Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/15 (B.S.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-700/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-700/15, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. S., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 017130 14 Gž od 11. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Josip Muselimović i Ana Primorac, iz Mostara, podnijela je 12. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 017130 14 Gž od 11. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da u diobnu masu sa jednakim dijelovima od po 1/3 na ime apelantice, prvotužene (D. S.) i drugotuženog (Ž. P.) ulazi predmetna nekretnina (bliže opisana u izreci prvostepene odluke), te je usvojen protivtužbeni zahtjev prvotužene, kojim se utvrđuje da je prvotužena naspram apelantice i drugotuženog, s dijelom 1/1, vlasnica nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene presude), pa su apelantica i drugotuženi dužni prvotuženoj izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva na navedenim nekretninama, u protivnom će takvu ispravu zamijeniti predmetna presuda.

2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da su apelantica i prvotužena sestre, a da je drugotuženi sin od njihove sestre, da je nakon provedenog ostavinskog postupka iza umrlog oca apelantice i prvotužene, te djeda drugotuženog, zakonskim nasljednicima proglašeni apelantica, majka drugotuženog i majka apelantice i prvotužene (baka drugotuženog), da se prvotužena odrekla svoga dijela, da su se na nekretnini koja je predmet spora u trenutku vođenja ostavinskog postupka iza apelanticinog oca nalazile dvije građevine, da je na predmetnoj nekretnini u dva navedena objekta nakon 1970. godine ostala živjeti majka parničnih stranaka (baka drugotuženog), da je ista upisna kao posjednik predmetne nekretnine za vrijeme avio snimanja sa dijelom 1/1, da se na predmetnoj nekretnini gradio objekat 1973. godine, da je majka parničnih strana umrla 1989. godine, te da je ista za svog života razdijelila – darovala kćerima svu imovinu koja se na istoj vodila u zemljišnim knjigama, da je majka parničnih stranaka ugovorom o darovanju darovala prvotuženoj svoj dio u spornoj nekretnini, a koji je formalno bio upisan u zemljišnim knjigama, da je predmetni objekat rekonstruisala, nadogradila i nadzidala prvotužena, da je prvotužena porušila dva stara objekta koja su postojala u vrijeme ostavinskog postupka iza apelanticinog oca, te je na tom dijelu formirano dvorište, što je utvrđeno očevidom na licu mjesta, te je na predmetnoj nekretnini sada jedan objekat kuća sa dvorištem koja predstavlja jednu cjelinu. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je u konkretnoj pravnoj stvari nebitno tko je pravio stari objekat da li apelantica ili prvotužena, jer je vrijednost starog objekta procijenjena od strane sudskog vještaka građevinske struke i ona iznosi 10% od ukupne vrijednosti novoizgrađenog i dograđenog objekta. Dalje se navodi, da je nesporno da je prvotužena porušila dva stara objekta, te da apelantica a niti drugotuženi prilikom rušenja tih objekata nisu reagirali, odnosno u predmetnom postupku nisu ničim dokazali da su išta preduzeli vezano za uređenje navedenih objekata, a na mjestu na kojem se sad nalazi dvorište. Također se navodi, da je nesporno utvrdio prvostepeni sud da je prvotužena u početni objekat investirala na način da je isti rekonstruirala, nadogradila, proširila i nadozidala, tako da je nakon tih ulaganja prvobitni objekat potpuno izgubio svoj raniji identitet i po svojim karakteristikama predstavlja sasvim novi objekat. Kantonalni sud zaključuje da je iz svih provedenih dokaza vidljivo, da se apelantica a ni drugotuženi nisu protivili izvođenju radova na sad spornom objektu, nego je apelantica tek kada je objekat završen, odnosno kad su se izvodili neki završni radovi vezani za stavljanje tende, nadstrešnice i cokla uz vanjski zid kuće dostavila prvotuženoj pismenu opomenu iz čega proizlazi da je upravo apelantica u biti bila nesavjesna, jer je pustila da se poruše stari objekti, da se napravi u biti sasvim novi objekt koji je zbog izvršenih investicionih ulaganja izgubio u potpunosti svoj raniji identitet, pa je tek nakon svega reagirala na način kako je to učinila. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/15 (B.S.) | Sudska praksa | Aktio