Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5580/14 (S. M. i E. Š.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5580/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. listopada 2016., u predmetu broj AP-5580/14, rješavajući apelaciju Samire Mehić i Emira Šuše, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samire Mehić i Emira Šuše, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 014458 13 Rev od 30. listopada 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Samira Mehić i Emir Šuša (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gračanice, koje zastupa Šemsudin Bećirović, odvjetnik iz Doboj Istoka, podnijeli su 23. prosinca 2014. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 27 0 P 014458 13 Rev od 30. listopada 2014. godine. Podneskom od 3. travnja 2015. godine apelanti su dopunili apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 P 014458 11 P od 17. kolovoza 2012. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i tuženi „BH Telecom“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je obvezan da apelantima na ime naknade nematerijalne štete (zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i zbog naruženosti) isplati iznose preciznije navedene u izreci presude. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je između ostalog naveo da između parničnih stranaka nije sporno da se 30. srpnja 1997. godine, na putu Tuzla-Doboj dogodila prometna nezgoda u kojoj su teške tjelesne ozljede zadobili apelanti, a da je do nezgode došlo na način što je apelant Emir Suša upravljajući vozilom marke „Ford Eskort“ krećući se iz smjera Doboja udario u zemljani nasip, koji je nastao tako što su zaposlenici tuženog vršili iskop kanala za postavljanje optičkog kabla, da bi uslijed udara njegovo vozilo bilo odbačeno na lijevu prometnu traku i pri tome je došlo do udara u već zaustavljeno vozilo marke „Opel Askona" kojom prilikom je apelant Emir Šuša zadobio tešku tjelesnu ozljedu, i njegova suputnica Samira Mehić također tešku tjelesnu ozljedu. Općinski sud je dalje naveo da je sporno da li je tuženi odgovoran za nastalu prometnu nezgodu te da li je potraživanje naknade štete zastarjelo obzirom da je tuženi istakao prigovor zastarjelosti u skladu sa člankom 376. ZOO. Cijeneći istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, Općinski sud je zaključio da je prigovor neutemeljen iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete prouzrokovane kaznenim djelom radnika tuženog s obzirom da isti prilikom iskopa kanala nisu postupali onako kako je to trebalo tj. na mjestu gdje su vršili iskop kanala za postavljanje optičkog kabla, vršili su odlaganje iskopanog zemljišta na kolovoz čime su zauzeli 1,5m kolovoza a to nisu na propisan način obilježili odgovarajućom vertikalnom signalizacijom, i da je nastala šteta za apelante koja se može prepisati u krivicu radnika tuženog a preko njih i u krivicu tuženog jer se u konkretnom slučaju radi o posebnom vidu odgovornosti za prouzrokovanu štetu koja se u svojoj osnovi pojavljuje kao odgovornost po osnovu krivice. Općinski sud je dalje naveo da zastarijevanje naknade štete počinje teći od dana kada je kazneno djelo učinjeno, pa kako je u konkretnoj pravnoj stvari vođen kazneni postupak protiv radnika tuženog koji je oslobođen od optuže, a koji dovodi do prekida zastarijevanja kaznenog gonjenja, a koji prekid za sobom povlači i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete i sprečava zastaru štete koja je počinjena kaznenim djelom, Općinski sud je zaključio da se na zastarjelost potraživanja primjenjuje odredba članka 390 Zakona o obveznim odnosima s obzirom da su oštećeni s imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak i isti su u roku od tri mjeseca od dana prijema presude u kaznenom postupku podnijeli zahtjev za nastavak prekinutog parničnog postupka koji je pokrenut 29. svibnja 2006. godine, iz čega proizlazi da nije nastupila zastarjelost zahtjeva za naknadu štete jer je održan kontinuitet imovinsko-pravnog zahtjeva stavljenog u kaznenom postupku. S obzirom na navedeno Općinski sud je zaključio da je prigovor zastarjelosti potraživanja neutemeljen.
3. U pogledu ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva Općinski sud je naveo, da je iz svih provedenih dokaza na nesumnjiv način utvrđeno da je iskop kanala i odlaganje zemlje na asfaltnu površinu, čime je kolovoz sužen za 1,5 m a visina odložene zemlje iznosila 0,7m, osnovni uzrok nastanka nezgode, te nedostatak odgovarajuće vertikalne signalizacije u zoni iskopa kanala, na temelju čega je sud utvrdio odgovornost tuženog za naknadu štete jer je svojim propustima odnosno propustima svojih radnika i prouzrokovao štetu a što je na nedvosmislen način utvrđeno i u kaznenom predmetu koji se vodio kod Općinskog suda u Tuzli. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je osnovni uzrok prometne nezgode propust na strani tuženog te djelomični doprinos apelanta Emira Šuše saobraćajnoj nezgodi na strani tužitelja, to je sud tuženog u skladu sa člankom 170. stavak 1. u vezi sa člankom 200. i 192. ZOO, obvezao tuženog da apelantima isplati naknadu štete u iznosima preciznije navedenim u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 P 014458 13 Gž 2 od 15. travnja 2013. godine, žalba tuženog je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda. U pogledu žalbenih navoda tuženog kojima je osporavao odluku prvostupanjskog suda u odnosu na pitanje zastarjelosti potraživanja, Kantonalni sud je istakao da imajući u vidu slijed događaja u kojemu je zahtjev za naknadu štete podnesen u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude kaznenog suda kojom je zaposlenik tuženog oslobođen, da i taj sud smatra da imovinsko pravni zahtjev koji je podnijet u krivičnom postupku prekida zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete bez obzira na ishod postupka ako su oštećeni radi ostvarivanja svoga zahtjeva upućeni na parnicu i ako su u roku od 3 mjeseca od pravomoćnosti presude krivičnog suda pokrenuli parnicu za naknadu štete, što su apelanti u konkretnom slučaju i učinili, zbog čega je prigovor zastarjelosti potraživanja pravilno ocijenjen kao neutemeljen od strane prvostupanjskog suda u skladu sa člankom 390. ZOO. Kantonalni sud je dalje naveo kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženi mjesto izvođenja radova nije pravilno obilježio odgovarajućom signalizacijom, obzirom da iz iskaza policijskih inspektora proizlazi da na licu mjesta nije pronađeno ništa što bi ukazivalo da se na kolovozu nalazila odgovarajuća signalizacija, zbog čega je naredio da se postavi signalizacija što je naknadno učinjeno, te da navedeni iskaz ima uporište i u zapisniku o očevidu istražnog suca od 30. srpnja 1997. godine, u kojemu je navedeno da ispred i iza zemljanog puta nije uočljiv nikakav prometni znak. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom načela slobodne ocjene dokaza iz članka 8. ZPP, pravilno utvrdio činjenično stanje i za takvu odluku dao odgovarajuće razloge koji su u dovoljnoj mjeri objektivizirali slobodno uvjerenje, sa čime se složio i taj sud.
5. Vrhovni sud je presudom broj 27 OP 014458 13 Rev od 30. listopada 2014. godine reviziju tuženog uvažio i prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu preinačio u dosuđujućem dijelu na način da se tužbeni zahtjev apelanata odbija u cijelosti kao neutemeljen. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naveo da su apelanti, predmetnu tužbu protiv zaposlenika tužene podnijeli 29. svibnja 2006. godine a da se štetni događaj iz kojega su nastale povrede desio 30. srpnja 1997. godine, dakle skoro 9 godina nakon nastanka štete i saznanja za obim i visinu štete. Kako je člankom 376. stavak 1. ZOO propisano da potraživanja naknade štete zastarijeva za 3 godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu prouzrokovala, a po stavku 2 u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala, Vrhovni sud je naveo da bi proizlazilo da je u konkretnom slučaju potraživanje apelanata zastarjelo, zbog čega je apelantima istekom rokova prestalo pravo da zahtijevaju ispunjenje obveze od strane tuženog. Vrhovni sud smatra da je pri tome važno naglasiti da je tuženi u predmetnom postupku poduzeće koje odgovara za štetu koju je njegov radnik u radu prouzrokovao trećoj osobi iz članka 170. stavak 1. ZOO, zbog čega se na tuženog nije mogao primijeniti članak 390. stavak 2. ZOO koji su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili, obzirom da je kazneni postupak protiv zaposlenika tuženog vođen i okončan pravomoćnom presudom kojom se radnik tuženog oslobađa od optužbe i u odnosu na njega se oštećeni upućuju sa imovinsko pravnim zahtjevom na parnicu u skladu sa člankom 212. stavak 4. ZKP FBiH. Prema ocjeni Vrhovnog suda, upućivanje oštećenih na parnični postupak u odnosu na optuženog, nema pravni značaj za odgovornost poduzeća za štetu koju njegov radnik čini makar je ta šteta nastala iz krivične odgovornosti njegovog radnika. Također Vrhovni sud je naveo kako u konkretnom slučaju nema osnova ni za primjenu članka 377. ZOO, budući da je prema praksi Ustavnog suda BiH izraženoj u presudi broj AP-4128/10, odgovornost za primjenu privilegiranog roka moguća samo u odnosu na učinitelja kaznenog djela, a ne i prema onoj trećoj osobi koji inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinitelja djela, zbog čega se na tu treću osobu može primijeniti samo odredba članka 376. ZOO. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u odnosu na tuženog kao treću osobu primijenio rokove iz članka 390. ZOO, koji se mogu primijeniti samo u odnosu na osobu koju je sud uputio da svoje prijavljeno potraživanje ostvari u parničnom postupku, a kako nema osnova ni za primjenu drugih privilegiranih rokova, Vrhovni sud je primjenom članka
376. ZOO odlučio kao u izreci presude.
6. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti su između ostalog naveli kako smatraju da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje, kada je utvrdio da su potraživanja apelanata zastarjela i da je istekom rokova apelantima pravo da zahtijevaju ispunjenje obveza od strane tuženog. Također, apelanti smatraju da odluka Vrhovnog suda nije obrazložena i u njoj nisu navedeni utemeljeni razlozi, niti su dati detaljni odgovori na svaki argument koji su apelanti iznijeli pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom. U dopuni apelacije od 3. travnja 2015. godine, apelanti sud ukazali od da ja sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. ožujka 2015. godine zauzet stav prema kojemu „Privilegirani rok zastare potraživanja iz članka 377. ZOO, primjenjuje se kako na učinitelja kaznenog djela tako i na odgovornu osobu, za naknadu štete, koja je kaznenim djelom učinjena mada sam nije učinitelj toga kaznenog djela“. Imajući u vidu navedeno, apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presudu Vrhovnog suda i ostavi na pravnoj snazi presude Općinskog i Kantonalnog suda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Razmatrajući navode apelanata kojima osporavaju zaključke Vrhovnog suda da je njihovo potraživanje zastarjelo, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačavajući prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, u obrazloženju svoje odluke dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, konkretno odredaba ZOO-a, kada je navedeno da je tuženi u predmetnom postupku poduzeće koje odgovara za štetu koju je njegov radnik u radu prouzrokovao trećoj osobi prema članku 170. stavak
1. ZOO, zbog čega se na tuženog nije mogao primijeniti članak 390. stavak 2. ZOO koji su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili, obzirom da je kazneni postupak protiv radnika tuženog vođen i okončan pravomoćnom presudom kojom se radnik tuženog oslobađa od optužbe i u odnosu na njega se oštećeni upućuju sa imovinsko pravnim zahtjevom na parnicu u skladu sa člankom 212. stavak 4. ZKP FBiH. Stoga, i prema ocjeni Ustavnog suda, upućivanje apelanata na parnični postupak u odnosu na zaposlenika tuženog u konkretnom slučaju ne može imati pravni značaj za odgovornost tuženog-poduzeća za štetu koju njegov radnik pričinio, obzirom da je odgovornost tuženog kao poslodavca radnika propisana člankom 170. stavak 1. ZOO, a da je stavkom 2. propisano da oštećeni ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno, iz čega proizlazi da su apelanti, nezavisno od ishoda kaznenog postupka prema zaposleniku tuženog, naknadu štete mogli zahtijevati neposredno od tuženog u općim zakonskim rokovima iz članka 376. ZOO, što su u konkretnom slučaju očigledno propustili učiniti. Također, razmatrajući navode apelanata iz dopune apelacije u kojoj se pozivaju na stav Vrhovnog suda zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja od 27. ožujka 2015. godine prema kojemu „Privilegirani rok zastare potraživanja iz članka 377. ZOO, primjenjuje se kako na učinitelja kaznenog djela tako i na odgovornu osobu, za naknadu štete, koja je kaznenim djelom učinjena mada sam nije učinitelj toga kaznenog djela“, Ustavni sud ukazuje da se navedena praksa ne može primijeniti u konkretnom slučaju obzirom da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je šteta apelantima prouzrokovana izvršenjem kaznenog djela zaposlenika tuženog, što je, prema praksi Ustavnog suda, uvjet za primjenu članka 377. ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda nije proizvoljna, niti postoji išta što bi ukazalo da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZOO-a na štetu apelanata. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman