Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-179/15 (Almy d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-179/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-179/15, rješavajući apelacije „Almy“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio “Almy“ d.o.o. Zenica, protiv:

- presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006849 14 U od 25. decembra 2014. godine;

- presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006851 14 U od 26. decembra 2014. godine;

- presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006715 14 U od 22. decembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-179/15 Almy d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alija Sinanović, advokat iz Zenice, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 006849 14 U od 25. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Općina Zavidovići, Općinsko vijeće – drugostepena Komisija za rješavanje po žalbama izjavljenih protiv prvostepenih rješenja i prvostepenih akata općinskog načelnika) od 23. septembra 2014. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe za upravu poljoprivrede, vodoprivrede i komunalnih poslova od 4. avgusta 2014. godine, kojim je apelant obavezan da plati naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za poslovni prostor u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je odredbom člana 73. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da se Odlukom Općinskog vijeća, kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta (renta), određuju osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade, kao i način i rokovi plaćanja naknade. Također, utvrđeno je da odredba člana 75. stav 1. istog zakona propisuje da su obveznici naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, dok je stavom 2. navedenog člana propisano da se obveznik naknade utvrđuje na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta. U vezi s tim, konstatovano je da je predmetni poslovni prostor vlasništvo apelanta, da se nalazi u III zoni urbanog dijela Općine Zavidovići i da se koristi za obavljanje djelatnosti metalne industrije. Imajući u vidu da je odredbom člana 7. stav 1. Odluke o plaćanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđena obaveza vlasnika i korisnika poslovnog prostora da plaćaju naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, kao i koeficijent položajne pogodnosti i način obračuna visine predmetne naknade, Kantonalni sud zaključuje da osporenim upravnim aktima nije povrijeđen zakon na štetu apelanta.

2. AP-196/15 Apelant, kojeg zastupa Alija Sinanović, advokat iz Zenice, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006851 14 U od 26. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Općina Zavidovići, Općinsko vijeće – drugostepena Komisija za rješavanje po žalbama izjavljenih protiv prvostepenih rješenja i prvostepenih akata općinskog načelnika) od 23. septembra 2014. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe za upravu poljoprivrede, vodoprivrede i komunalnih poslova od 4. avgusta 2014. godine, kojim je apelant obavezan da plati naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za poslovni prostor u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je odredbom člana 73. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da se Odlukom Općinskog vijeća, kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta (renta), određuju osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade, kao i način i rokovi plaćanja naknade. Također, utvrđeno je da odredba člana 75. stav 1. istog zakona propisuje da su obveznici naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, dok je stavom 2. navedenog člana propisano da se obveznik naknade utvrđuje na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta. U vezi s tim, konstatovano je da je predmetni poslovni prostor vlasništvo apelanta, da se nalazi u V zoni urbanog dijela Općine Zavidovići i da se koristi za obavljanje trgovačke djelatnosti. Imajući u vidu da je odredbom člana 7. stav 1. Odluke o plaćanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđena obaveza vlasnika i korisnika poslovnog prostora da plaćaju naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, kao i koeficijent položajne pogodnosti i način obračuna visine predmetne naknade, Kantonalni sud zaključuje da osporenim upravnim aktima nije povrijeđen zakon na štetu apelanta.

3. AP-197/15 Apelant, kojeg zastupa Alija Sinanović, advokat iz Zenice, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006715 14 U od 22. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona) od 8. avgusta 2014. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe za upravu poljoprivrede, vodoprivrede i komunalnih poslova od 13. avgusta 2013. godine, kojim je apelant obavezan da plati komunalnu naknadu za poslovni prostor u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da odredba člana 22. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima propisuje da komunalnu naknadu plaćaju, u naseljima sa uređenim građevinskim zemljištem, vlasnik stambenog, proizvodnog i poslovnog prostora, te građevinskog zemljišta ili korisnik kada je to vlasnik ugovorom ovjerenim od nadležne porezne uprave prenio na korisnika. Nadalje, konstatovano je da nisu osnovani apelantovi navodi u kojima se poziva na odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i isticanje da plaćanje komunalne naknade nije predviđeno ovim zakonom, kao način ograničenja prava vlasništva, iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o zakonom uspostavljenoj obavezi vlasnika nekretnine da plaća komunalnu naknadu radi obezbjeđenja komunalnih djelatnosti koje su od javnog interesa. Osim toga, konstatovano je da nemaju osnova ni apelantovi navodi da plaća usluge koje koristi (održavanje čistoće, struja, gradski vodovod i sl.), jer ove djelatnosti predstavljaju komunalne djelatnosti individualne komunalne potrošnje iz člana 3. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima Zeničko-dobojskog kantona, dok je odredbom člana 21. istog zakona propisano da se komunalna naknada uvodi kao izbvor prihoda za pokrivanje cijena iz segmenta zajedničke komunalne potrošnje, koje su pobrojane u članu 3. stav 2. ovog zakona. Obzirom da je utvrđeno da je apelant vlasnik poslovnog prostora, Kantonalni sud u osporenoj odluci navodi da osporenim upravnim aktima nije povrijeđen zakon na štetu apelanta. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-179/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasniva na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-179/15 (Almy d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio