Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2462/14 (H. O.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Zastara
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2462/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. listopada 2016., u predmetu broj AP-2462/14, rješavajući apelaciju Hidajeta Osmančevića, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hidajeta Osmančevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 025743 14 Rev od 10. travnja 2014. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 025743 13 Gž od 9. prosinca 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 025743 07 P od 30.
siječnja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Hidajet Osmančević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraljevine Švedske, kojeg zastupa Miroslav Prerad, odvjetnik iz Banja Luke, podnio je 27. svibnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 025743 14 Rev od 10. travnja 2014. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 025743 13 Gž od 9. prosinca 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 025743 07 P od 30. siječnja 2013. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 025743 07 P od 29. svibnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 025743 13 Gž od 9. prosinca 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tužena Republika Srpska, zastupana po Pravobranitelju RS (u daljnjem tekstu: tužena) da mu po osnovu nematerijalne štete na ime neosnovanog lišenja slobode i držanja u zarobljeništvu isplati iznos od 286.800,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju prvostupanjske presude, Osnovni sud je na temelju dokaza zaključio da je apelant za vrijeme rata bio raspoređen u jedinicu radne obveze i da mu je od strane saveza logoraša priznat status logoraša Bosne i Hercegovine. Osnovni sud je dalje naveo da je osnovan prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tužene, obzirom da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 29. lipnja 2007. godine i da je računajući od 1996. godine, protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja naknade štete propisan odredbama članka 376. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je prema ocjeni toga suda apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu za naknadu štete. Također, Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 377. Zakona o obveznim odnosima, jer zahtjev apelanta za naknadu štete nije istaknut u odnosu na neposrednog izvršitelja kaznenog djela u odnosu na kojega je pravomoćnom osuđujućom presudom suda u kaznenom postupku utvrđeno postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti.
3. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 025743 14 Rev od 10. travnja 2014. godine, reviziju apelanta odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizijski navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu potkrijepljeni provedenim dokazima i osnovanost istih ne proizlazi iz činjeničnog stanja spisa, te da je drugostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da apelant u provedenim dokazima nije dokazao svoje tvrdnje da je šteta koju je pretrpio nastala kao posljedica izvršenja kaznenog djela i da zbog toga nije nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da se prema ustaljenoj sudskoj praksi odredba članka 377. ZOO primjenjuje samo u slučaju kada je učinitelj kaznenog djela tuženi i kada postoji pravomoćna osuđujuća presuda, zbog čega odredba članka 377. ZOO nije primjenjiva na tuženu jer ona kao pravna osoba ne može biti kazneno odgovorna, nego može samo odgovarati za drugoga, pa je u ovom slučaju pravilno primijenjena odredba članka 376. ZOO o općem roku zastare potraživanja naknade štete. Također, Vrhovni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o protupravnom zatvaranju jer je apelant upućen na radnu obvezu u skladu sa važećim propisima zakona o obrani i da upućivanje na radnu obvezu ne predstavlja lišenje slobode, koje činjenice nisu dovoljne za zaključak da je nad apelantom izvršeno kazneno djelo čije gonjenje ne zastarijeva.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo da je u konkretnom slučaju osnov potraživanja naknada štete iz članka 200. ZOO za duševnu bol koji mu je nanesena od strane pripadnika tužene, te da je apelant bio lišen slobode bez osnova, naloga suda ili od strane osoba koje su to učinile kao legitimni predstavnici tuženog i bio upućen na prinudni rad u ratnu jedinicu koja je držala front, gdje je proveo određeno vrijeme kopajući rovove. Također, apelant je naveo da niti jednim zakonom nije određeno da radnu obvezu može predstavljati kopanje rovova umjesto vojnika, stajanje kao živi štit dok se vode borbe, te omalovažavanje, što je apelant preživio u okviru jedinice u koju je bio prinudno odveden. S tim u vezi, apelant je naveo kako smatra da su redoviti sudovi odbijajući njegov tužbeni zahtjev negirali zakonske i ustavne odredbe, kao i raniju prasku Ustavnog suda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Razmatrajući navode apelanta, Ustavni sud zapaža da je o sličnom pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. ožujka 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Europskog suda prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Europskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stavak 66, 1. travnja 2010. god.). Prema mišljenju Europskog suda, to osobito znači da se Europski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnositelje s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stavak 35, 11. srpnja 2002, već citirani predmet Vrbica, stavak 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stavak 69, 19. srpnja 2011. god.). Europski sud je, također, primijetio da članak 377. ZOO predviđa dulji zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Dulji zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u duljem zakonskom roku, propisanom za kazneno djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Europskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Europski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. listopada 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu kaznenim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud je u odluci AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, u zaključio da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama članka 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe članka 377. ZOO.
9. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacijskih navoda kojima se ukazuje na primjenu članka 376. i članka 377. ZOO poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, u kojoj je između ostalog naveo da: „…U vezi sa odredbama članka 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redoviti sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redoviti sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan člankom 377. ZOO, može primijeniti ako je kazneno djelo utvrđeno u kaznenom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz danih obrazloženja redovitih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem danim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovitih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovitih sudova u stavu da se odredba članka 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju kaznenog djela, a ne i prema trećoj osobi koja, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja kaznenog djela, pa se, stoga, na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe članka 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba članka 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju kaznenog djela, koji za štetu odgovora po načelu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja kaznenog djela, po načelu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju…“.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman