Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3532/13 (D. K.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3532/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-3532/13, rješavajući apelaciju Dragana Kocića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Kocića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 005881 10 U od 8. aprila 2013. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-7663/09 od 4.
januara 2010. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/II-23-1/07 od 30. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Kocić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Niša, podnio je 5. avgusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 005881 10 U od 8. aprila 2013. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-7663/09 od 4. januara 2010. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 23-04/II-23-1/07 od 30. novembra 2009. godine.
2. Apelant je 13. februara 1992. godine s Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd zaključio ugovor o otkupu stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je napustio početkom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini.
3. Uprava je 24. aprila 2007. godine donijela Rješenje broj 23-04/II-23-1/07 kojim je odbijen, kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana. Zahtjev je odbijen jer je utvrđeno da je podnesen 27. februara 2007. godine, nakon proteka roka određenog članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-5868/07 od 3. jula 2007. godine, poništilo Rješenje broj 23-04/II-23-1/07 od 24. aprila 2007. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
5. Odlučujući u ponovnom postupku Uprava je održala usmenu raspravu, te je nakon toga donijela Rješenje broj 23-04/II-23-1/07 od 30. novembra 2009. godine kojim je odbijen, kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana. Uprava je navela da je nakon provedenog ispitnog postupka i izvršenog uvida u dokumentaciju priloženu u spis predmeta, utvrđeno je da je odlučujući o zahtjevu za povrat stana koji je apelant podnio Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), donijeta Odluka broj: 301-4133-1/1 od 3. septembra 2002. godine kojom se zahtjev odbačen, zbog nenadležnosti za odlučivanje. Dalje, Uprava je ponovila da je apelant zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio neblagovremeno, odnosno nakon proteka rokova predviđenih u Zakonu o prestanku primjene. Ukazano je da apelant, svoja eventualna prava po osnovu kupoprodajnog ugovora, može ostvariti u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH“ broj 54/04), a ne u postupku vraćanja u posjed stana u smislu Zakona o prestanku primjene.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-7663/09 od 4. januara 2010. godine, kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je pravilno utvrđenje prvostepenog organa da je apelantov zahtjev za povrat stana podnesen mimo svih rokova propisanih Zakonom o prestanku primjene, pa je zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan. Također, Ministarstvo je istaklo da su apelantovi navodi da je zaključio kupoprodajni ugovor sa SSNO kao prodavcem predmetnog stana, pravno neosnovani iz razloga što se apelant sa zahtjevom za povrat stana obratio prvostepenom organu - mimo zakonom propisanih rokova, a uz zahtjev je priložio i zahtjeve koje je podnio CRPC-u a o koji je CRPC odbacio zbog nenadležnosti za odlučivanje obzirom da je u toku postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine odnosno izgubio status izbjeglice o čemu postoji dokaz u spisu predmeta (akt CRPC-a od 3. septembra 2002. godine).
7. Kantonalni sud je u upravnom sporu protiv Ministarstva radi poništenja rješenja od 4. januara 2010. godine donio Presudu broj 09 0 U 005881 10 U od 4. januara 2013. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je iz podataka upravnog spisa proizilazi, da je apelant zahtjev za povrat stana pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo, podnio po proteku roka iz člana 5. stav 1. navedenog Zakona, zbog čega nije od uticaja činjenica da li je predmetni stan proglašen napuštenim. Navedeno je da je o apelantovom zahtjevu od 24. decembra 1997. godine, CRPC odlučio Odlukom broj: 301-41331/1 od 3. septembra 2002. godine, tako što je zahtjev odbačen jer je apelant poslije 14. decembra 1995. godine, ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, pa u skladu sa članom 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, se ne smatra izbjeglicom.
8. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prema Naredbi broj 126-44 Komadanta ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane od 12. avgusta 1996. godine, objavljenoj u Službenom vojnom listu Beograd, broj 19 od 26. septembra 1996. godine, apelant 20. jula 1996. godine, unaprijeđen u čin poručnika artiljerijsko - raketnih jedinica PVO. Osim toga, da se, prema Listi statusa rješavanja stambenog pitanja iz Stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore, apelant nalazi pod rednim brojem: 615, a kojem je rješenjem o dodjeli, dodijeljen stan u Nišu. Ukazano je da je odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene, (stupila na snagu 1. jula 2003. godine) propisano da „ iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nositelj stanarskog prava, nakon 19. maja 1992 godine, ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije BiH, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara statusu u nekoj zemlji izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995 godine“.
9. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant opisuje hronologiju postupka koji je vođen povodom njegovog zahtjeva za povrat predmetnog stana. Ukazuje da u konkretnom slučaju „da ne postoji efikasan pravni lijek koji bi doveo do pravičnog rješenja“. Istakao je da je postupak trajao od 1997. do 2003. godine. Dalje navodi da se povrede ogledaju u tome što on ne može da vrati u posjed predmetni stan iako je njegov vlasnik po osnovu pravnog posla odnosno zaključenog ugovora. Apelant je također, naveo da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Služba je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakla da je apelant riješio svoje stambeno pitanje iz novoformiranog vojnostambenog fonda oružanih snaga vojske i Ministarstva odbrane Srbije odnosno stekao ekvivalentno pravo na stanu u Srbiji u Nišu, ulica Bulevar Nikole Tesle br. 29, stan broj 13, te je na taj način konačno riješio svoje stambeno pitanje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, parva ana imovinu i djelotvorna pravni lijek, u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su upravni organi i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, u odnosu na apelantov prigovor na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud konstatuje, da je od podnošenja zahtjeva pa do donošenja osporene odluke, kojom je okončan predmetni postupak proteklo nešto duže od šest godina, a za to vrijeme su upravni organi i Kantonalni sud donijeli pet odluka, te obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka, uzimajući u obzir sve radnje koje su poduzimali nadležni organi, primjerene okolnostima konkretnog slučaja.
15. Pri tome Ustavni sud posebno naglašava da je imao u vidu stav Evropskog suda izražen u predmetu Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj je Evropski sud u pogledu određenih aplikanata, zaključio da nije došlo do povrede njihovog prava na imovinu budući da su ti aplikanti „u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ“ (točka 104), o čemu se, prema utvrđenju redovnih sudova, zapravo radi i u apelantovom slučaju. Također, Ustavni sud konstatuje da se ekvivalentnom pravu u rješavanju stambenog pitanja izjasnila sudska praksa u Odluci Ustavnog suda broj AP-1207/08 od 23. novembra 2012. godine (dostupna na http://www.ustavnisud.ba) kao i u Odluci Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine, broj 38233/05 od 3. februara 2015. godine (dostupna na http://www.mhrr.gov.ba).
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman