Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2717/13 (P. G.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Dijete
  • Krivični postupak
  • Dokaz
  • Ispitivanje svjedoka
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2717/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2717/13, rješavajući apelaciju Pere Gužvića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Pere Gužvića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 008226 13 Kž od 25. aprila 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 008226 12 K od 1.

novembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Pero Gužvić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. juna 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 008226 13 Kž od 25. aprila 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 21. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju Ustavnom sudu 24. juna 2016. godine, Okružno tužilaštvo to je učinilo 29. juna 2016. godine, a Okružni sud 29. jula 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. U prostorijama Policijske stanice Srbac 28. aprila 2011. godine su sačinjeni zapisnici o saslušanju D.L. kao lica-svjedoka pod brojem 08-6/01-2-230-1-1/116/11 i S.D. kao lica-svjedoka pod brojem 08-6/01-2-230-1-117/11 u vezi sa postojanjem osnova sumnje da je apelant izvršio obljubu nad njihovim mldb. kćerkama J.L. (rođenom 8. aprila 2001. godine) i M.D. (rođenom 15. novembra 2002. godine). Zatim je 3. maja 2011. godine u prostorijama Policijske stanice sačinjen zapisnik o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog da je počinio krivično djelo obljuba iz člana 195 stav 1 Krivičnog zakona RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10, u daljnjem tekstu: KZRS). Nakon toga su u prostorijama Policijske stanice Srbac 16. maja 2011. godine saslušane mldb. J.L. i M.D. i sačinjeni zapisnici o snimanju audio ili audio-vizuelnim sredstvima pod br. 08-6/01-2- 230-179/11 i 08-6/01-2-230-180/11 na okolnosti postojanja osnova sumnje da je apelant nad njima izvršio krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195 stav 4 KZRS.

6. Okružno tužilaštvo je 27. oktobra 2011. godine protiv apelanta podiglo optužnicu broj T13 0 KT 0006870 11 zbog dva krivična djela: polno nasilje nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZRS.

7. Okružni sud je potvrdio optužnicu 3. novembra 2011. godine.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 008226 11 Kps od 4. novembra 2011. godine apelantu je postavljen branilac po službenoj dužnosti.

9. Na početku glavnog pretresa, i to 18. jula 2012. godine, Okružni sud je, u smislu člana 251 Zakona o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ broj 53/12, u daljnjem tekstu: ZKPRS), isključio javnost za cijeli glavni pretres s ciljem zaštite ličnog i intimnog života malodobnih oštećenih.

10. U toku dokaznog postupka pred Okružnim sudom su izvedeni dokazi optužbe: saslušani su svjedoci B.D. i S.D. (roditelji mldb. oštećene M.D.), D.L. (majka oštećene mldb. J.L.) i S.B. (psiholog u školi u koju su išle oštećene), pregledani i preslušani video i tonski snimci saslušanja mldb. J.L. i M.D. sa CD-a (transkript obavljenog razgovora CJB SKP Odjeljenje za sprečavanje opšteg kriminaliteta Banja Luka broj 08- 6/01- 2-230-180/11 od 16. maja 2011. godine i broj 08-6/01-2-230-179/11 od 16. maja 2011. godine), socijalna anamneza za mldb. oštećenu J.L., koju je izvršila JU Centar za socijalni rad Srbac broj 03/3/552-24/11 od 13. maja 2011. godine, socijalna anamneza za mldb. M.D., koju je izvršila JU Centar za socijalni rad Srbac broj 03/3/552-24/11 od 13. maja 2011. godine, izvod iz KE na apelantovo ime PS Srbac broj 08-6/01-2-230-1-38/11 od 15. juna 2011. godine. Apelantova odbrana pred sudom je izvela sljedeće dokaze: saslušani su svjedoci Đ.L., M.L. (apelantova kćerka), D.Lj. (učiteljica mldb. J.L.) i M.I., te je saslušan apelant u svojstvu svjedoka.

11. Branilac optuženog u završnoj riječi je naveo da su ključni dokaz Tužilaštva u predmetnoj krivičnoj stvari preslušani iskazi mldb. oštećenih u CJB Banja Luka, u prisustvu socijalnih radnika, te, stoga, odbrana smatra da ispitivanje mldb. oštećenih nisu vršila sva kompetentna lica, jer je trebalo da u timu, osim socijalnog radnika, budu ili dječiji psihijatar ili dječiji psiholog, sve to radi ocjene iskrenosti ovih iskaza. Zatim je istaknuto da prilikom ispitivanja mldb. oštećenih odbrana nije bila u prilici da iz druge prostorije postavlja pitanja mldb. oštećenim, a ta mogućnost tzv. unakrsnog ispitivanja nije bila obezbijeđena na glavnom pretresu, pa je ovaj dokaz pribavljen protivno članu 10 ZKP, te se radi o nezakonitom dokazu koji se mora isključiti iz dokaznog materijala. Dalje je odbrana obrazložila da su se svjedoci optužbe služili pričom „rekla-kazala“, pa se ti iskazi ne mogu upotrijebiti za utvrđivanje apelantove krivice. Apelant se pridružio završnoj riječi branioca, te dodao da mu je sve ovo „napakovano“, te da radnje za koje se tereti nije preduzeo.

12. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 008226 12 K od 1. novembra 2012. godine apelant je proglašen krivim zato što je izvršio radnje bliže opisane u izreci presude, čime je počinio krivična djela polno nasilje nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZRS i utvrđene su mu kazne zatvora: za djelo počinjeno nad mldb. J.L. u trajanju od pet godina, a nad mldb. M.D. u trajanju od šest godina, pa je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 godina i šest mjeseci. Istom presudom apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 300,00 KM i paušala u iznosu od 300,00 KM, kao i nagradu i nužne izdatke branioca po službenoj dužnosti, čiju visinu će sud odrediti posebnim rješenjem. Presudom su mldb. oštećene upućene na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom.

13. Tokom dokaznog postupka Okružni sud je, između ostalog, saslušao i četiri svjedoka optužbe, i to B.D. (oca mldb. M.D.), S.D. (majku mldb. M.D.), D.L. (majku mldb. J.L.) i B.S. (školskog psihologa). Svjedok B.D. u svom svjedočenju opisivao je odnose sa apelantom, te prepričao ono što mu je njegova mldb. kćerka M.D. rekla u vezi sa kritičnim događajima, navodeći pritom da je nakon toga otišao kod apelanta i da mu je on rekao da „nema ništa od toga“ i „da vidi sa djetetom“. Navedeni svjedok je, takođe, opisao promjene u ponašanju djeteta nakon tih događaja. Svjedok S.D. u svom svjedočenju opisala je svoj odnos sa apelantom (da im je posuđivao novac i pomagao), te navela samo ono što joj je prenio njen suprug, kao i da joj je njena kćerka, mldb. M.D. ispričala događaje. Ovaj svjedok je, takođe, konstatovala da je primijetila promjene u ponašanju svoje mldb. kćerke M.D. Svjedok D.L. (majka mldb. J.L.) je ispričala samo ono što je saznala od svoje kćerke, mldb. J.L., te je konstatovala promjene u njenom ponašanju nakon tih događaja. Ovaj svjedok je, takođe, opisao svoj odnos sa apelantom. U svom svjedočenju svjedok B.S. je navela da je na inicijativu B.D. (oca mldb. M.D.) obavila šest razgovora sa mldb. M.D. i da je kod nje primijetila sve simptome traume, te da je njen utisak da djevojčica nije lagala.

14. U odnosu na izvedeni dokaz video i tonskih zapisa izjava mldb. oštećenih datih tokom istrage, Okružni sud je istakao da je, nakon neposrednog gledanja snimljenog audio i video- zapisa obavljenog razgovora sa mldb. oštećenim, apelantov branilac naveo da je jedina njegova primjedba bila da je prilikom obavljanja razgovora sa mldb. trebalo da bude prisutan i dječiji psiholog i da drugih primjedaba nema. Takođe, nije naveo da odbrana ima pitanja za mldb. oštećene, niti je iskazu malodobnih prigovorio u smislu same sadržine.

15. Po ocjeni Okružnog suda, prilikom saslušanja mldb. oštećenih je postupljeno obazrivo i na način koji ne bi štetno uticao na psihičko stanje maloljetnika, a saslušanje je obavljeno u prisustvu stručnih lica: ovlašćenog službenog lica CJB Banja Luka i predstavnika Centra za socijalni rad Srbac u prostoriji MUP-a RS opremljenoj za ove namjene, dakle, na način propisan članom 151 stav 4 i članom 155 ZKP, zbog čega je primjedbu branioca u pogledu zakonitosti ovog dokaza sud odbio, a kao dokaz prihvatio je dva CD-a na kojim su snimljena audio i video-saslušanja mldb. oštećenih. Pošto apelantov branilac nije imao drugih primjedaba na ovaj dokaz optužbe, niti je imao pitanja za mldb. oštećene, niti je prigovarao na sadržinu datog iskaza, Okružni sud je isti dokaz prihvatio, pa je neposrednim pregledom audio i video-zapisa snimljenog razgovora obavljenog sa mldb. J.L. i M.D. izveo zaključak da su malodobne dale izjave autentično, dječije, stidljivo, da djeca ne interpretiraju iskustvo, nego da samo navode šta su doživjela. Navodi odbrane da je izvršena manipulacija sa djecom ne izgledaju, prema mišljenju Okružnog suda, vjerovatno, zato što se na snimku vide djeca koja navode samo ono što su doživjela i to iznose na dječiji način, nelagodno i stidljivo, a da iznose samo doživljeno, zaključeno je zato što to iznose autentično, onako kako bi reagovala svaka druga djeca njihovog uzrasta da su pričala radnje koje su pričale malodobne a koje je prema njima preduzeo apelant. Takođe je vidljivo, kada je riječ o seksualnom životu, i da je taj teren djevojčicama saznajno nepoznat, pa i kada ga pominju, to čine nelagodno, stidljivo i na dječiji način. Dalje je navedeno da je neposrednim gledanjem zabilježenog razgovora mldb. oštećenih jasno vidljivo da one na postavljena pitanja bez nelagode i zbunjenosti pričaju o svojoj porodici, školi, s kim se druže, šta im rade roditelji, na momente razdragano, kao i druga djeca njihovog uzrasta, a kad im se postavljaju pitanja u vezi sa predmetnim događajem pokazuju sramežljivost, stid, zbunjenost, ćutanje nakon postavljenih pitanja, što sve ukazuje, prema mišljenju Okružnog suda, da se može izvesti zaključak da djevojčice pričaju doživljeno i da ne iznose ono što se nije desilo, tako da nema elemenata da je to izmišljena izrecitovana priča, kako smatra odbrana, da bi se zadovoljila motivacija odraslih, jer je djeci teško sugerisati kada je riječ o seksualnom životu s obzirom na to da je taj teren djevojčicama saznajno nepoznat, što je vidljivo iz samog zabilježenog razgovora sa malodobnim, uzimajući u obzir njihove godine života (devet, odnosno osam godina), kao i sredinu u kojoj djevojčice žive. Ovakav zaključak Okružni sud je izveo i iz činjenice da roditelji mldb. nisu ni obrazovno, ni intelektualno bili sposobni da zajednički edukuju svoju djecu, da bi ih pripremili za davanje odgovora koje su djevojčice davale. Okružni su je uvjeren da iskaz djevojčica zabilježen audio i video-zapisom nije posljedica napamet naučene priče, nego da su djevojčice ispričale doživljeno i autentično, te radnje koje je prema njima preduzeo apelant opisale na način svojstven njihovom uzrastu. Ovakav zaključak Okružni sud je donio nakon analize svih dokaza posebno, kao i u vezi sa ostalim dokazima, pa je na osnovu takve analize mogao izvesti zaključak da su djevojčice autentično opisale ono što se dešavalo, tj. da su apelantove preduzete radnje vezivale za neke događaje.

16. Analizirajući apelantov iskaz, Okružni sud je zaključio da on u svom iskazu potvrđuje navode mldb. oštećenih i njihovih roditelja, odnosno ponavlja ona mjesta i okolnosti gdje je bila mldb. J.L., odnosno mldb. M.D., s tim što negira da je preduzimao inkriminisane radnje prema njima. Pri ovakvoj analizi apelantovog iskaza Okružni sud je u potpunosti mogao pokloniti vjeru iskazima svjedoka B.D., S.D. i D.L., roditelja mldb. oštećenih, te iskazima svjedoka S.B. (školskog psihologa) i D.Lj. (učiteljice), pa dio apelantovog iskaza da nije preduzimao radnje prema mldb. djevojčicama Okružni sud nije mogao prihvatiti kao tačan, niti istinit, slijedom čega je sud apelantov iskaz u ovom dijelu ocijenio da je dat s ciljem da izbjegne krivičnu odgovornost.

17. Okružni sud je, takođe, istakao da je po službenoj dužnosti izmijenio činjenični opis krivičnog djela predmetne optužice (na način opisan na strani 9 presude), te dodao pravni opis krivičnih djela, dok je pravna kvalifikacija ostala neizmijenjena. Ovakva izmjena činjeničnog opisa je, po ocjeni Okružnog suda, izvršena na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te, po ocjeni tog suda, ova izmjena činjeničnog opisa i davanje pravnog opisa krivičnog djela nisu doveli do izmjene identiteta optužnice.

18. Imajući u vidu godine života malodobnih oštećenih u kojima one nisu u mogućnosti da u potpunosti shvate značaj i suštinu polnog opštenja, a uzimajući izvedene dokaze kao validne, Okružni sud je smatrao da je utvrđeno da je apelant polno iskorištavao oštećene na način kako su to one obrazlagale, a Okružni sud je uzeo u obzir i nedovoljnu emocionalnu i polnu zrelost malodobnih i činjenicu da, zbog takvog stanja ličnosti, nisu bile sposobne da shvate značaj, ni posljedicu radnji koje se prema njima preduzimaju. Po ocjeni Okružnog suda, iz opisanih radnji koje je preduzeo apelant prema oštećenima proizilazi da kritični događaji imaju karakteristike seksualnog nasilja s obzirom na zloupotrebu povjerenja (apelant je komšija i u dobrim odnosima je sa roditeljima oštećenih), psiho-fizičku nadmoć, emocionalnu nezrelost, nasilno nastojanje da ostvari seksualni kontakt, čime je zloupotrijebljen odnos psihičke (dijete-odrasli) i fizičke nadmoći apelanta u odnosu na oštećene, što je omogućilo seksualnu zloupotrebu bez fizičke sile, uz nezrelost, bespomoćnost i strah mldb. oštećenih koje nisu bile u stanju da procijene implikacije sopstvenog ponašanja. Stoga je Okružni sud zaključio da apelantove preduzete realne radnje prema mldb. J.L. i M.D. predstavljaju krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZRS koje je apelant izvršio sa direktnim umišljajem, u uračunljivom stanju, ne nalazeći nijednu činjenicu, niti okolnost koja bi dovela u pitanje apelantovu mogućnost da shvati značaj počinjenog djela i da upravlja svojim postupcima. Odlučujući o krivičnoj sankciji, Okružni su je istakao da je imao i ocijenio sve okolnosti značajne za odmjeravanje kazne propisane u članu 37 stav 1 KZRS, te da je sud uvjerenja da će se izrečenom jedinstvenom kaznom postići svrha kažnjavanja kako sa aspekta generalne, tako i sa aspekta specijalne prevencije u skladu sa odredbama člana 28 KZRS, te da je izrečena kazna zatvora adekvatna težini krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti i da se svrha kažnjavanja ne bi mogla postići kaznom zatvora koji manje traje.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 008226 13 Kž od 25. aprila 2013. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca i potvrđena prvostepena presuda Okružnog suda od 1. novembra 2011. godine.

20. U obrazloženju drugostepene presude Vrhovni sud je naveo da je izreka prvostepene presude razumljiva, jer sadrži jasan činjenični opis konkretnih polnih radnji koje je apelant u kritičnom vremenu (od oktobra 2010. do aprila 2011. godine) preduzeo prema oštećenim J.L. (rođena 2001. godine) i M.D. (rođena 2002. godine) radi zadovoljenja svog seksualnog nagona, a koje su u vrijeme izvršenja djela bile djeca. U takvoj činjeničnoj sadržini, po ocjeni Vrhovnog suda, nema nikakvih nejasnoća u opisu preduzetih polnih radnji i time načina na koji je apelant narušio polni integritet oštećenih zbog čega su bez osnova argumenti iz žalbi, zasnovani na tvrdnji da je tako koncipirana izreka nerazumljiva i da je, slijedom toga, u prvostepenoj presudi počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKP. Dalje je navedeno da nisu osnovani ni prigovori iz žalbi o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tač. g) i z) ZKP, kojima se, u vezi sa iskazima oštećenih iz istrage (dati u CJB Banja Luka na zapisnik o snimanju audio-vizuelnim sredstvima broj 08-06/01-2 230- 180/11 od 15. juna 2011. godine), u jednom segmentu ukazuje na nezakonitost u postupku njihovih saslušanja sa aspekta lica koja su bila prisutna toj radnji, a u drugom segmentu na povredu prava na odbranu uskraćivanjem mogućnosti da se oštećene ispitaju u uslovima neposrednosti i kontradiktornosti. S tim u vezi je istaknuto da iz sadržine navedenih zapisnika proizilazi da je, na osnovu odredbe člana 155 ZKP, 15. juna 2011. godine u prostorijama CJB Banja Luka oštećene saslušalo ovlašćeno službeno lice (inspektor Gorica Gligorić), a sadržina tog zapisnika i preslušanog tonskog zapisa nesumnjivo potvrđuje da je saslušanje obavljeno na način da su pitanja prilagođena uzrastu oštećenih radi sprečavanja dodatne traume i da se ne uočavaju sugestivna pitanja, tako da je cijeli postupak saslušanja oštećenih obavljen u skladu sa odredbom člana 186 stav 2 Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 13/10). Zbog toga su, po ocjeni Vrhovnog suda, bez osnova argumenti iz žalbi kojima se osporava zakonitost u postupku pribavljanja ovog dokaza i tvrdnja da se na tim dokazima ne može zasnivati presuda.

21. Dalje je istaknuto da nema osnova ni tvrdnja iz žalbe branioca da je prvostepenom presudom povrijeđen objektivni identitet optužbe i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka i) ZKP. Naime, i pored toga što ne postoji apsolutna podudarnost između činjeničnog opisa djela datog u dispozitivu optužnice i onog koji je naveden u izreci prvostepene presude (ali ne u dijelu odlučnih činjenica i kvalifikatornih okolnosti), princip koji zahtijeva identitet između optužbe i presude, sadržan u odredbi člana 294 stav 1 ZKP, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije povrijeđen, jer su te činjenične intervencije u izreci zasnovane na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, odnose se na isti kritični događaj i genusno su u okviru istog djela. Zatim, i argumenti iz žalbe i tvrdnja da je prilikom prvog ispitivanja u istrazi apelantu kao osumnjičenom saopšteno „da se tereti za krivično djelo iz člana 195 stav 1 KZRS su bez osnova, a proglašen je krivim za djelo iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZRS“, te da je time povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, na ovaj način, a sa aspekta primjene osnovnih odredbi o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog i pouka o njegovim pravima da se izjasni o djelu i radnjama za koje se tereti, te da, u vezi sa tim, iznosi činjenice i dokaze, nije postupljeno u suprotnosti sa dispozicijom iz odredbe člana 143 stav 2 ZKP, jer se radi samo o kvalifikovanom obliku istog krivičnog djela. Dalje je Vrhovni sud naveo da se prigovorima iznesenim u obe žalbe ne mogu dovesti u sumnju potpunost i pravilnost činjeničnog osnova prvostepene presude i zaključak da je apelant počinio dva krivična djela polno nasilje nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZRS na način kako je to opisano u dispozitivu prvostepene presude. Takav zaključak, po ocjeni Vrhovnog suda, rezultat je pravilne ocjene dokaza, upravo na način kako to zahtijeva odredba člana 295 stav 2 ZKP, i to ocjene svakog dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da se vjerodostojnost iskaza oštećenih i valjanost razloga datih u prvostepenoj presudi za prihvatanje tih iskaza ne mogu osporiti žalbenim prigovorima, jer se iz sadržine preslušanih tonskih zapisa jasno uočava da su obje oštećene, koristeći terminologiju adekvatnu njihovom uzrastu, dosljedno i uvjerljivo opisale način, vrijeme i okolnosti u kojima je apelant preduzimao konkretne polne radnje a kojima je ugrožavao njihov polni integritet.

22. Zatim, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno analizirao i ocijenio iskaze obje oštećene i doveo ih, sa aspekta sadržine, u vezu sa iskazima svjedoka S.D. i B.D. (roditelja oštećene M.D.) i D.L. (majke oštećene J.L.), te u takvoj ocjeni, suprotno argumentima iz žalbe apelantovog branioca, nije izostala i ocjena dokaza odbrane. Imajući u vidu navedeno, te po ocjeni drugostepenog suda, svi sprovedeni dokazi predstavljaju valjan osnov za zaključak da je apelant počinio radnje činjenično opisane u dispozitivu prvostepene presude. Nadalje, a suprotno stavu iznesenom u žalbi apelantovog branioca, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema povrede Krivičnog zakona kada su apelantove radnje iz dispozitiva pobijane presude kvalifikovane kao dva krivična djela polno nasilje nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZRS. Naime, prema činjeničnom utvrđenju, apelant je počinio više odvojenih radnji u različitim okolnostima, usmjerenih protiv polnog integriteta dvije oštećene, M.D. i J.L., u više različitih prilika, koje nemaju niti vremensku povezanost (vršene od oktobra 2010. do aprila 2011. godine), tako da te konkretne polne radnje nisu obuhvaćene jedinstvenim umišljajem i ne čine jedinstvenu cjelinu, kao osnov za uspostavljanje produženog krivičnog djela. U odnosu na odluku o kazni, Vrhovni sud je istakao da u pogledu nje nisu osnovani žalbeni prigovori kojima se osporavaju pravilnost i zakonitost prvostepene presude i u ovom dijelu. U postupku odmjeravanja kazne, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i dao pravilan značaj svim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima, koje utiču na visinu kazne, propisanim u odredbi člana 37 stav 1 KZRS. O svim tim okolnostima su dati detaljni i valjano obrazloženi razlozi u njihovoj međusobnoj ocjeni i povezanosti, dakle, i sa aspekta individualizacije kazne, tako da, i po ocjeni drugostepenog suda, nije bilo mjesta za izricanje manjih kazni za oba djela, pa time i manje jedinstvene kazne zatvora, niti ublažavanje kazne ispod zakonom propisane za počinjena djela, kako se to predlaže u žalbama. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant navodi mu je u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog načina na koji su Okružni i Vrhovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo (KZRS) u predmetnom krivičnom postupku, čineći pritom povrede odredaba krivičnog postupka. U tom smislu, apelant ističe da odbrani, radi utvrđenja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja, nije omogućeno da tokom trajanja cijelog krivičnog postupka ispita mldb. oštećene, kao i da se iz sprovedenih dokaza ne može zaključiti da je istinitost optužbe dokazana van svake sumnje, kako su to zaključili redovni sudovi.

24. Dalje, apelant navodi da radnje (ako ih je i preduzimao) ne predstavljaju radnje obljube ili druge polne radnje u smislu odredbi člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZRS, slijedom čega je, prema apelantovom shvatanju, došlo do proizvoljne primjene navedene zakonske odredbe u konkretnom slučaju. Apelant, takođe, problematizuje i poštovanje obaveza iz člana 6 Evropske konvencije da bude obaviješten o svim činjeničnim osnovima sumnje protiv njega s obzirom na to da je obaviješten da se sumnjiči za krivično djelo iz stava 1 člana 195 KZRS, a proglašen je krivim za krivično djelo iz stava 4 istog člana Zakona. Apelant je, takođe, istakao da su redovni sudovi svojim intervencijama izmijenili identitet optužnice, odnosno prekoračili optužnicu u predmetnoj krivičnopravnoj stvari.

25. Osim povrede prava na pravično suđenje, apelant je naveo i povredu prava na djelotvoran pravni lijek, ali ove navode nije posebno obrazlagao, niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je naveo da se, u osnovu, argumentima iznesenim u apelaciji osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza i time pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima je zasnovan zaključak o apelantovoj krivici. S tim u vezi je navedeno da su argumenti izneseni u predmetnoj apelaciji svojom sadržinom identični žalbenim prigovorima o kojima je Vrhovni sud dao razloge u osporenoj drugostepenoj presudi. Na iznesenim argumentima iz predmetne apelacije, po ocjeni Vrhovnog suda, ne može se osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje na koje se ukazuje u apelaciji. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

27. Okružni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je u predmetu tog suda broj 11 0 K 08226 13 K dao analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza kako optužbe, tako i apelantove odbrane, te da je u toku trajanja pretresa u potpunosti postupao u skladu sa članom 14 stav 1 ZKPRS, jer je stranke i apelantovog branioca tretirao na jednak način i svakoj od strana pružio iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovog izvođenja na glavnom pretresu. Zatim je konstatovano da je (na strani 8. obrazloženja prvostepene presude) jasno navedeno da se apelantov branilac, nakon neposrednog gledanja snimljenog audio i video- zapisa obavljenog razgovora sa mldb. oštećenim, izjasnio da apelantova odbrana nema pitanja za malodobne oštećene, niti je iskazu malodobnih prigovorio u smislu same sadržine iskaza malodobnih. Po ocjeni Okružnog suda, navodi izneseni u predmetnoj apelaciji su neosnovani. Na kraju je navedeno da osuđeni (apelant) do danas nije upućen na izdržavanje izrečene kazne zatvora, jer se on, prema stanju u spisu predmeta, nalazi u bjekstvu, te prema podacima dostavljenim od prvostepenog suda koji je nadležan za izvršenje krivičnih sankcija.

28. Okružno tužilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju istaklo da apelant potvrđuje da Ustavni sud nije nadležan da utvrđuje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ali u daljnjem obrazloženju faktički u potpunosti negira pravilnost činjeničnih utvrđenja, a što se apelacijom ne može pobijati. Dalje, apelant negira pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je proglašen krivim, da je učinio nasilje nad djetetom, i to polno, u smislu člana 195 stav 4 KZRS, sa obrazloženjem da nikakva obljuba nije izvršena nad djetetom. Međutim, po ocjeni Okružnog tužilaštva, odbrana gubi iz vida da se pod tim podrazumijevaju i duge radnje koje služe za zadovoljavanje seksualnog nagona izvršioca, a što je upravo i stavljeno apelantu kao optuženom, odnosno osuđenom, na teret. Pošto odbrana osporava pravičnost činjeničnog utvrđenja, a što se apelacijom ne može ostvarivati, te pogrešno obrazlaže pravnu kvalifikaciju djela, Okružno tužilaštvo smatra da u konkretnom predmetu nema nijedne povrede prava na pravično suđenje prema apelantu kao osuđenom, niti drugih povreda u pogledu kršenja Evropske konvencije, pa se, stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

29. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 43/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase:

Polno nasilje nad djetetom Član 195. st. 1. i 4.

(1)Ko izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

[...] (4) Ako je djelo iz st. 1, 2. i 3. ovog člana izvršeno na naročito svirep ili naročito ponižavajući način, ili je istom prilikom izvršeno više djela od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušenje zdravlja ili trudnoća silovanog ženskog lica, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje pet godina.

[...]

30. U Zakonu o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima RS („Službeni glasnik RS“ broj 13/10) relevantne odredbe glase:

Postupanje Član 186.

(1) Kod postupanja u krivičnim predmetima protiv učinilaca krivičnih djela na štetu djece i maloljetnika, pri provođenju procesnih radnji posebno obazrivo se odnosi prema djetetu ili maloljetniku na čiju štetu je učinjeno krivično djelo, imajući u vidu njegov uzrast, osobine njegove ličnosti, obrazovanje i prilike u kojima živi, kako bi se izbjegle moguće štetne posljedice na njegov budući život, vaspitanje i razvoj. Saslušanje djeteta ili maloljetnika se u pravilu obavlja uz pomoć pedagoga, psihologa ili drugog stručnog lica.

(2) Ako se kao svjedok saslušava dijete ili mlađi maloljetnik oštećen krivičnim djelom iz člana 184. ovog zakona, saslušanje se može provesti najviše dva puta. Tužilac ili ovlašćeno službeno lice saslušava svjedoka putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka, a bez prisustva tužioca ili ovlašćenog službenog lica u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Saslušanje djeteta ili maloljetnika se u pravilu obavlja uz pomoć pedagoga, psihologa ili drugog stručnog lica.

[...] (4) Sud saslušava dijete ili maloljetnika kao svjedoka oštećenog krivičnim djelom iz člana 184. ovog zakona, u skladu sa stavom 2. ovog člana, tako da sud, stranke u postupku i branilac mogu postavljati pitanja, a da ne budu prisutni u istoj prostoriji sa svjedokom. Saslušanje djeteta ili maloljetnika se obavlja tako da se pitanja postavljaju posredstvom suda, a po potrebi uz pomoć pedagoga, psihologa ili drugog stručnog lica.

(5) U svrhu zaštite djece i maloljetnika oštećenih krivičnim djelom iz člana 184. ovog zakona, primjenjuju se i druge odgovarajuće odredbe Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 48/03).

31. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Zakonitost dokaza Član 10.

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14. stav 1.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Član 143. stav 2.

(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a biće poučen i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan prilikom njegovog ispitivanja, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

v) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu,

g) da ima pravo tokom istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage i

d) da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.

Tok saslušanja svjedoka Član 151. st. 1. i 4.

(1) Svjedok je dužan da odgovore daje usmeno.

(4) Prilikom saslušanja maloljetnog lica, naročito ako je ono oštećeno krivičnim djelom, postupiće se obazrivo, da saslušanje ne bi štetno uticalo na psihičko stanje maloljetnika. Saslušanje maloljetnog lica obaviće se uz pomoć pedagoga, psihologa ili drugog stručnog lica.

Snimanje saslušanja svjedoka audio ili audio-vizuelnim sredstvima Član 155.

Saslušanje svjedoka se može snimati audio ili audio-vizuelnim sredstvima u svim fazama postupka. Saslušanje se mora snimiti u slučajevima kada je riječ o licima koja su mlađa od 16 godina i koja su bila oštećena krivičnim djelom, kao i ako postoje osnove za bojazan da se svjedok ne može saslušati na glavnom pretresu.

Vezanost presude za optužbu Član 294. stav 1.

(1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav 1.

(1) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav 7.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311. stav 1. tač. g), z) i i) (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

g) je povrijeđeno pravo na odbranu,

z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

i) je optužba prekoračena iz člana 294. stav 1. ovog zakona,

VI. Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 008226 13 Kž od 25. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant ističe da su mu u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

[...] Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...].

[...] (3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[...] (d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;

[...]

37. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom predmetu za koji je zakonom propisana kazna zatvora, te je nesporno da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Dalje, Ustavni sud konstatuje da se suština navoda apelacije tiče poštivanja prava odbrane zbog (ne) mogućnosti apelanta i njegovog branioca da ispitaju mldb. oštećene tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka. Imajući u vidu predmetne navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je apelant u apelaciji pokrenuo pitanje kršenja prava iz člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije.

38. Ustavni sud prvenstveno podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju u svom radu podržava i Ustavni sud, da jamstva iz člana 6 stav 3d) Evropske konvencije predstavljaju specifične vidove prava na pravično suđenje utvrđenog u prvome stavu toga člana. Zbog toga će se apelantovi navodi ispitati na osnovu te dvije odredbe zajedno (vidi, na primjer, Yavuz protiv Austrije, broj aplikacije 46549/99, presuda od 27. maja 2004. godine, stav 44 sa dodatnim referencama, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 23).

39. Naime, Ustavni sud ukazuje da pojam „svjedok“ ima autonomno značenje u sistemu Evropske konvencije, nezavisno od klasifikacije po nacionalnom pravu. Tamo gde izjava-iskaz može da bude ključna za donošenje osude, bez obzira na to da li ju je dao svjedok u najstrožijem smislu riječi, ona predstavlja dokaze optužbe podložne primjeni jamstava stava 1 i stava 3d) člana 6 Evropske konvencije. Takođe, termin „svjedok“ u svom autonomnom značenju se može za potrebe stava 3 člana 6 Evropske konvencije odnositi i na žrtve-oštećene u krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju mldb. oštećene imaju smatrati „svjedocima“ s obzirom na to da su video i tonski snimci, dati u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova RS pred ovlašćenim službenim licima Centra za javnu bezbjednost Banja Luka i predstavnicima Centra za socijalni rad Srbac, neposredno pregledani pred sudom i korišćeni kao dokazi protiv apelanta kao optuženog.

40. Kad je riječ o okolnostima ovoga predmeta, Ustavni sud primjećuje da su izjave koje su dale mldb. oštećene tokom istrage bili praktično jedini direktni dokazi na kojima su redovni sudovi temeljili utvrđenja apelantove krivice. Ostali svjedoci koji su saslušani kako u istražnoj fazi, tako i u samom krivičnom postupku nisu vidjeli navodne radnje i svjedočili su samo o prethodnim ili naknadnim događajima, odnosno (promjenama) ličnosti kako samih oštećenih, tako i apelanta kao optuženog. Redovni sudovi su se, uglavnom, usredotočili na pouzdanost iskaza mldb. oštećenih, smatrajući da oni imaju odlučnu važnost u utvrđivanju apelantove krivice. Stoga je potrebno ispitati da li je apelantu na primjeren način omogućeno ostvarivanje njegovih prava na odbranu u smislu člana 6 Evropske konvencije, a u odnosu na iskaze koje su dale mldb. oštećene tokom istrage, te da li je predmetni krivični postupak u cjelini bio pravičan.

41. U svjetlu navedenog spornog pitanja, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na opšti princip iz prakse Evropskog suda za ljudska prava da je dopuštenost dokaza pitanje koje se prvenstveno uređuje nacionalnim pravom, te je ocjena iznesenih dokaza, u pravilu, posao nacionalnih sudova. Zadatak Evropskog suda za ljudska prava je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. Međutim, to ne znači da, da bi se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dat na sudu i javno. To se, osobito, može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te, ibid., Kovač protiv Hrvatske, stav 25).

42. Zatim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, upotreba iskaza dobivenih tokom policijske istrage i sudske istrage u svrhe dokazivanja sama po sebi nije protuslovna st. 1 i 3d) člana 6 Evropske konvencije uz uslov da su poštovana prava na obranu. Ta prava, u pravilu, zahtijevaju da se optuženiku na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega bilo dok ovaj daje svoj iskaz, ili u kasnijoj fazi postupka (vidi, između drugih izvora prava, Isgrò protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194-A, strana 12, stav 34, Lucà protiv Italije, broj aplikacije 33354/96, st. 40-43, ECHR 2001-II, i ibid., Kovač protiv Hrvatske, stav 26).

43. Kada je presuda kojom se optuženi proglašava krivim zasnovana isključivo ili u većoj mjeri na iskazu koji je uzet od lica koje optuženi nije imao priliku ispitati - da li tokom istrage ili suđenja - prava odbrane su ograničena u mjeri koja nije u skladu sa garancijama obuhvaćenim odredbama člana 6 Evropske konvencije (vidi, Delta protiv Francuske, Serija A broj 191-A, presuda od 19. decembra 1990. godine, stav 37, Solakov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, broj predstavke 47023/99, stav 57, ECHR 2001-X, Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 55). Uopšteno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, stav 27, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). U određenim okolnostima može se pokazati da je neophodno uzeti u obzir izjave koje su date u istražnoj fazi (vidi, ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54) uslijed čega korišćenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa st. 1 i 3d) člana 6 Evropske konvencije, koji garantuju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi, ibid., Ž. protiv Latvije). Ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave, njihovo prihvatanje kao dokaza neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1 i 3d) člana 6 Evropske konvencije (vidi, Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).

44. U odgovarajućim slučajevima načelo pravičnog suđenja nalaže da se interesi odbrane dovedu u ravnotežu sa interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani da svjedoče. U tom pogledu, Evropski sud za ljudska prava je uzeo u obzir posebne osobenosti krivičnog postupka koji se odnosi na seksualna krivična djela. Takav postupak žrtva često doživljava kao teško iskušenje, osobito ako se protiv svoje volje mora suočiti sa optuženikom. Te karakteristike će biti još naglašenije u predmetu u kojem se pojavljuje maloljetnik. Pri ocjeni pitanja da li je ili nije u takvom postupku okrivljenom pravično suđeno, moraju se uzeti u obzir interesi žrtve. Evropski sud za ljudska prava, stoga, prihvata da se u krivičnom postupku koji se odnosi na seksualno zlostavljanje mogu preduzeti određene mjere u svrhu zaštite žrtve uz uslov da se takve mjere mogu uskladiti sa odgovarajućim i djelotvornim ostvarivanjem prava na odbranu. U obezbjeđivanju prava na odbranu od pravosudnih organa može da se zatraži da preduzmu mjere koje će kompenzirati teškoće s kojima se odbrana suočava (vidi, S.N.. protiv Švedske, broj aplikacije 34209/96, stav 47, ECHR 2002-V, sa dodatnim referencama, te ibid., Kovač protiv Hrvatske, stav 27).

45. Osim navedenih opštih principa, uspostavljenih kroz jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da je dovoljno ukazati i na konkretne primjere iz prakse tog suda koji se tiču sličnog činjenično-pravnog pitanja koje je pokrenuto predmetnom apelacijom, odnosno pravnih situacija u predmetima koji se tiču seksualnog zlostavljanja djece i ispitivanja djece kao oštećenih u krivičnim postupcima.

46. Naime, Ustavni sud ukazuje na grupu tzv. finskih predmeta o kojim je raspravljano pred Evropskim sudom za ljudska prava i u kojima su aplikanti naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog činjenice da im je onemogućeno da ispitaju mldb. oštećene u bilo kojoj fazi krivičnog postupka u kojem su proglašeni krivim za seksualno zlostavljanje djece a u kojim su izjave mldb. oštećenih (djece) bile praktično jedini 1 Evropski sud za ljudska prava, B. protiv Finske, broj aplikacije 17122/02, presuda od 24. aprila 2007. godine; W. protiv Finske, broj aplikacije 14151/02, presuda od 24. aprila 2007. godine; A.H. protiv Finske, broj aplikacije 46602/99, presuda od 10. maja 2007. godine; F. i M. protiv Finske, broj aplikacije 22508/02, presuda od 17. jula 2007. godine; A. L. protiv Finske, broj aplikacije 23220/04, presuda od 27. januara 2009. godine; D. protiv Finske, broj aplikacije 30542/04, presuda od 7. jula 2009. godine; A.S. protiv Finske, broj aplikacije 40156/07, presuda od 28. septembra 2010. godine.

direktni dokaz na osnovu kojeg je utvrđena krivica aplikanata. Tako je na primjer u predmetu B. protiv Finske zaključeno da je aplikantu i njegovom braniocu bila pružena mogućnost da postavljaju pitanja djeci tokom istrage, te da odbrana nije iskoristila tu mogućnost (priliku). Zbog tih razloga, Evropski sud je zaključio da nema ništa što ukazuje da prava odbrane nisu ispoštovana prije nego što je aplikant proglašen krivim i osuđen pred prvostepenim (okružnim) sudom. Isti zaključak je izveden i u pogledu postupka pred drugostepenim (apelacionim) sudom kada je u pitanju dokaz, odnosno izjave djece koje su date tokom istrage, pa je zaključeno da Evropski sud za ljudska prava nije uvjeren da su prava odbrane narušena u konkretnom slučaju, te da, stoga, ne postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa stavom 3d) istog člana. Na drugoj strani, u predmetu A.H. protiv Finske Evropski sud za ljudska prava je usvojio stav da je video-zapis svjedočenja-izjave koji je pregledan tokom suđenja predstavljao jedini direktni dokaz protiv aplikanta, te da ostali svjedoci koji su saslušani pred sudom nisu imali direktnih saznanja o navodnom događaju. Zaključeno je da aplikantu nije omogućeno da postavlja pitanja djetetu, niti je aplikantu pružena mogućnost da dijete-oštećenog ispita lično pred sudovima. S tim u vezi je navedeno da iz stanja spisa predmeta ne proizilaze posebne okolnosti koje su onemogućavale da aplikant ima mogućnost da postavlja pitanja djetetu. U takvim okolnostima Evropski sud za ljudska prava smatra da korišćenje takvog dokaza predstavlja takvo ograničenje prava na odbranu da se ne može reći da je aplikant imao pravično suđenje, te je, stoga, utvrđena povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa stavom 3 istog člana. U predmetu F. i M. protiv Finske Evropski sud za ljudska prava je istakao da su izjave djeteta date psihologu predstavljale jedini dokaz optužbe protiv aplikanta, te da ostali svjedoci nisu imali spoznaje o navodnim radnjama za koje je aplikant proglašen krivim. S tim u vezi je Evropski sud za ljudska prava naveo da aplikantu nikad nije bilo omogućeno da postavi pitanje djetetu tokom istrage, a njegov zahtjev da se obezbijedi da dijete bude prisutno tokom suđenja je odbijen, te da nijedan razgovor između psihologa i djeteta nije snimljen tonskim ili video-zapisom. Takođe je istaknuto da tužilaštvo nije nikada izdejstvovalo da se izvrši „svježe“ tonsko ili video-snimanje dječijeg svjedočenja kako bi se omogućilo sudu da uvidi način na koji dijete reaguje na postavljena pitanja, ili da vidi uopštenu interakciju sa psihologom tokom razgovora. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da iz spisa predmeta nema posebnih okolnosti koje bi opravdano onemogućile odbranu da postavlja pitanja djetetu, pa je, stoga, utvrđena povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa stavom 3d) istog člana. U predmetu A. protiv Finske je zaključeno da aplikant nije imao mogućnost da ispita dijete-oštećenog ni u jednoj fazi postupka iako je postojao video-zapis njegove izjave. Međutim, sam video-zapis, iako je pregledan tokom suđenja i iako je aplikant imao mogućnost da ospori navode iz zapisa, ne može se smatrati, po ocjeni Evropskog suda za ljudska prava, dovoljnim sam po sebi da obezbijedi pravo na odbranu aplikantu, pa je utvrđeno kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa stavom 3d) istog člana. U predmetu D. protiv Finske je zaključeno da, iako je drugostepeni (apelacioni) sud na zadovoljavajući način izvršio pažljivu ocjenu svih dokaza u cjelini, činjenica je da aplikant nikada nije imao mogućnost da na efektivan način ospori navode žrtve (djeteta) čak i u situaciji kada mu je omogućeno tokom cijelog suđenja da pregleda video-zapis djetetovih izjava (datih u bolnici, kao ključnog, ali ne i jedinog dokaza za utvrđenje aplikantove krivice) i da ih ospori. Stoga je utvrđeno kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

47. Osim navedenih tzv. finskih predmeta, Evropski sud za ljudska prava je slične navode razmatrao u predmetu S.N. protiv Švedske u kojem je desetogodišnji dječak svjedočio (dvaput) u policiji da ga je aplikant seksualno zlostavljao. Razgovore sa dječakom je vodio policajac-inspektor koji je ima dugogodišnje iskustvo u istragama-predmetima u kojima se radilo o zlostavljanju djece. Prvi razgovor je zabilježen video-snimkom, dok je drugi razgovor zabilježen tonskim snimkom. Aplikantov branilac je bio pozvan da prisustvuje drugom razgovoru, ali se složio da se on može održati bez njegovog prisustva. Policijski službenik i advokat su se složili o pitanjima o kojim se treba raspraviti u njegovom odsustvu. Međutim, lista pitanja nije napravljena. Dječak nije nikada ispitan pred sudom, a aplikantov branilac je izjavio da bi, u skladu sa dugogodišnjom praksom, takav zahtjev bio odbijen. Evropski sud za ljudska prava se složio da aplikant nije bio u mogućnosti da usmeno ispita dječaka pred sudom. Međutim, Evropski sud je istakao da je aplikantov branilac mogao da traži odgađanje razgovora i da je mogao tražiti da se i drugi razgovor snima kao video-zapis kako bi se udovoljilo tome da je obavljen razgovor sa dječakom, odnosno da je njegov iskaz dat u skladu sa zakonom. Zbog tih razloga, Evropski sud je zaključio da pravo optuženog da ispita svjedoka nije prekršeno. S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava prihvatio je da kod krivičnih djela protiv polnog integriteta (zbog svojih specifičnosti) direktno ispitivanje od optuženog ili njegovog branioca nije uvijek moguće. Premda su izjave koje je dao dječak bile praktično jedini dokaz protiv optuženog (aplikanta), Evropski sud je smatrao da je krivični postupak sproveden pravično. Video-snimak je prikazan tokom prvostepenog suđenja i u žalbenom postupku i tonski snimak sa drugog razgovora je pročitan pred okružnim sudom i snimak je pušten pred apelacionim sudom. Prema mišljenju Evropskog suda za ljudska prava, to je pružilo aplikantovoj odbrani dovoljno mogućnosti da ospori dječakov iskaz. Iako aplikant kao optuženi nije mogao da ostvari svoja prava u potpunosti, Evropskom sudu za ljudska prava je zadovoljavajuća činjenica da je sud izjave dječaka tretirao sa posebnom pažnjom. Prema ocjeni Evropskog suda za ljudska prava, apelacioni sud je primijenio potrebnu pažnju, jer je uzeo u obzir i da je nekim informacijama koje je dao dječak nedostajalo detalja, te da su rezultat sugestivnih pitanja koja su postavljena djetetu. Dakle, u navedenom predmetu S.N. protiv Švedske Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je aplikantovoj odbrani bilo omogućeno da postavlja pitanja tokom trajanja istrage, ali da odbrana nije iskoristila tu mogućnost. Zbog navedenih razloga, Evropski sud za ljudska prava je odlučio da nema indicija da prava odbrane u konkretnom predmetu nisu ispoštovana prije nego što je donesena odluka prvostepenog (okružnog) suda kojom se aplikant proglašava krivim i osuđuje na kaznu zatvora. Ista razmatranja Evropski sud za ljudska prava je primijenio i na postupak pred drugostepenim (apelacionim) sudom kada je u pitanju korišćenje dokaza, tj. izjava dječaka u istrazi. S obzirom na navedeno, Evropski sud za ljudska prava je usvojio stav da se krivični postupak u konkretnom slučaju, sagledan u cjelini, ne može smatrati nepravičnim, te da stoga nema povrede člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije.

48. Dakle, Ustavni sud zapaža da Evropska konvencija kao mehanizam zaštite ljudskih prava ne sadrži posebne mjere koje se tiču isključivo djece, kao i da se ona (Konvencija) podjednako i u cijelosti primjenjuje na sve, tj. i na odrasle i na djecu. Međutim, kao što je iz prethodnog vidljivo, Evropski sud za ljudska prava je, ipak, usvojio izvjestan pravni stav kada je u pitanju primjena Evropske konvencije u slučajevima u kojim su djeca, kao žrtve seksualnog zlostavljanja, učesnici postupka i donio odluke koje utiču na pravnu zaštitu djece u krivičnim predmetima. U kontekstu principa pravičnog suđenja iz člana 6 Evropske konvencije, u predmetima u kojima su involvirana djeca, od esencijalne važnosti je da se razmotri priroda djeteta kao individue i svakog predmeta pojedinačno i da se pomire sa interesom principa sudske svrsishodnosti i interesom pravne zaštite stranaka u postupku. Iako, prema Evropskoj konvenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, video-zapis (snimanje) dječjeg svjedočenja načelno ne predstavlja uslov za pravično suđenje, prednosti video-snimanja su opštepoznate u kontekstu ocjene kredibiliteta samog svjedočenja kao dokaza (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bocos Cuesta protiv Holandije, broj aplikacije 54789/00, presuda od 10. novembra 2005. godine, stav 71). Tako su se kroz (citiranu) praksu Evropskog suda za ljudska prava postavila pitanja od odlučujućeg značaja prilikom ocjene da li su ispoštovana prava odbrane u slučajevima kada se osuđujuća presuda zasniva isključivo na svjedočenju djeteta kao žrtve u kojim optuženi, odnosno odbrana nije imala priliku ni u jednoj fazi krivičnog postupka da ispita takvog svjedoka. U tom smislu se prvenstveno javlja pitanje da li je osumnjičeni-optuženi, odnosno njegov branilac, imao mogućnost da prisustvuje ispitivanju (saslušanju) djeteta tokom istrage i da li je odbrana iskoristila takvu mogućnost, odnosno da li su postavili zahtjev da se obavi novi razgovor, odnosno saslušanje malodobnog oštećenog. Dalje, da li je izjava djeteta (mldb. oštećenog-žrtve) snimana video i audio-zapisom radi utvrđenja kredibilnosti takvog svjedočenja kako bi sud (sudija) imao mogućnost da vidi kako se ponaša dijete tokom ispitivanja i, slijedom toga, da formira sopstveno mišljenje o pouzdanosti djeteta kao svjedoka. Zatim, u situaciji u kojoj postoji više od jednog svjedoka-mldb. žrtve, značajna je i potkrijepljenost međusobnih izjava oštećenih prilikom utvrđivanja krivice optuženog. Značajno je i to da li je optuženi, odnosno njegov branilac, tražio da se dijete kao oštećeni pojavi pred sudom radi ispitivanja, te u tom smislu da li je odbrana imala mogućnost da ispita mldb. oštećenog i da li je odbrana imala primjedaba na izjave mldb. oštećenog dobijene u istrazi. Takođe se u određenim situacijama nameće i pitanje da li je sud obrazložio zbog kojih razloga mldb. oštećeni neće biti saslušan pred sudom (njegov uzrast, psihološko stanje, eventualne posljedice na dijete), kao i da li je tužilaštvo obezbijedilo sudu „svjež“ snimak kako bi sud vidio reakciju djeteta na postavljena pitanja tokom uzimanja izjave. Dakle, Ustavni sud primjećuje da ne postoje prezicno i uniformisano uspostavljeni standardi kada su u pitanju predmeti koji se tiču prava odbrane u krivičnim predmetima seksualnog nasilja nad djecom, već je nužno ispitati okolnosti svakog predmeta zasebno i na taj način, sagledavajući postupak u cjelini, dati odgovor da li su prava odbrane ispoštovana ili ne u smislu garancija koje pruža član 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije, imajući pritom u vidu posebne osobenosti takvih postupaka radi zaštite interesa žrtve i sprečavanja njene eventualne sekundarne viktimizacije.

49. Vraćajući se na činjenično stanje konkretnog predmeta, Ustavni sud primijećuje da iz stanja spisa predmeta proizilazi kao nesporno da ni apelant kao osumnjičeni, ni njegov branilac koji mu je postavljen naknadno po službenoj dužnosti 4. novembra 2011. godine, nije prisustvovao ispitivanju (saslušanju) mldb. oštećenih 16. maja 2011. godine u prostorijama Policijske stanice Srbac kada su sačinjeni zapisnici o snimanju audio i video-zapisa. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je apelant kako u postupku pred redovnim sudovima, tako i pred Ustavnim sudom, osim nemogućnosti da ispita mldb. oštećene tokom davanja njihovih izjava u istrazi, osporio i sam način na koji je izvršeno saslušanje mldb. oštećenih, navodeći pritom da saslušanje nisu vršila kompetentna lica (psiholog ili psihijatar), već samo predstavnici Centra za socijalni rad, što je, prema apelantovom shvatanju, rezultiralo nezakonitošću takvog dokaza. Dovodeći u vezu navedene apelantove navode sa relevantnim odredbama Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima RS, kojim su (kao lex specialis) utvrđena posebna pravila postupanja prema, između ostalog, djeci koja su žrtve i svjedoci (član 1), Ustavni sud konstatuje da se saslušanje djeteta ili maloljetnika u krivičnim predmetima protiv učinilaca na štetu djece i maloljetnika, u pravilu, obavlja uz pomoć pedagoga, psihologa ili drugog stručnog lica (član 186 st. 1 i 2). Dakle, Ustavni sud zapaža, suprotno apelantovim navodima, da iz citirane zakonske odredbe ne proizilazi imperativna obaveza da se obezbijedi prisustvo isključivo psihologa kao stručnog lica pri saslušavanju djeteta oštećenog krivičnim djelom. Stoga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova da je cijeli tok saslušanja mldb. oštećenih u istrazi izvršen zakonito, odnosno u skladu sa odredbama čl. 151 i 155 ZKP, odnosno člana 186 stav 2 Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima.

50. S druge strane, u kontekstu apelantovog navoda da mu uopšte nije omogućeno da ispita mldb. oštećene kao svjedoke, Ustavni sud ističe da iz stanja spisa predmeta proizilazi da odbrana, odnosno apelant i njegov branilac po službenoj dužnosti nisu, nakon potvrđivanja optužnice u predmetnoj krivičnoj stvari (3. novembra 2011. godine), iskoristili zakonsku mogućnost da traže od suda da sasluša mldb. oštećene kao svjedoke, koja je predviđena odredbom člana 186 stav 4 Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima (mogućnost optuženog kao stranke i njegovog branioca da postavljaju pitanja takvom svjedoku) u vezi sa stavom 2 istog člana Zakona, kojom je propisano da se saslušanje može sprovesti najviše dva puta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da nije sporno da na glavnom pretresu nije izveden dokaz usmenog saslušanja mldb. djevojčica, ali Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizilazi da odbrana nije ni predložila izvođenje takvog dokaza. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta proizilazi da su na glavnom pretresu pred Okružnim sudom pregledani video, odnosno preslušani tonski zapisi svjedočenja mldb. oštećenih datih tokom istrage, te da se apelantova odbrana jasno izjasnila da nema pitanja za malodobne oštećene, te da iskazima malodobnih nije prigovorila u smislu same njihove sadržine izuzev u pogledu kompetentnosti lica koja su saslušavala mldb. oštećene). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je ovakvo postupanje Okružnog suda pružilo odbrani dovoljno mogućnosti da na efektivan način ospori izjave mldb. oštećenih datih tokom istrage. U prilog ovakvom stavu Ustavnog suda ide i ponašanje redovnih sudova, posebno Okružnog suda, iskazano kroz analizu i ocjenu kredibilnosti iskaza mldb. oštećenih (prezentovanih sudu putem audio i video-zapisa), koje su, po ocjeni Ustavnog suda, izvršene na detaljan i zadovoljavajući način sa posebnom pažnjom, kada su redovni sudovi imali mogućnost da na osnovu ponašanja malodobnih sa snimaka formiraju sopstveno mišljenje o pouzdanosti djevojčica kao svjedoka u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da, zbog činjenice da apelant i njegov branilac nisu usmeno (direktno ili unakrsno) ispitali mldb. oštećene u predmetnom krivičnom postupku, takvo ograničenje principa neposrednosti i kontradiktornosti nije samo po sebi rezultiralo nepoštovanjem apelantovog prava na odbranu, kao aspekta prava na pravično suđenje u smislu odredbe člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije, te se stoga navodi apelacije u ovom dijelu pokazuju kao neosnovani.

51. Osim već navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelant, takođe, u svojim apelacionim navodima naveo da su, u smislu poštovanja prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije, redovni sudovi proizvoljno primijenili i materijalno pravo (član 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZRS) kada su radnje, koje je (navodno) preduzimao prema oštećenima, okvalifikovali kao polne radnje obljube ili druge polne radnje. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je ovaj apelacioni navod apelant isticao kako tokom prvostepenog, tako i tokom drugostepenog postupka. Obrazlažući ovaj apelantov prigovor, redovni sudovi su zaključili da kritični događaji imaju karakteristike seksualnog nasilja s obzirom na zloupotrebu povjerenja (apelant je komšija i u dobrim odnosima je sa roditeljima oštećenih), psiho-fizičku nadmoć, emocionalnu nezrelost, nasilno nastojanje da ostvari seksualni kontakt, čime je zloupotrijebljen odnos psihičke (dijete-odrasli) i fizičke nadmoći apelanta u odnosu na oštećene, što je omogućilo seksualnu zloupotrebu bez fizičke sile, uz nezrelost, bespomoćnost i strah mldb. oštećenih koje nisu bile u stanju da procijene implikacije sopstvenog ponašanja. Analizirajući sadržinu citirane zakonske odredbe u vezi sa činjeničnim utvrđenjem u konkretnom slučaju, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima u ovom dijelu apelacije, ne vidi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, odnosno član 195 stav 4 KZRS, kada su apelantove radnje okvalifikovali kao polne radnje ili druge polne radnje protiv djeteta u smislu navedene zakonske odredbe. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

52. Zatim, Ustavni sud, u odnosu na apelacioni navod da je u predmetnoj krivičnopravnoj stvari prekoračena optužnica, ne vidi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda iz osporene odluke da, i pored toga što ne postoji apsolutna podudarnost između činjeničnog opisa djela datog u dispozitivu optužnice i onog koji je naveden u izreci prvostepene presude (ali ne u dijelu odlučnih činjenica i kvalifikatornih okolnosti), princip koji zahtijeva identitet između optužbe i presude, sadržan u odredbi člana 294 stav 1 ZKP, nije povrijeđen, budući da su činjenične intervencije u izreci prvostepene presude zasnovane na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, te se odnose na isti kritični događaj i genusno su u okviru istog djela. Slijedom navedenog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

53. Na kraju, po ocjeni Ustavnog suda, ne postoji ni proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, odnosno zaključku Vrhovnog suda iz osporene odluke da nije postupljeno u suprotnosti sa dispozicijom iz odredbe člana 143 stav 2 ZKP zbog činjenice da je apelant prvobitno obaviješten da se sumnjiči za krivično djelo iz člana 195 stav 1 KZRS a da je proglašen krivim za krivično djelo iz stava 4 u vezi sa stavom 1 navedenog člana Zakona, jer se radi samo o kvalifikovanom obliku istog krivičnog djela. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim i ove navode apelacije.

54. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Ostali navodi

55. U odnosu na navode apelacije u vezi sa navodnim kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi suštinski zasnovani na činjenicama i okolnostima u kontekstu navoda koji se tiču prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na usvojeni stav i zaključke u vezi sa pravom na pravično suđenje u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmotriti apelantove navode u smislu člana 13 Evropske konvencije budući da su njegovi zahtjevi manje strogi od zahtjeva iz člana 6 Evropske konvencije i ovdje su obuhvaćeni njima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Osu protiv Italije, broj aplikacije 36534/97, stav 43, presuda od 11. jula 2002. godine, stav 43, i Marinković protiv Hrvatske, broj aplikacije 24951/02, presuda od 22. septembra 2005. godine, stav 44). VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka (d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporavanim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizilazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

57. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2717/13 (P. G.) | Sudska praksa | Aktio