Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3655/16 (BET-LIVE d.o.o. Vitez)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Komunalna taksa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3655/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3655/16, rješavajući apelacije BET-LIVE d.o.o. Vitez i Gorana Jozipovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli BET- LIVE d.o.o. Vitez i Goran Jozipović, protiv:

- rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 122356 16 Pžp od 2. februara 2016. godine;

- rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 122353 16 Pžp od 11. jula 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3655/16 BET-LIVE d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Goran Jozipović (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa Mirzeta Duljković, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 6. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 122356 16 Pžp od 2. februara 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, prvoapelant i drugoapelant su oglašeni odgovornim zbog počinjenog prekršaja iz člana 6. stav 2. Odluke o komunalnim taksama grada Zenice, te su im izrečene novčane kazne i to prvoapelantu novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM, dok je drugoapelant, kao odgovorno lice u prvoapelantu kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM. Također, prvoapelant i drugoapelant su obavezani platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM, odnosno 30,00 KM.

U toku prekršajnog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da drugoapelant, kao odgovorno lice u prvoapelantu, nije uplatio komunalnu taksu za 2015. godinu za četiri uplatna mjesta u Zenici, čime su počinili prekršaj koji im je stavljen na teret. U vezi s tim, zaključeno je da nisu osnovani prigovori prvoapelanta i drugoapelanta da su se u konkretnom slučaju trebale primjeniti odredbe Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o poreznoj upravi FBiH), a ne odredbe Odluke o komunalnim taksama Grada Zenice, iz razloga što odredba člana 1. stav 2. Zakona o poreznoj upravi FBiH propisuje da se ovaj zakon odnosi na provođenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i općinskih poreza, doprinosa, taksi, posebnih naknada, članarina turističkih zajednica, članarina obrtničkih komora i novčanih kazni za porezne prekršaje. Također, konstatovano je da stav 3. naprijed navedenog člana Zakona o poreznoj upravi FBiH propisuje da se pod taksama u smislu stava 2. ovog člana podrazumjeva taksa na istaknutu firmu i taksa za držanje aparata za igre na sreću i zabavne igre. Isto tako, konstaovano je da odredba člana 12. stav 1. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da prekršaji i prekršajne sankcije mogu biti propisani zakonima Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, kantona ili drugim propisima Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, vlade kantona i odlukama gradskog ili općinskog vijeća. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, zaključeno je da je ovlašteni državni organ pokrenuo prekršajne postupke prema važećim propisima i prema odredbama važeće Odluke o komunalnim taksama, čijim su relevantnim odredbama propisana obilježja počinjenog prekršaja. Osim toga, zaključeno je da nisu osnovani prigovori prvoapelanta i drugoapelanta u kojima ističu da se za isti prekršaj već vode prekršajni postupci, jer je uvidom u spise utvrđeno da su prekršajni postupci pokrenuti potpuno drugim prekršajnim nalozima ovlaštenog organa.

2. AP-3656/16 Prvoapelant i drugoapelant, koje zastupa Mirzeta Duljković, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 6. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 122353 16 Pžp od 11. jula 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom prvoapelant i drugoapelant su oglašeni odgovornim zbog počinjenih prekršaja iz člana 6. stav 2. Odluke o komunalnim taksama grada Zenice, te su im izrečene pojedinačne novčane kazne i to prvoapelantu novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM, dok je drugoapelantu, kao odgovornom licu u prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, pa su primjenom člana 24. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine, u sticaju kažnjeni jedinstvenim novčanim kaznama i to prvoapelant u iznosu od 8.000,00 KM, a drugoapelant u iznosu od 4.000,00 KM. Također, prvoapelant i drugoapelant su obavezani platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 30,00 KM.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da prvoapelant, kao porezni obveznik, u čije ime je bio dužan postupati drugoapelant, kao direktor prvoapelanta nije uplatio komunalnu taksu za 2015. godinu za četiri uplatna mjesta u Zenici, čime su ostvarena obilježja prekršaja koji im je stavljen na teret. Naime, konstatovano je da odredba člana 6. stav 2. Odluke o komunalnim taksama Grada Zenica propisuje da je obveznik takse na firmu dužan podnijeti prijavu i uplatiti komunalnu taksu Poreznoj upravi, Kantonalni porezni ured Zenica, Porezna ispostava Zenica za tekuću godinu do 20. februara sa stanjem na dan 1. januar. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 5. Odluke o komunalnim taksama Grada Zenica propisuje da za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i mjestima, kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, utvrđuje se godišnja taksa, te ako obveznik takse – pravno ili fizičko lice posluje u više objekata ili poslovnih jedinica, taksu na firmu plaća za svaki objekat ili poslovnu jedinicu. Osim toga, zaključeno je da prigovori prvoapelanta i drugoapelanta, da je u konkretnom slučaju trebalo primjeniti odredbe Zakona o poreznoj upravi FBiH i da se Odlukom gradskog vijeća ne može razrezati porez, nisu osnovani, iz razloga što je odredbom člana 12. stav 1. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine propisano da prekršaji i prekršajne sankcije mogu biti propisani zakonima Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, kantona ili drugim propisima Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, vlade kantona i odlukama gradskog ili općinskog vijeća.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3655/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3655/16 (BET-LIVE d.o.o. Vitez) | Sudska praksa | Aktio