Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1497/15 (B.B.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1497/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1497/15, rješavajući apelaciju B. B., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. B., protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Pr 033049 14 Pžp od 29. avgusta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović, iz Gradiške, podnijela je 30. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Pr 033049 14 Pžp od 29. avgusta 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je oglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 49. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, te je apelantici utvrđena novčana kazna u iznosu od 320,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od šest mjeseci ne učini novi prekršaj, te joj je određen jedan kazneni bod i utvrđena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca i istovremeno određeno da se izrečena zaštitna mjera neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od šest mjeseci ne učini novi prekršaj.
2. U predmetnom prekršajnom postupku je utvrđeno da raskrsnica na kojoj je došlo do saobraćajne nezgode nije regulisana saobraćajnim znakom, zbog čega je sud primijenio odredbu člana 49. stav 1. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, apelanticu oglasio odgovornom jer apelantica na raskrsnici nije propustila vozilo koje joj je dolazilo sa desne strane a što je bila dužna prema navedenoj zakonskoj odredbi. Također je utvrđeno, da se nije mogla prihvatiti apelanticina odbrana i dokaz izveden od odbrane vještačenjem - da su putevi kojim su se kretali apelantica i oštećeni putevi različitih kategorija, da je put kojim se kretala apelantica lokalni put a da je put kojim se kretao oštećeni nekategorisani put pa da je obzirom na kategorije puta apelantica imala prvenstvo prolaza i da je oštećeni bio dužan da propusti njeno vozilo, te da je kategorija puteva odlučujuća u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. U toko predmetnog postupka nadležni sud je zaključio da odlučujuća činjenica, za konkretnu saobraćajnu nezgodu, nije kategorija puteva kojim su se kretali apelantica i oštećeni, jer kategorija puteva ne određuje prvenstvo prolaza već se prvenstvo prolaza određuje i reguliše saobraćajnim znakom. Također je zaključeno da vozač kada upravlja vozilom ne mora da zna kojom kategorijom puta se kreće već je dužan da postupa i da se pridržava saobraćajnih znakova, te da to proizlazi i iz zakonske odredbe člana 49. stav 4. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, kojim je propisano da se prvenstvo prolaza reguliše saobraćajnim znakom i da je vozač koji ulazi vozilom na put koji je saobraćajnim znakom označen kao put s prvenstvom prolaza dužan da propusti sva vozila koja se kreću tim putem. Pošto put kojim se kretala apelantica nije saobraćajnim znakom označen kao put s prvenstvom prolaza, nadležni sud nije mogao prihvatiti navod vještaka da se oštećeni kretao nekategorisanim putem, odnosno drugom površinom, te da je obzirom na tu činjenicu apelantica imala prvenstvo prolaza, jer je članom 9. tačka 33. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, propisano da je i nekategorisani put površina koja se koristi za saobraćaj po ma kom osnovu i koji je dostupan većem broju raznih korisnika a ne površina na kojoj se ne odvija saobraćaj. Po ocjeni nadležnog suda, u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi oštećeni se nije uključivao na put sa prvenstvom prolaza, jer put na koji se oštećeni uključivao nije bio saobraćajnim znakom označen kao put s prvenstvom prolaza, oštećeni se nije kretao i nije uključivao na taj put sa površine na kojoj se ne odvija saobraćaj, već sa puta kojim se odvija saobraćaj u oba pravca, koji je asfaltni sa savremenim kolovoznim zastorom. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman