Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-742/15 (I. H.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-742/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-742/15, rješavajući apelaciju Izete Heleg, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Izeta Heleg, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013354 13 Rev od 9. januara 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 013354 11 Gž od 20. septembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izeta Heleg (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bugojna, koju zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnijela je 16. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013354 13 Rev od 9. januara 2015. godine, kojim je odbačena, kao nedozvoljena, apelanticina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 013354 11 Gž od 20. septembra 2012. godine, u predmetu radi ništavosti ugovora o ortakluku i prenosa dionica. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3823/12 od 6. decembra 2012. godine, u odnosu na predmet AP-3837/12, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, pored ostalog, da se utvrdi da je ništav ugovor o ortakluku zaključen između apelantice i tuženog (M. G.) zbog bitne zablude i nepostojanja osnova, zbog neispunjenja obaveza od strane tuženog.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud utvrdio da su apelantica i tuženi zaključili ugovor o ortaštvu, kojim su utvrdili da postoji zajednički interes za upis javnih dionica certifikatima, a u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas” d.d. Bugojno, koje se privatiziralo putem javnog upisa dionica, da su uredili međusobne obaveze, te da je u skladu sa navedenim ugovorom, apelantica izvršila prenos svojih ličnih certifikata sa svog jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog u određenom iznosu, te je tuženi od tih sredstava kupio dionice od firme „Binas „ d.d. Bugojno. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud utvrdio da su na osnovu čl.

103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ništavi oni ugovori koji su protivni ustavnom uređenju, prinudnim propisima ili moralu društva, te da su u ZOO propisani i drugi razlozi ništavosti, i to poslovna nesposobnost stranaka (član 56.), nesporazum prilikom izjave volje (član 63.), nemogućnost, nedopuštenost i neodređenost odnosno neodredivost predmeta obaveze-činidbe (član 47.), nedopuštenost i nepostojanje osnove (član 51. i 52.), a pod izvjesnim uslovima i nepostojanje određene forme (član 70.). Također se navodi, da u svojoj presudi prvostepeni sud obrazlaže da je Ugovor o ortakluku regulisan odredbama Austrijskog (Općeg) građanskog zakonika koji se primjenjuje na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, koji je preuzela i sadašnja država, da iz istih jasno proizlazi da se ugovorom o ortakluku uzajamno obavezuju dva ili više lica da udruže svoj rad ili imovinu radi postizanja određenog dopuštenog zajedničkog cilja koji može biti različit, te da je u konkretnom slučaju taj cilj bio ujedinjavanje svih sredstava koja se upišu putem ortačkih ugovora (kao što je i predmetni) radi otkupa dijela preduzeća ,,Binas“ d.d. Bugojno putem javnog upisa dionica, te da iz samog cilja navedenog ugovora je apsolutno nesporno da isti nije protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima, niti moralu društva. Kantonalni sud konstatuje, da prvostepeni sud pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije postojao ni nesporazum prilikom očitovanja izjave volje, da je iz predmetnog ugovora sasvim jasno vidljiva nesporno izražena saglasna volja parničnih stranaka kao ortaka, pri čemu su iskazali zajednički interes za upis dionica certifikatima, a u cilju otkupa dijela preduzeća ,,Binas“ d.d. Bugojno, te da je iz anketnog lista nesporno da je apelantica (kao i svi ostali ortaci) izabrala upravo tuženog kao osobu na koju će svi prenijeti svoja potraživanja iz certifikata, pa je samim prenosom potraživanja na račun tuženog logičan slijed upravo i otkup dionica na ime tuženog, jer bi u suprotnom bila izgubljena svrha samog ugovora koja nije sporna među parničnim strankama, a sastoji se u prelasku praga od 5% vlasništva dionica navedene firme radi mogućnosti ostvarivanja prava glasa na skupštini Društva, te da samim prenosom potraživanja na tuženog on sam lično nije više ni mogao da kupuje dionice na tuđe, nego jedino na svoje ime. S druge strane ortaci su zaštićeni postojanjem ugovora o ortakluku, te sami otkup dionica na ime tuženog ne predstavlja i konačno stanje koje se ne bi moglo izmijeniti voljom ugovornih strana, odnosno u skladu sa zakonskim propisima, jer dionice na imenu tuženog su upravo imovina ortakluka, dakle svih ortaka, a činjenica da se vode na imenu tuženog jeste posljedica sporazuma svih ortaka i zakonske nemogućnosti da se upišu pojedinačno na ortake nakon što su oni prenijeli svoja potraživanja iz certifikata na ime tuženog. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno obrazlaže da apelantica pogrešno traži utvrđenje ništavosti i zbog navodnog neispunjenja obaveza iz ugovora od strane tuženog, jer neispunjenje obaveza nije razlog ništavosti, već može biti razlog za raskid ugovora u smislu člana 122. ZOO-a, a što nije ni traženo tužbenim zahtjevom, te i pored ove greške apelantice, sud ističe da je iz svih provedenih dokaza izveo zaključak da je tuženi ispunio, te da i dalje ispunjava ugovorne obaveze.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-742/15 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio