbe podnio nedovoljan broj potpisa, čime nije ispunjen uvjet iz odredbe člana 4.4 stav (5) Izbornog zakona BiH koja je imperativna zakonska norma.

12. Žalbeni prigovor po kojem je CIKBiH nezakonito tumačio odredbu člana 4.5 stav (2) Izbornog zakona BiH po kojem je politička stranka oslobođena obaveze prikupljanja potpisa kada podnosi prijavu za ovjeru kandidature u organ koji je na istom ili nižem nivou od organa u kojem član političke stranke ima mandat, Apelaciono vijeće je odbilo. U tom smislu se navodi da se pravilnim tumačenjem navedene odredbe može utvrditi da se ona ne odnosi na lokalne izbore, jer niži nivo organa u kojem član političke partije ima mandat ne postoji na lokalnom nivou, te u tom slučaju politička stranka ima obavezu prikupljanja potpisa podrške. Kako proizlazi iz spisa predmeta, Apelaciono vijeće konstatira da apelant nije učestvovao na prethodnim Lokalnim izborima 2012. godine, te nije ni imao svoje predstavnike, odnosno nosioce osvojenih mandata. Iz navedenih razloga Apelaciono upravno vijeće Suda BiH nalazi da je pobijana odluka CIKBiH pravilna i zakonita, a žalba neosnovana, pa je istu primjenom odredbe člana 81. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. od 19/02 do 74/10) i odbio. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, član 11. Evropske konvencije i član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelant smatra da se Odluka CIKBiH i Rješenje Suda BiH zasnivaju na pogrešnoj primjeni člana 4.5 stav (2) Izbornog zakona koje su jasne, razumljive i ne daju povod bilo kakvoj proizvoljnosti u njenom tumačenju i koja u integralnom dijelu glasi: „Politička stranka oslobođena je obaveze prikupljanja potpisa iz člana 4.4 ovog Zakona i u slučaju podnošenja prijave za ovjeru kandidature za tijelo koje je na istoj ili na nižoj razini od tijela u kojem je član političke stranke ima mandata“. Dakle, imajući u vidu sadržinu naprijed citirane zakonske odredbe, kao i nespornu činjenicu da je apelant na Općim izborima održanim 2014. godine na nivou Republike Srpske za Narodnu skupštinu Republike Srpske osvojio pet poslaničkih mandata, kao i da je lokalni nivo vlasti niži od entitetskog, onda je više nego očigledno da apelant, kako se navodi u apelaciji, nije ni bio u obavezi da uopće prikuplja potpise podrške. Pored navedenog, Odluka CIK-a i Rješenje Suda BiH se zasnivaju i na pogrešnoj primjeni člana 4.6 stav (3) Izbornog zakona kojim je propisano: „Ako Centralna izborna komisija BiH ustanovi da su podaci iz prijave netačni ili nepotpuni ili da prijava ne sadrži neke druge nedostatke ili nepravilnosti u smislu Zakona ili akata Centralne izborne komisije, o tome obavještava podnosica prijave, koji je dužan ispraviti nepravilnosti u roku od dva dana od dana prijema obavještenja. Nakon isteka ovog roka, ako politička partija ne otkloni nedostatke ili nepravilnosti iz ovog stava Centralna izborna komisija BiH neće ovjeriti njenu prijavu za učestvovanje na izborima“. Ova zakonska odredba se odnosi na fazu prethodnog ispitivanja pravilnosti podnesenih prijava (tačnost, potpunost, pravilnost i sl.) koje je CIK, kako dalje navodi apelant, morao provesti prije donošenja odluke da li će prijavu potvrditi ili odbiti, a što je očigledno propustio da učini. Dakle, ako je Komisija utvrdila da je apelant podnio prijave sa manjim brojem potpisa podrške, u odnosu na propisani broj, onda je CIKBiH, kako navodi apelant, bio dužan o tome apelanta obavijestiti pismeno i pozvati ga da uočene nedostatke otkloni u ostavljenom roku i da tek nakon toga, a u zavisnosti da li su i na koji način uočeni nedostaci otklonjeni, donese odluku o konačnoj sudbini prijave. Na kraju, apelant navodi da nije bez značaja istaći da je CIKBiH na Zapisniku o prijemu prijava političkih partija za učestvovanje na Lokalnim izborima 2016. godine od 20. maja 2016. godine konstatirao da su uz prijavu priloženi svi važeći dokumenti, bez nedostataka, što drugim riječima znači da je CIKBiH za svih 13 općina primio urednu dokumentaciju, pa je nejasno kako i na koji način je kasnije ta ista komisija, utvrdila da te podnesene prijave navodno sadrže nepravilnosti.

15. Na osnovu gore navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku o dopustivosti i meritumu i tako utvrdi da je apelacija dopustiva (član 18. Pravila Ustavnog suda BiH – prečišćeni tekst „Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), utvrdi povredu naprijed navedenih prava, ukine navedenu odluku i presudu i predmet vrati na ponovni postupak i odluku, predmetnoj apelaciji da prvenstvo u rješavanju, u skladu sa članom 25. Pravila Ustavnog suda BiH jer je riječ o sporu povodom izbornih prava, pa sama priroda tog spora (kratkoća rokova) upućuje na hitnost postupanja. Apelant predlaže da Sud iz istih razloga, na osnovu člana 64. Pravila donese privremenu mjeru koja će biti na snazi sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, cijeneći da je to u interesu apelanta koji bi u suprotnom mogao pretrpjeti nenadoknadivu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je naveo da je pobijanom sudskom odlukom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo tako da su svi navodi apelanta o kršenju ljudskih prava, a posebno prava na pravično suđenje, proizvoljni i paušalni, te Sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu u skladu sa pravilnim stavom Ustavnog suda izraženom u nizu njegovih odluka.

17. CIKBiH je naveo da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, niti da je CIKBiH na bilo koji način povrijedio prava apelanta koja su navedena u apelaciji. Nadalje, CIKBiH je naveo da je u postupku provjere utvrdio da prijava ove političke stranke za učešće na Lokalnim izborima 2016. godine sadrži nedostatke ili nepravilnosti, odnosno da nije priložila dovoljan broj validnih potpisa u smislu člana 2. stav (2) Pravilnika o načinu provjere potpisa podrške i obrasce za ovjeru političkih subjekata za učešće na neposrednim izborima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 43/16). U vezi s tim, CIKBiH je 26. maja 2016. godine dostavio političkoj stranci Narodni demokratski pokret obavijest o otklanjanju nedostataka u prijavi za učešće na izborima, odnosno da dostavi u ostavljenom roku dovoljan broj „validnih potpisa“ za nivo za koji je podnesena prijava političke stranke. Dalje je navedeno da politička stranka Narodni demokratski pokret nije učestvovala na prošlim lokalnim izborima i nema svoje izborne predstavnike, te se ne može pozivati na beneficiju iz zakona po tom osnovu u smislu člana 4.5 stav (2) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koja se odnosi na oslobađanje obaveze prikupljanja potpisa podrške. Tu beneficiju zakon, po mišljenju CIKBiH, daje za opće izbore za organe vlasti (kantonalnih, entitetskih nivoa i nivo BiH). S obzirom da su ovo izbori za organe lokalne samouprave, općinsko vijeće/skupština općine i načelnike/gradonačelnike, koji su nivo sam po sebi, imajući u vidu odredbu člana 4.5 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, općinski nivo nije sadržan u višem nivou vlasti.

18. Za 13 općina – osnovnih izbornih jedinica navedenih u stavu (2) predmetne odluke, nije prikupio dovoljan broj potpisa u skladu sa članom 4.11 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i članom 2. stav (2) Pravilnika, te se nije legitimirao kao učesnik za izbore za te osnovne izborne jedinice iz kojih razloga mu je i odbijena prijava za ovjeru. CIKBiH dalje navodi da je na pravilan način donio predmetnu odluku kada je stavom (2) iste odluke odbio prijavu ove političke stranke za učešće na Lokalnim izborima 2016. godine, za izbore za organe vlasti u izbornim jedinicama kako je navedeno u predmetnoj odluci, s obzirom da nisu bili ispunjeni uvjeti propisani članom 4.4 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, jer podnosilac apelacije nije dostavio dovoljan broj potpisa podrške u smislu navedenog člana. Zbog svega navedenog, CIKBiH zaključuje da nije ni mogao postupiti u skladu sa odredbom člana 4.16 stav (3) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, odnosno tražiti da se otklone nedostaci u prijavi za općine navedene u stavu (2) predmetne odluke, s obzirom da je apelant podnio nedovoljan broj potpisa, čime nije ispunjen uvjet iz člana 4.4 stav (5) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, a koji je imperativna zakonska norma.

V.Relevantni propisi

19. U Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13, 7/14 i 31/16) relevantne odredbe glase:

POGLAVLJE 4. OVJERA I KANDIDIRANJE ZA IZBORE

član 2.9 stav (1) tačka 5 Centralna izborna komisija BiH je nezavisan organ koji podnosi izvještaj neposredno Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i čije ovlasti iz nje proizilaze. Centralna izborna komisija BiH: (...)

5. ovjerava političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata i nezavisne kandidate za učešće na svim nivoima neposrednih izbora u Bosni i Hercegovini; (...)

Član 4.3 Da bi učestvovala na izborima, politička stranka mora biti registrirana kod nadležnog organa, u skladu sa zakonom. Uz prijavu za ovjeru mora biti priložen dokaz koji nije stariji od 60 dana da je politička stranka registrirana kod nadležnog organa. Politička stranka mora podnijeti prijavu za ovjeru pod istim nazivom pod kojim se registrovala kod nadležnog organa.

Član 4.4 Prijava za ovjeru političke stranke ili nezavisnog kandidata sastoji se od spiska koji sadrži ime i prezime, originalan potpis, broj važeće lične karte i jedinstveni matični broj svakog birača upisanog u Centralni birački spisak koji podržava prijavu političke stranke ili nezavisnog kandidata.

Prijava sadrži broj računa za finansiranje izborne kampanje.

Obrazac za potpise utvrđuje Centralna izborna komisija BiH. Obrasci se unaprijed štampaju, te sadrže prostor predviđen za upisivanje naziva stranke ili imena i prezimena nezavisnog kandidata, kao redne serijske brojeve.

Političke stranke ili nezavisni kandidati, dužni su potpise prikupljati samo na obrascima koje im dodjeli Centralna izborna komisija BiH. Ostali obrasci, koje dostavi politička stranka ili nezavisni kandidat, ne uzimaju se u obzir.

Član 4.11 Da bi se politička stranka ili nezavisni kandidat ovjerili za izbore dužni su podnijeti potpise podrške u skladu sa članom 4.4 ovog Zakona. Jedan birač može na obrascu za potpis podrške svoj glas dati samo jednoj političkoj stranci ili nezavisnom kandidatu u jednom entitetu. Centralna izborna komisija BiH reguliše način na koji se potpisi podrške provjeravaju i potvrđuju.

Član 4.16 Uz prijavu za ovjeru, politička stranka ili nezavisni kandidat prilažu dokaz o uplaćenoj taksi koji je odredila Centralna izborna komisija BiH za te izbore. Uplaćeni novčani iznos takse za ovjeru se vraća ako politička stranka ili nezavisni kandidat osvoji: (....)

za načelnike/gradonačelnike općina 1/3 glasova od ukupnog broja glasova koje je osvojio izabrani načelnik/gradonačelnik, za odbornike/vijećnike općina više od 3% od ukupnog broja važećih glasova u toj izbornoj jedinici.

Ako je koalicija ili lista nezavisnih kandidata osvojila broj glasova iz stava (1) ovog člana, smatrat će se da je svaka politička stranka u koaliciji ili svaki nezavisni kandidat na listi nezavisnih kandidata ispunio uslov za povrat takse.

Član 4.17 Da bi politička stranka, koalicija, nezavisni kandidat ili lista nezavisnih kandidata bila ovjerena za učešće na izborima, dužni su uz svaku prijavu priložiti svu potrebnu dokumentaciju i podatke predviđene ovim Zakonom.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije i člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

22. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

23. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud prije svega podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja podržava stav da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Evropski sud je takav stav zauzeo u predmetu Pierre-Bloch v. France (vidi Pierre-Bloch protiv Francuske, aplikacija broj 24194/94, presuda iz 1997. godine), koji u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi ostajući dosljedan stavu da sporovi vezani uz prava i obaveze koje izviru iz pasivnog biračkog prava u pravilu ne spadaju u okvire građanskog, ni krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Mutalibov protiv Azerbejdžana aplikacija broj 31799/03, presuda iz 2004. godine; Paksas protiv Litvanije aplikacija broj 34932/04, presuda iz 2011. godine i Karimov protiv Azerbejdžana, aplikacija broj 12535/06, presuda iz 2014. godine). Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzimao sličan stav (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 3804/08 od 15. juna 2010. godine i AP 4702/11 od 23. februara 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Isto tako, Ustavni sud naglašava da se u području zaštite pasivnog biračkog prava pojedina pitanja, u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, mogu podvesti pod krivični aspekt člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja zbog nedostataka i nepravilnosti u priloženim kandidatskim listama za lokalne izbore predmetni slučaj ne potpada pod krivičnu optužbu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja ovo pitanje ne spada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju.

24. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Pravo na slobodne izbore

25. Član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Visoke strane ugovornice se obavezuju da u razumnim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore tajnim glasanjem pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih organa.

26. Apelant u suštini ukazuje na nezakonito postupanje CIK-a i Suda BiH prilikom odbijanja prijedloga za ovjeru kandidatskih lista za 13 općina u RS, za koje smatra da se zasnivaju na pogrešnoj primjeni člana 4.5 stav (2) Izbornog zakona BiH što je po njihovom mišljenju dovelo do kršenja prava na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Ustavni sud zapaža da obaveza države koja proistječe iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđa aktivno i pasivno biračko pravo naroda: aktivno pravo glasanja na izborima i pasivno pravo da se učestvuje kao kandidat na izborima. Međutim, ova prava se odnose samo na izbor „zakonodavnih tijela“. Evropski sud za ljudska prava ima dosljedno mišljenje da se ovaj član primjenjuje samo u odnosu na izbor tijela koja vrše značajnu zakonodavnu funkciju. Da li određeno tijelo vrši dovoljnu zakonodavnu vlast da bi se u ovu svrhu moglo smatrati zakonodavnim tijelom je pitanje procjene na koje treba odgovoriti u svjetlu uloge tog tijela i njegovog doprinosa demokratskoj izradi zakona u kontekstu ustava u cjelini (vidi npr. Mathieu-Mohin i Clerfayt v. Belgium, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, br. 113; Matthews v. United Kingdom, presuda od 18. februara 1999. godine, Izvještaji 1999-I [GC]; Santoro v. Italy, presuda od 1. jula 2004. godine, Izvještaji 2004-VI). Dok regionalno vijeće može imati dovoljnu zakonodavnu vlast da se okvalificira kao zakonodavac (vidi gore navedenu presudu Santoro v. Italy), lokalno vijeće je tipično nema (vidi npr. Gorizdra v. Moldova, aplikacija br. 53180/99, odluka o prihvatljivosti od 2. jula 2002. godine; Cherepkov v. Russia aplikacija br. 51501/99, odluka o prihvatljivosti od 25. januara 2000. godine, Izvještaji 2000-I; Salleras Llinares v. Spain, aplikacija br. 52226/99, odluka o prihvatljivosti od 12. oktobra 2000. godine, Izvještaji 2000-XI).

28. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da prava koja pruža navedeni član nisu apsolutna, da u svojim unutrašnjim pravnim sistemima države ugovornice pravo pojedinca da glasa i bude biran ograničavaju uvjetima koji u principu nisu nedozvoljeni, te da one u toj sferi imaju širok stepen slobodne procjene kao i da je zadatak suda da se uvjeri da ti uvjeti „ne ograničavaju ova prava do te mjere da ugrožavaju njihovu suštinu i lišavaju ih njihove efektivnosti; da su ovi uslovi uvedeni kako bi zadovoljili legitiman cilj kojem se teži; da primijenjena sredstva nisu neproporcionalna“ (vidi Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, aplikacija broj 9267/81, presuda iz 1987. godine). Skoro identičan stav Evropski sud je iznio u i predmetu Gitonas i ostali protiv Grčke (aplikacije br. 18747/91 i dr., presuda iz 1997. godine).

29. Imajući u vidu navedene principe kao i konkretan slučaj, Ustavni sud je mišljenja da u smislu člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju općinska vijeća, skupštine grada, gradska vijeća kao i izbor za općinskog gradonačelnika nisu zakonodavna tijela u smislu citiranog člana Evropske konvencije. Kako slijedi iz Zakona o lokalnoj samoupravi nadležnosti ovih tijela su regulirane čl. 12, 13. i 14. a odnose se na: a) regulatorne radnje i upravljanje općinom, b) zatim na pružanje usluga i obavljanja specifičnih funkcija u oblasti kulture, obrazovanja, sporta, zdravstva i socijalne zaštite, civilne zaštite, informacija, zanatstva, turizma, ugostiteljstva i zaštite okoline i c) u oblasti urbanističkog planiranja i stambeno-komunalnih djelatnosti i druge nadležnosti utvrđene Zakonom o lokalnoj samoupravi, iz čega proizlazi da navedena tijela mogu donositi samo provedbene propise i da se ne mogu smatrati zakonodavnim tijelom u smislu Evropske konvencije. Stoga, ovo pravo se ne odnosi na njih i Ustavni sud smatra da nema potrebe proširivati domašaj navedenog člana na izbore za općinska vijeća, gradska vijeća, skupštine gradova, gradonačelnike, općinske načelnike, kao i druga tijela i organe za koje se raspisuju lokalni izbori.

30. Stoga, slijedi da su navodi apelacije ratione materiae inkompatibilni (i) u odnosu na pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) u odnosu na ostale navode o povredi prava

31. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, člana 11. Evropske konvencije. Dakle, u vezi s tim navodima Ustavni sud primjećuje da apelant predmetnom apelacijom osporava Rješenje Suda BiH broj S1 3 Iž 022136 16 Iž od 7. juna 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 11. Evropske konvencije. Pravo na zabranu diskriminacije

34. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

35. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

36. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da su osporene odluke dovele do kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere i sl. u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, aplikacije br. 1474/62 i dr., presuda iz 1968. godine). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, aplikacija broj 5310/71, presuda iz 1978. godine).

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud se poziva na praksu iz predmeta Sejdić i Finci gdje je rečeno da ovaj član pokriva izbore za izvršnu vlast (članovi predsjedništva). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 66/15 u vezi s navodima apelanata iznesenim u tom predmetu ukazao da je Evropski sud u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, između ostalog, zaključio da dugotrajna nemogućnost aplikanata da se kandidiraju za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH nema objektivno i prihvatljivo opravdanje, te da je, stoga, došlo do kršenja člana 14. u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedeni stav je Evropskom sudu bio osnov da u predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine dođe do istog zaključka. Ustavni sud zapaža da se predmeti Evropskog suda na koje su se apelanti pozvali po svojoj suštini bitno razlikuju od predmetne apelacije. Pošto se u konkretnom slučaju navodi apelacije svode na pravilnu primjenu odredaba Izbornog zakona, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da je povrijeđen princip zabrane diskriminacije po osnovu prava iz zakona u smislu citiranog člana Evropske konvencije.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanta na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

39. U vezi sa pozivanjem apelanta na kršenje prava iz člana 11. Evropske konvencije, kojim je garantirano pravo na slobodu okupljanja i udruživanja, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje ovog prava, nije naveo u čemu se sastoji povreda navedenog prava u predmetnim postupcima u okviru kojih se raspravljalo o ispunjavanju uvjeta za ovjeru kandidatskih lista apelanata, u skladu sa Izbornim zakonom i drugim provedbenim aktima CIKBiH. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje u vezi sa uživanjem garancija navedenog prava imajući u vidu suštinsko značenje tog prava, te ove paušalne navode apelanta smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada se apelant neosnovano pozvao na kršenje navedenog prava i praksu Evropskog suda, pri čemu iz osporenih odluka ne proizlazi da je apelant u predmetnim postupcima na bilo koji način bio diskriminiran.

41. Također, nije došlo do kršenja člana 11. Evropske konvencije jer Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje u vezi sa uživanjem ovih garancija.

42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2609/16 (Narodni Demokratski pokret) | Sudska praksa | Aktio