Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5418/14 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5418/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-5418/14, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 207498 13 Rev 2 od 18. septembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-002900 od 13. juna 2008.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 16. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 207498 13 Rev 2 od 18. septembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-07-002900 od 13. juna 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-07-002900 od 13. juna 2008. godine obavezana je apelantica da tužitelju V.K. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade štete, na nekretninama – zemljištu upisanom na imenu tužitelja u pl. broj 81 k.o. Vagan, Općina Glamoč, isplati iznos od 27.893,80 KM po osnovu uklanjanja materijala i planiranja terena radi vraćanja zemljišta u prvobitno stanje i iznos od 12.956,10 KM na ime izgubljene dobiti, ili ukupno iznos od 40.849,90 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je utvrdio da je odlukom apelantice od 14. maja 1998. godine utvrđen opći interes za izgradnju Centra za borbenu obuku Vojske FBiH na područjima Općine Livno, Općine Tomislavgrad, Općine Kupres i Općine Glamoč, te da je sastavni dio te odluke činio popis parcela predviđenih za gradnju tog centra među kojima su i parcele u vlasništvu tužitelja, a koje su prema tački 4. navedene odluke trebale biti eksproprisane. Međutim, utvrđeno je da postupak eksproprijacije nije nikada proveden, ali je apelantica ušla u posjed tužiteljevog zemljišta, presjekla ga makadamskim putevima, skinula humusni sloj, tako da su dijelovi zemljišta obrasli korovom i postali neupotrebljivi, a dio zemljišta je ostao kao prirodna livada. Nadalje, Općinski sud je istakao da je Odlukom o prihvatljivosti u meritumu Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu od 3. septembra 2001. godine naloženo apelantici da se u roku od šest mjeseci izjasni da li će nastaviti sa postupkom eksproprijacije ili će odustati od svojih planova. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelantica 6. novembra 2003. godine donijela Odluku o dopuni Odluke o izgradnji Centra za borbenu obuku vojske FBiH kojom prestaje opći interes nad dijelom prostora poligona za borbenu obuku (koja je odluka objavljena u „Službenim novinama FBiH“ od 24. novembra 2003. godine). Dakle, utvrđeno je da su vlasnici već zauzetih parcela očekivali provođenje postupka eksproprijacije u kojem su trebali dobiti novčanu naknadu za svoja zemljišta, a koja su nakon odustanka apelantice od dalje gradnje ostala neupotrebljiva. Isto tako, utvrđeno je da vrijednost potrebnih radova na parcelama tužitelja prema sudskom vještaku građevinske struke čini iznos od 27.893,80 KM koji se odnosi na neophodne radove na parcelama, što podrazumijeva skidanje sloja nasutog materijala sa utovarom i odvoženjem na gradsku deponiju, te navlačenje novog humusnog materijala. Također, utvrđeno je da izgubljena korist koju je tužitelj mogao ostvariti iskorištavanjem zemljišta prema sudskom vještaku poljoprivredne struke čini iznos od 25.912,20 KM. Shodno navedenom, Općinski sud je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu za naknadu štete na ime uklanjanja materijala i planiranja terena radi vraćanja zemljišta u prvobitno stanje u iznosu od 27.893,80 KM, dok je djelimično udovoljio zahtjevu za izgubljenu dobit, te dosudio iznos od 12.956,10 KM.

4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 006436 13 Gž 2 od 11. septembra 2013. godine žalba apelantice je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu navedene štete u kojem je tužitelj tražio da mu apelantica plati predmetni novčani iznos, dok je u dijelu tužbenog zahtjeva za izgubljenu dobit, žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da je dio zahtjeva vezan za naknadu štete u odnosu na vraćanje u prvobitno stanje zemljišta i uklanjanje materijala zastario iz razloga što je ta šteta nastala 1998. godine, a tužba podnesena 26. aprila 2007.godine do kada je protekao trogodišnji zakonski rok od dana saznanja za štetu.

5. Protiv navedene presude tužitelj i apelantica su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 207498 13 Rev 2 od 18. septembra 2014. godine revizije djelimično uvažio, te prvostepenu i drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantici naložio da tužitelju na ime naknade štete – na ime uklanjanja materijala i planiranja terena radi vraćanja zemljišta u prvobitno stanje plati iznos od 27.893,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu apelantica na ime izgubljene dobiti plati ukupan iznos od 25.912,20 KM. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da za štetu koju tužitelj traži za dovođenje zemljišta u prvobitno stanje i isplatu iznosa od 27.893,80 KM apelantica odgovara po pretpostavljenoj krivnji iz člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke iz vanugovorne odgovornosti apelantice za štetu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica tokom postupka nije dokazala u skladu sa odredbama člana 173. ZOO i člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku da ne postoji uzročna veza između štete na parcelama tužitelja i njezine radnje kao štetnika jer je apelantica, u čiju korist je trebao biti proveden postupak eksproprijacije tužiteljevog zemljišta, bez provođenja tog postupka protivpravno zauzela tužiteljevo zemljište za izgradnju poligona za vojnu obuku, a zatim odustala (2003.godine) od dalje gradnje pa zbog toga odgovara za štetu koja je time tužitelju prouzrokovana.

6. Ocjenjujući revizijski prigovor da u odnosu na ova potraživanja nije nastupila zastara, Vrhovni sud je našao da je isti osnovan, jer Kantonalni sud nije imao u vidu utvrđenu činjenicu da je prema predmetnoj odluci od 14. maja 1998. godine bilo regulisano da će nadležna općinska tijela uprave provesti postupak eksproprijacije u skladu sa zakonima koji regulišu tu oblast, a niti odluku o dopuni te odluke po kojoj je prestao opći interes nad dijelom prostora poligona pomenutog centra na području Općine Glamoč, da eksproprijacija parcela tužitelja nije nikada provedena, i da apelantica nije dokazala kada je tužitelj ušao u posjed svojih nekretnina i saznao za štetu koju je ona pričinila djelimičnom izgradnjom navedenog centra. Naime, utvrđeno je da je apelantica tek na glavnom raspravnom zapisniku - na ročištu od 14. maja 2008. godine u završnoj riječi istakla prigovor zastare navedenih potraživanja i u toku postupka (izjavljenoj žalbi od 11. jula 2008. godine) istakla da je kod ocjene zastare sud morao uzeti u obzir vrijeme u kojem je tužitelj imao mogućnost povratka na svoje imanje. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da apelantica kada već ističe prigovor zastare onda je na njoj bio teret dokazivanja činjenice mogućnosti povratka tužitelja na svoje parcele (tužitelj tek u reviziji ističe da se vratio 2007. godine), pa kako apelantica nije dokazala kada se tužitelj vratio u posjed svojih nekretnina (računajući od 6. novembra 2003. godine kada prestaje njen interes za izgradnju navedenog centra), to je neprihvatljivo pravno rezonovanje Kantonalnog suda da se rok zastare (propisan odredbom člana 376. ZOO) imao računati počev od 1998. godine, jer je u periodu od 1998. do 2003. godine trebao biti proveden postupak eksproprijacije po kom osnovu je tužitelju trebala biti isplaćena naknada za izuzeto zemljište, pa nije ni bilo osnova za potraživanje štete.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Općinskog i Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene odredbi čl. 154., 173. i 376. ZOO. Naime, apelantica tvrdi da je do pogrešne primjene odredbe člana 173. ZOO došlo jer tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između eventualno nastale štete za tužitelja i postupanja apelantice, odnosno tužitelj nije dokazao djelovanje opasne stvari odnosno djelatnosti apelantice. Isto tako, apelantica je stava da nije odgovorna za eventualno nastalu štetu, ni po odredbama člana 154. ZOO. Najzad, apelantica ističe da su pogrešno primijenjene odredbe člana 376. ZOO i odbijen prigovor zastare potraživanja, jer ona nije odgovorno lice iz člana 377. ZOO, a tužitelj je svakako prije 6. novembra 2003. godine saznao za razloge eventualne nemogućnosti ulaska u posjed svojih nekretnina. Shodno tome, apelantica navodi da se ne može smatrati da tužitelj nije znao koje u posjedu njegovih nekretnina te da nema mogućnost korištenja istih, samo zato što je od 6. oktobra 1998. godine, pet godina očekivao naknadu za eksproprijaciju nad predmetnim nekretninama, koja nikad nije provedena, da bi tek 6. novembra 2003. godine, po mišljenju redovnih sudova, donošenjem navedene odluke, saznao za štetu i njen obim. U suštini, apelantica smatra da je tužitelj neosnovano tražio da se ona obaveže da mu na ime naknade predmetne štete isplati određeni novčani iznos, te da su Općinski i Vrhovni sud u osporenim odlukama usvojili tužiteljev zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili njena prava na pravično suđenje i imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.

11. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. Razmatrajući navode apelantice Ustavni sud zapaža da su Općinski i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su usvojili predmetni zahtjev tužitelja primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao jasne razloge vezane kako za primjenu odredbe člana

154. ZOO, tj. da za predmetnu štetu apelantica odgovara po pretpostavljenoj krivnji, jer su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke iz vanugovorne odgovornosti za štetu, tako i za primjenu odredbe člana 173. ZOO, jer apelantica tokom postupka nije dokazala da ne postoji uzročna veza između štete na parcelama tužitelja i njene radnje kao štetnika. Osim toga, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge za primjenu odredbe člana 376. ZOO, navodeći da kako apelantica nije dokazala kada se tužitelj vratio u posjed svojih nekretnina (računajući od 6. novembra 2003. godine kada je prestao njen interes za izgradnju navedenog centra), to je neprihvatljivo pravno rezonovanje Kantonalnog suda da se rok zastare imao računati počev od 1998. godine, jer je u periodu od 1998. do 2003. godine trebao biti proveden postupak eksproprijacije po kom osnovu je tužitelju trebala biti isplaćena naknada za izuzeto zemljište, pa nije ni bilo osnova za potraživanje štete. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5418/14 (Federacija Bosne i Hercegovine –… | Sudska praksa | Aktio