Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2404/15 (F. H.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2404/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2404/15, rješavajući apelaciju Fatme Hadžalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fatme Hadžalić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka, obustavljenog Rješenjem Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-I-07-00-1112 od 22. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fatma Hadžalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijela je 14. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu Općinski sud) u predmetu broj 020-0-I-07-00- 1112.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 2. juna 2015. godine i 12. februara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je 22. jula 2015. godine i 19. februara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj Rs-96/04 od 20. juna 2007. godine obavezana je tužena DD „Tvornica žičanih proizvoda“ Cazin (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici, na ime neisplaćenih plaća za period pobliže naveden u izreci navedene presude isplati iznos pobliže određen u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
6. Apelantica je 21. augusta 2007. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj Rs-96/04 od 20. juna 2007. godine protiv tuženog kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje radi naplate potraživanja, i to popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.
7. Općinski sud je, postupajući po apelanticinom prijedlogu za izvršenje, donio Rješenje broj 020-0-I-07-00-1112 od 6. maja 2008. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
8. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da su sudski izvršitelji izišli na lice mjesta 27. aprila 2011. godine, te da su konstatirali da se izvršenik ne nalazi na adresi navedenoj u prijedlogu za izvršenje, nakon čega je Općinski sud donio zaključak od 10. aprila 2014. godine, kojim je obavijestio apelanticu o neuspjeloj pljenidbi, nakon čega ju je pozvao da u roku od 15 dana sudu dostavi tačnu adresu izvršenika. Nakon što je apelantica postupila po nalogu suda, sudski izvršitelji su ponovo izišli na lice mjesta 8. juna 2015. godine, kada su ponovo konstatirali da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja. Općinski sud je 22. juna 2015. godine donio rješenje o obustavi predmetnog postupka. Općinski sud se u obrazloženju predmetnog rješenja pozvao na odredbe člana 125. stav 3. i člana 63. stav 7. Zakona o izvršnom postupku.
9. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantica, u međuvremenu, podneskom od 24. aprila 2014. godine urgirala kod Općinskog suda, tražeći da taj sud predmet uzme u rad i postupa po istom.
10. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju od 19. februara 2016. godine istakao da je Rješenje broj 020-0-I-07-00-1112 od 22. juna 2015. godine postalo pravosnažno 10. decembra 2015. godine. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je, zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica smatra da su joj povrijeđena i prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelantica je kao razlog podnošenja apelacije istakla nedopustivo dugo trajanje postupka neizvršavanja pravosnažne odluke Općinskog suda čime se dovodi u pitanje pozitivan ishod postupka u pogledu mogućnosti naknade potraživanja. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, naloži Općinskom sudu da hitno provede izvršenje i donese odluku o provedenom postupku. Osim toga, apelantica je predložila da Ustavni sud naloži Vladi Unsko-sanskog kantona da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog neprovođenja izvršenja i nedonošenja odluke u razumnom roku isplati novčanu naknadu prema utvrđenom načelu obračuna isplate novčanog iznosa.
b) Odgovor na apelaciju
12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju od 22. jula 2015. godine naveo da je u konkretnom predmetu donijeto rješenje o obustavi postupaka, te je u prilogu odgovora na apelaciju i dostavljeno rješenje o obustavi postupka od 22. juna 2015. godine.
13. Nakon toga, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju od 19. februara 2016. godine naveo „da je rješenje o obustavi postupka broj 020-0-I-07-00-1112 od 22. juna 2015. godine pravosnažno sa danom 10. decembrom 2015. godine“.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 63.
Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.
(7) Rješenjem o obustavi izvršenja ukinut će se sve provedene izvršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 125.
Bezuspješan pokušaj pljenidbe (1) Ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi.
(2) Tražilac izvršenja može u roku od tri mjeseca od dana dostave obavijestiti, odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj je bio prisutan predložiti da se pljenidba ponovo provede.
(3) Ako tražilac izvršenja u roku iz stava 2. ovog člana ne predloži ponovno provođenje pljenidbe, ili ako se ni pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja sud će obustaviti izvršenje.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
18. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelantica pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja, kojim je određeno izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
19. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
22. U konkretnom slučaju, apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka, obustavljenog Rješenjem Općinskog suda broj 020-0-I-07-00-1112 od 22. juna 2015. godine.
23. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelantica smatra da joj je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. U konkretnom slučaju apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kojeg nacionalnog suda treba promatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). a)Period koji se uzima u obzir
29. Ustavni sud zapaža da je apelantica 21. augusta 2007. godine pokrenula izvršni postupak i da je taj postupak, prema stanju spisa, dovršen rješenjem o obustavi postupka od 22. juna 2015. godine, dakle nakon sedam godina i 10 mjeseci, što predstavlja period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka.
b)Analiza razumnosti trajanja postupka
30. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnom slučaju (naplata apelanticinog potraživanja popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, veliki broj tražilaca izvršenja, kao i visina novčanih iznosa koji se potražuje) može govoriti o relativno složenom predmetu. Osim toga, s obzirom na činjenicu da je apelantica pokrenula predmetni izvršni postupak radi naplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa, može se izvesti zaključak da je postupak značajan za apelanticu.
31. Razmatrajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud konstatuje da apelantica ni na koji način nije doprinijela dužini trajanja postupka. Čak šta više, apelantica je podneskom od 31. marta 2014. godine urgirala kod Općinskog suda, tražeći da taj sud uzme predmet u rad. Dakle, apelantica je preduzela sve radnje koje su joj bile na raspolaganju kako bi ubrzala postupak izvršenja.
32. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84–86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
33. Posmatrajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je tom sudu, nakon što je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje, trebalo oko osam mjeseci da odluči o apelanticinom prijedlogu (6. maja 2008. godine). Ova činjenica ne ide u prilog Općinskom sudu, koji ni u svom odgovoru nije ponudio opravdanje za ovaj period neaktivnosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža, što proizlazi iz odgovora na apelaciju, da su sudski izvršitelji izlazili na lice mjesta u dva navrata, i to prvi put 27. aprila 2011. godine i drugi put 8. juna 2015. godine, kada su konstatirali da se izvršenik ne nalazi na adresi navedenoj u prijedlogu za izvršenje, odnosno da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja, nakon čega je Općinski sud 22. juna 2015. godine donio rješenje o obustavi predmetnog postupka, koje je, prema informacijama iz odgovora na apelaciju od 19. februara 2016. godine, postalo pravosnažno 10. decembra 2015. godine.
34. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom postupku izvršenja budući da su sudski izvršitelji u dva navrata pokušali izvršiti pljenidbu pokretnih stvari izvršenika, međutim, bezuspješno, s obzirom da su konstatirali da nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja, što je objektivna okolnost koja se ne može staviti na teret Općinskom sudu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnom predmetu donijeto rješenje o obustavi predmetnog postupka od 22. juna 2015. godine, odnosno „da je rješenje o obustavi postupka broj 020-0-I-07-00-1112 od 22. juna 2015. godine pravosnažno sa danom 10. decembrom 2015. godine“. Iako je u konkretnom slučaju predmetni izvršni postupak obustavljen, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon početne neaktivnosti donio rješenje o izvršenju nakon osam mjeseci, da su sudski izvršitelji u dva navrata izlazili na lice mjesta i u konačnici konstatirali da nisu pronađene pokretne stvari izvršenika koje bi mogle biti predmet izvršenja. Imajući u vidu sve činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da je postojala određena neaktivnost Općinskog suda u početnom periodu, međutim, posmatrajući postupak u cjelini, Općinski sud je u razumnom roku preduzimao procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka, a u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku FBiH, odnosno svojim radnjama nije bitnije utjecao na dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da u ponašanju Općinskog suda nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupka.
35. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzevši u obzir sve faktore, zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Pitanje naknade nematerijalne štete
36. U odnosu na apelanticin zahtjev da joj se, zbog dužine trajanja postupka, isplati naknada na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ u ovom izvršnom postupku, apelantici ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
Ostali navodi
37. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da ove navode apelantica nije obrazložila da bi se Ustavni sud mogao upustiti u ispitivanje konkretnih navoda, pa budući da se apelantica samo paušalno pozvala na kršenje navedenih prava, te da ih suštinski dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi sa navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i uz okolnost da je postupak obustavljen, jer je evidentno da je do obustave došlo iz objektivnih razloga koji se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu, pri čemu je Općinski sud do obustave postupka postupao efikasno u okviru svojih procesnih mogućnosti.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman