Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3764/13 (B. Č.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Zastara
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3764/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3764/13, rješavajući apelaciju Bore Čičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudija Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Bore Čičića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 018687 02 P od 26. novembra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Bori Čičiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Bori Čičiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Bore Čičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 018687 12 Rev od 28. maja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002763 08 GŽ od 8.

decembra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P-334/02 od 23. novembra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Boro Čičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. avgusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 018687 12 Rev od 28. maja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002763 08 Gž od 8. decembra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-334/02 od 23. novembra 2007. godine. U momentu podnošenja apelacije Ustavnom sudu predmet je bio okončan u odnosu na jedan dio presude, odnosno u odnosu na Opštinu Sanski Most (u daljnjem tekstu: drugotužena), dok je u odnosu na DD „10. oktobar“ Sanski Most u momentu podnošenja apelacije predmet bio vraćen Opštinskom sudu radi donošenja nove odluke u ponovnom postupku.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te Opštinskog suda i DD „10. oktobar“ Sanski Most i Opštine Sanski Most, kao suprotne strane u postupku ( u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, osim prvotuženog koji nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je pokrenuo postupak protiv tuženih 13. decembra 2002. godine radi zaključenja glavnog ugovora i predaje u posjed poslovnog prostora, te eventualni zahtjev za raskid predugovora i ugovora o kupoprodaji i isplati tog prostora.

6. Opštinski sud je donio Presudu broj P-334/02 od 23. novembra 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se raskine predugovor od 14. septembra 1990. godine i kupoprodajni Ugovor broj 440/93 od 18. novembra 1993. godine, koji su zaključili apelant i prvotuženi a koji se odnose na predmetni poslovni prostor u Sanskom Mostu, kao i predugovor od 17. novembra 1993. godine i kupoprodajni Ugovor broj 443/93 od 18. novembra 1993. godine za poslovni prostor u Sanskom Mostu, koje su, takođe, zaključili apelant i prvotuženi, te da se obavežu tuženi da solidarno isplate apelantu (prvotuženi po osnovu vraćanja primljenog, a drugotužena po osnovu neosnovanog bogaćenja) po predugovoru od 14. septembra 1990. godine precizirani iznos (koji je apelant platio po predugovoru) sa zakonskim kamatama, kao i po ugovoru o kupoprodaji precizirani iznos za zakonskim zateznim kamatama. Apelant je obavezan da tuženim plati troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je apelant postavio zahtjev za raskid predugovora i ugovora koji je zaključio sa prednikom prvotuženog za koje je isplatio kupoprodajnu cijenu a s obzirom na to da se apelant ne nalazi u njihovom posjedu jer ih je drugotužena prodala trećim licima. Opštinski sud je ukazao da su među parničnim strankama bili sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, odnosno da li je apelant uplatio kupoprodajnu cijenu, način isplate, a sporna je i pasivna legitimacija tuženih, kao i da li je potraživanje zastarjelo. Opštinski sud je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, pošao od odredbi člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Opštinski sud je izvršio uvid u kupoprodajne ugovore, kao i u sudske spise (u postupcima koji su prethodili konkretnom postupku) na koje se pozvao, te je ustanovio da iz sprovedenih dokaza proizilazi da su apelant i prvotuženi zaključili ugovor o kupoprodaji nepokretnosti u Sanskom Mostu. Iz sprovedenih materijalnih dokaza Opštinski sud je utvrdio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotužene, jer je poslovnim prostorima raspolagala drugotužena (1996. godine), koja ih je dodijelila trećim licima. Međutim, u vezi sa zaključenim ugovorima, Opštinski sud je uputio na odredbe člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, te odredbe čl. 103 i 104 ZOO, te je zaključio da predmetni kupoprodajni ugovori br. 440/93 i 443/93 ne sadrže ovjeru potpisa ugovarača kod nadležnog suda, dakle, nije zadovoljena zakonska forma potrebna za zaključenje ugovora. Takođe, Opštinski sud je zaključio da su predugovori koji su prethodili zaključenju kupoprodajnih ugovora lišeni zakonske forme, kao i da su samim članom 6 kupoprodajnih ugovora oni stavljeni van snage, pa je, slijedom navedenog, apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, jer ugovori nisu proizveli pravno dejstvo, pa se ne mogu ni raskinuti. Opštinski sud je, takođe, naveo da apelant tokom dokaznog postupka nije dokazao činjenicu da je uplatio kupoprodajnu cijenu. S tim u vezi, Opštinski sud se pozvao na praksu Okružnog suda Banja Luka, odnosno stav da uplatnica nije dokaz o uplati kupoprodajne cijene bez dokaza da se uplata nalazi na računu tuženog. Osim toga, Opštinski sud je ukazao i da ni na jednoj uplatnici nije naznačeno na koji se ugovor odnosi. Pozivajući se na izjavu saslušanog svjedoka, sud je zaključio da nije ni došlo do sprovođenja kupoprodajnog ugovora (ovjere, uknjižbe i predaje u posjed), jer nije uplaćena kupoprodajna cijena, a što je bio preduslov za preduzimanje daljnih radnji. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je izvršio uplatu kupoprodajne cijene, Opštinski sud je apelantov zahtjev za vraćanje novčanog iznosa koji predstavlja kupoprodajnu cijenu za poslovne prostore u cijelosti odbio.

8. Takođe, razmatrajući prigovor zastare, Opštinski sud je našao da je on osnovan, da je istekao rok iz člana 371 ZOO, koji je počeo teći u skladu sa članom 362 stav 2 prvog dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Dakle, polazeći od apelantovog zahtjeva - povrat sredstava koja su uplaćena 15. septembra 1990. godine, protivvrijednosti za uplate kupoprodajne cijene iz ugovora od 18. novembra 1993. godine, te da je apelant naveo da je bilo dogovoreno da mu se lokali predaju do 1990. godine, odnosno dvije godine nakon zaključenja ugovora (dakle, do novembra 1995. godine), to je Opštinski sud, u skladu sa apelantovim iskazom i iz kojeg proizilazi da je rok početka zastare novembar 1995. godine, zaključio da je nastupila zastara s obzirom na to da je tužba podnesena 13. decembra 2002. godine. Opštinski sud je naveo da je isti zaključak u pogledu zastare ako se zastara računa od 19. decembra 1996. godine kao dana prestanka rata i neposredne ratne opasnosti.

9. Dakle, Opštinski sud je zaključio da potpisanim ugovorima nijedna ugovorna strana nije dala ništa drugoj strani, te pošto je utvrđeno da su ugovori ništavi i da između stranaka nije bilo međusobnih davanja, ne postoji ni obaveza vraćanja, kako je propisano odredbom člana 104 stav 2 ZOO. Sve da je apelant i dokazao činjenicu da je uplaćen iznos kupoprodajne cijene prvotuženom, sud bi odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što je prigovor zastare potraživanja osnovan.

10. Kantonalni sud, rješavajući po apelantovoj žalbi, donio je Presudu broj 01 0 P 002763 08 GŽ od 8. decembra 2011. godine kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenog na raskid „kupoprodajnog ugovora br. 440/93 i 440/93 od 18. novembra 1993. godine“ i odluka o troškovima postupka u odnosu na prvotuženog ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu, dok je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka koji je apelant dužan platiti drugotuženoj preinačena. U ostalom odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na tužene žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu i kada je odbio zahtjev za raskid predugovora u odnosu na prvotuženog, ali je povrijedio odredbe parničnog postupka koje su od uticaja za donošenje zakonite odluke kada je u ostalom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Kantonalni sud je najprije ukazao da je osnovan prigovor drugotužene o nedostatku pasivne legitimacije, jer, suprotno zaključku prvostepenog suda, ona nije potpisnik ugovora, odnosno nije ugovorna strana, pa nije ni pasivno legitimisana, te je iz tih razloga neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu, a ne zbog razloga datih u prvostepenoj presudi.

12. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na raskid predugovora, jer su prestanak predugovora ugovarači regulisali članom 6 ugovora o kupoprodaji, odnosno jer je sklopljen glavni ugovor, u skladu sa odredbama člana 45 stav 1 ZOO.

13. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je povrijedio odredbu člana 8 ZPP koja je od uticaja na donošenje odluke kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog koji je usmjeren na isplatu kupoprodajne cijene i raskid ugovora, jer prvostepeni sud u konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije ocijenio izvedene dokaze u skladu sa članom 8 ZPP. Naime, prvostepeni sud je naveo da apelant nije dokazao činjenicu da je uplaćen iznos kupoprodajne cijene s obzirom na stav suda na koji se prvostepeni sud pozvao. Prema mišljenju Kantonalnog suda, žalba osnovano ukazuje da sud nije izvršio ocjenu dokaza, a što je imalo kao posljedicu pogrešan zaključak suda da nijedna strana nije ništa dala drugoj strani, te da ne postoji obaveza vraćanja, kao i zaključak o zastarjelosti potraživanja, jer prvostepeni sud nije utvrdio i ocijenio činjenicu kada je apelant saznao za prodaju poslovnog prostora trećim licima. Takođe, u vezi sa zaključkom prvostepenog suda kojim je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog a koji je usmjeren na raskid ugovora o kupoprodaji odbijen zbog nedostatka zakonske forme za zaključenje ugovora, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti koju prvostepeni sud nije uzeo u obzir.

14. Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 P 002763 08 GŽ od 26. aprila 2013. godine izvršio ispravku presude, tako da u izreci treba da stoji „kupoprodajnog ugovora broj 440/93 od 18. novembra 1993. godine i kupoprodajnog ugovora broj 443/93 od 18. novembra 1993. godine“, jer se u izreci presude radilo o očitoj grešci.

15. Vrhovni sud je donio Presudu broj 22 0 P 018687 12 Rev od 28. maja 2013. godine kojom je reviziju u odnosu na drugotuženu odbio, dok je reviziju u odnosu na prvotuženog odbacio.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda u odnosu na drugotuženu pravilna, ali ne zbog nedostatka pasivne legitimacije, kako navodi Kantonalni sud, već uslijed zastare. Vrhovni sud je, s tim u vezi, naveo da je tužba podnesena 13. decembra 2002. godine, a datum prestanka ratne opasnosti je 19. decembar 1996. godine, pa je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužba podnesena van opšteg zastarnog roka iz člana 371 ZOO.

17. U odnosu na prvotuženog, Vrhovni sud je istakao da je revizija nedozvoljena, jer presuda nije postala pravosnažna (predmet vraćen na ponovni postupak), u skladu sa članom 237 stav 1 ZPP.

18. Prema informacijama koje je Ustavni sud dobio u odgovoru na apelaciju, Opštinski sud je zakazao ročište radi raspravljanja o dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog (po presudi Kantonalnog suda od 8. decembra 2011. godine) za 29. oktobar 2013. godine, koje je, na prijedlog apelantovog punomoćnika, odgođeno, i 8. novembra 2013. godine rasprava je zaključena i donesena prvostepena presuda protiv koje stranke nisu izjavile žalbu. Sadržaj presude Opštinskog suda od 8. novembra 2013. godine nije poznat Ustavnom sudu, jer mu ta presuda nije dostavljena. Presuda je postala pravosnažna 9. januara 2014. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava apelacijom presude redovnih sudova, jer „nije u skladu sa zakonom odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženu Opštinu Sanski Most“, dakle, osporava se dio presude koji je postao pravosnažan u odnosu na drugotuženu. Apelant u opširnoj apelaciji navodi hronološki tok događaja, vrijeme i mjesto zaključenja ugovora i predugovora, činjenicu da je prvotuženi predao dio svoje imovine, uključujući sporne poslovne prostore, drugotuženoj, da je pokrenut postupak protiv apelanta radi raskida ugovora, koji je okončan povlačenjem tužbe, da je apelant podnio „protivtužbu“, te je precizirao tužbeni zahtjev. Apelant osporava dio odluke koji se odnosi na drugotuženu, u suštini, ističući da su redovni sudovi pogrešno ocijenili činjenice i dokaze, kao i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant ukazuje na pogrešan stav o nedostatku pasivne legitimacije drugotužene (stav Kantonalnog suda), kao i da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe o zastari, ne uzimajući u obzir koje odredbe su povoljnije za apelanta a uslijed primjene „različitih“ odredbi ZOO. Zbog ovoga, Vrhovni sud nije ocijenio druge činjenice i okolnosti koje se odnose na zaključenje ugovora i isplatu kupoprodajne cijene apelanta. Takođe, apelant se žalio na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima. Uslijed svega navedenog, apelant ističe da je ostao bez svoje imovine.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi i da je apelacija neosnovana, te da nije bilo kršenja apelantovih prava koja navodi u apelaciji.

21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da ostaje pri obrazloženju datom u odluci, kao i da je Kantonalni sud u razumnom roku riješio apelantovu žalbu.

22. Opštinski sud je detaljno naveo tok postupka pred prvostepenim sudom od dana podnošenja tužbe, te naveo da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, kao i da je dužini trajanja postupka doprinio apelant. Takođe, Opštinski sud je smatrao da je apelacija neosnovana, te predložio da se ona odbije.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 371.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, ali samo u dijelu u kojem je pravosnažna presuda Kantonalnog suda potvrđena, i to u odnosu na drugotuženu i protiv kojeg dijela presude apelant nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2013. godine a apelacija je podnesena 31. avgusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud primjećuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 13. decembra 2002. godine, te da je postupak u jednom dijelu u odnosu na drugotuženu okončan presudom Vrhovnog suda od 20. juna 2013. godine, a u odnosu na prvotuženog okončan je presudom Opštinskog suda od 23. novembra 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao deset godina i jedanaest mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

34. Ustavni sud primjećuje da je predmet bio relativno složene prirode s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka pred prvostepenim sudom sud zakazao nekoliko rasprava 2003. godine, te je (kako proizilazi iz odgovora na apelaciju) na apelantov prijedlog odloženo ročište zakazano za 19. maj 2003. godine. Poslije toga, nakon što je novi ZPP stupio na pravnu snagu, u novembru 2003. godine, Opštinski sud je apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženim 15. februara 2007. godine, te su sprovedene ostale radnje i donesena presuda 23. novembra 2007. godine. Nakon toga Kantonalnom sudu su trebale više od četiri godine da riješi po žalbi s tim što je u odnosu na prvotuženog predmet vraćen na ponovni postupak. Vrhovni sud je po reviziji donio odluku u periodu od jedne godine i šest mjeseci, te potvrdio pravosnažni dio presude (u odnosu na drugotuženu). Nakon toga prvostepeni sud je u roku od šest mjeseci donio presudu, koja je postala pravosnažna (u odnosu na prvotuženog). Ustavni sud primjećuje da je od ključnog doprinosa za dužinu trajanja postupka u periodu od 10 godina i 11 mjeseci odlučivanje prvostepenog suda, odnosno njegovo nepostupanje nakon što je na apelantov prijedlog odložena rasprava. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao pravo da traži odlaganje, ali da je sud taj koji „vodi postupak“. Osim toga, stupanjem na snagu novog ZPP (2003. godine) sud je bio obavezan da zakaže ročišta i sprovede ostale radnje po odredbama ZPP koji je stupio na snagu u novembru 2003. godine, te je nedopustivo i neopravdano čekanje do februara 2007. godine za koje Opštinski sud nije dao nikakvo opravdanje. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da su i drugostepenom sudu trebale četiri godine da riješi po žalbi, i to na način da je postupak okončan samo u odnosu na drugotuženu. Iako se ne može kazati ni da je Vrhovni sud bio efikasan kada je u roku od otprilike jednu i po godinu odlučivao o reviziji, Ustavni sud smatra da su odlučujući doprinos dužini postupka dali prvostepeni, a zatim i drugostepeni sud svojom apsolutnom neaktivnošću u periodima od po četiri godine. Stoga, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nisu zadovoljene garancije iz člana 6 Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku, a da je odgovornost na redovnim sudovovima, pri čemu se ne može smatrati da je apelant značajnije uticao na dužinu postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

c) Pitanje naknade nematerijalne štete

36. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, trebalo isplatiti iznos od 1.500,00 KM s obzirom na to da je postupak trajao deset godina i jedanaest mjeseci. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

37. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog samog odlučenja redovnih sudova u dijelu odluke koji se odnosi na drugotuženu u odnosu na koju je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, odnosno da su sudovi nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

38. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu odbijen, jer je, prema konačnom stavu koji je dao Vrhovni sud, nastupila zastara. Nadalje, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 371 ZOO, te je utvrdio da je tužba podnesena 13. decembra 2002. godine, a datum prestanka neposredne ratne opasnosti je 19. decembar 1996. godine, zbog čega je zaključio da je protekao opšti zastarni rok za podnošenje tužbe. U konkretnom slučaju u obrazloženju koje je dao Vrhovni sud, kao i propisu na koji se pozvao, nasuprot navodima iz apelacije, Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost. Dakle, u situaciji kada je apelant propustio da traži zaštitu svojih prava u zakonom određenom roku, neosnovano je apelantovo pozivanje na propise koje je trebalo navodno primijeniti ili činjenice koje je trebalo utvrditi, jer je upravo zbog nepodnošenja tužbe u roku, apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud, konkretno Vrhovni sud, kao nadležan za odlučenje, primijenio propis koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude, odnosno relevantne odredbe ZOO. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud dao jasan razlog zbog kojeg je tužbeni zahtjev neosnovan uz primjenu materijalnog prava koja se ni u čemu ne doima proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

41. Apelant je, takođe, istakao povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu identični razlozima na koje je ukazivao u vezi sa povredom prava na pravično suđenje, te s obzirom na to da je sudska presuda, kako je već utvrđeno, rezultat postupka za koji je Ustavni sud utvrdio da nije proizvoljan i da je sud primijenio relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, kao i rezultat apelantovog nepodnošenja tužbe na vrijeme, kako je propisano zakonom, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao deset godina i jedanaest mjeseci u postupku radi raskida ugovora i neosnovanog bogaćenja, pri čemu su dužini trajanja postupka najviše doprinijeli prvostepeni i drugostepeni sud.

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud dao jasno i precizno obrazloženje uz pozivanje na relevantne odredbe zakona koje je primijenio.

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na apelantovu imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je redovni sud dao jasno i precizno obrazloženje uz pozivanje na relevantne odredbe zakona koje je primijenio, te nije povrijedio apelantovo pravo na imovinu koje je ostalo nezaštićeno uslijed apelantovog nepostupanja.

45. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3764/13 (B. Č.) | Sudska praksa | Aktio