Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3639/16 (S. B. i B. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3639/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3639/16, rješavajući apelacije Stojana Brkovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Stojan Brković, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 035391 16 Rsž od 14. jula 2016. godine;

Borivoje Balaban, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 035395 16 Rsž od 17. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3639/16 Stojan Brković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačevića i Marice Đukanović, iz Gradiške, podnio je 2. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 035391 16 Rsž od 14. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene (Opština Srbac) o otkazu ugovora o radu od 8. aprila 2013. godine kojim je apelantu prestao radni odnos kod tužene, da se naloži tuženoj da ga vrati na rad, na radno mjesto koje odgovara apelantovoj stručnoj kvalifikaciji, kao i da se obaveže tužena da apelantu isplati naknade na ime izgubljenih plata u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period i zakonske doprinose Fondu PIO RS od dana prestanka rada do vraćanja na rad.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene od 2. avgusta 1984. godine do marta 2013. godine, te da je radno mjesto matičara u selu Razboj na kojem je apelant radio ukinuto Pravilnikom tužene o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sitematizaciji radnih mjesta Administrativne službe tužene. Nadalje, uvrđeno je da je rješenjem tužene od 8. aprila 2013. godine apelantu prestao radni odnos, da je apelantov prigovor koji je izjavio na navedeno rješenje odbijen rješenjem načelnika tužene od 15. maja 2013. godine, a da je rješenjem Ministarstva uprave i lokalne samouprave od 26. juna 2013. godine odbijena apelantova žalba izjavljena na rješenje načelnika tužene. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je tužena tokom 2013. i 2014. godine u radni odnos primila B. Š. i Lj. S. na radna mjesta sa srednjom stručnom spremom, a na koje konkurse se apelant nije javljao. Shodno navedenom, zaključeno je da je postupak rješavanja viška službenika u administrativnoj službi lokalne samouprave izričito propisan odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, te da u dijelu koji se odnosi na zaposlene u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave predstavlja poseban zakon u odnosu na Zakon o radu kao opšti zakon u oblasti radnih odnosa i koji se primjenjuje na ostale zaposlene u administrativnoj službi lokalne samouprave koji nemaju status službenika. Obzirom da je apelantu ugovor o radu otkazan kao službeniku u administrativnoj službi lokalne samouprave, zaključeno je da nema osnova pozivanje na odredbu člana 140. Zakona o radu iz koje proizilazi dužnost poslodavca da, ukoliko u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 138. ovog zakona, namjerava zaposliti određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama, koje kvalifikacije ima i radnik kojem je prestao radni odnos, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu.

2. AP-3642/16 Borivoje Balaban (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačevića i Marice Đukanović, iz Gradiške, podnio je 2. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 035395 16 Rsž od 17. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje prvotužene (Opština Srbac) o otkazu Ugovora o radu od 8. aprila 2013. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos kod tužene, te da se naloži tuženoj da apelanta vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, da se poništi rješenje tužene od 15. maja 2013. godine kojim je kao neosnovan odbijen apelantov prigovor podnesen protiv rješenja tužene od 8. aprila 2013. godine, te da se poništi rješenje Ministarstva uprave i lokalne samouprave, Odbor za žalbe od 26. juna 2013. godine, kojim je odbijena apelantova žalba. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže prvotužena da apelantu isplati naknadu na ime izgubljenih plata u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period i uplati zakonske doprinose Fondu PIO RS od dana prestanka rada do povratka na rad.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant sa završenom srednjom školom i položenim ispitom za matičara radio u Matičnom uredu za područja Razboj Lijevče u periodu od 15. marta 2011. godine do 25. juna 2013. godine, te da mu je na osnovu rješenja tužene od 8. aprila 2013. godine prestao radni odnos zbog smanjenog obima poslova i ukidanja radnog mjesta na kojem je bio raspoređen. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem načelnika tužene od 15. maja 2013. godine odbijen apelantov prigovor izjavljen na rješenje o otkazu, a da je rješenjem Odbora za žalbe Jedinica lokalne samouprave od 26. juna 2013. godine apelantova žalba odbijena. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je tužena 25. marta 2014. godine raspisala javni konkurs za popunu upražnjenih radnih mjesta, pored ostalih, i za mjesto „stručni saradnik za poslove boračko-invalidske zaštite – 2 izvršioca“, na koji konkurs se prijavio i apelant, ali je njegova prijava odbijena, na što apelant nije izjavljivao prigovor. Shodno navedenom, zaključeno je da je postupak rješavanja viška službenika u administrativnoj službi lokalne samouprave izričito propisan odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, te da u dijelu koji se odnosi na zaposlene u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave predstavlja poseban zakon u odnosu na Zakon o radu kao opšti zakon u oblasti radnih odnosa i koji se primjenjuje na ostale zaposlene u administrativnoj službi lokalne samouprave koji nemaju status službenika. Obzirom da je apelantu ugovor o radu otkazan kao službeniku u administrativnoj službi lokalne samouprave, zaključeno je da nema osnova pozivanje na odredbu člana 140. Zakona o radu iz koje proizilazi dužnost poslodavca da, ukoliko u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 138. ovog zakona, namjerava zaposliti određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama, koje kvalifikacije ima i radnik kojem je prestao radni odnos, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3639/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iako apelanti u predmetnim apelacijima izričito ne navode na koje povrede prava se pozivaju, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3639/16 (S. B. i B. B.) | Sudska praksa | Aktio