Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3572/14 (D. S.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3572/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3572/14, rješavajući apelaciju Danice Savić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Savić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 009522 12 Rev od 12. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačevića i Marice Đukanović iz Gradiške, podnijela je 31. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 009522 12 Rev od 12. juna 2014. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 009522 10 P od 13. maja 2011. godine tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da apelantici na ime naknade materijalne štete nastale usljed izgradnje autoputa Banja Luka – Gradiška, na stambenom objektu – porodičnoj kući izgrađenoj na parceli k.č. broj 61/1 upisanoj u pl. broj 268 k.o. Čatrnja, te štali i dvorišnoj zgradi, isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju presude je, pored ostalog, utvrđeno: da je apelantica vlasnik predmetnog stambenog i pomoćnih objekata; da se njena kuća nalazi na udaljenosti oko 40 – 50 metara od trase autoputa; da je u upravnom postupku eksproprisan dio nekretnina apelantice, ali da nije udovoljeno njenom zahtjevu za potpunu eksproprijaciju; da je prilikom izgradnje navedene trase, usljed prolaza kamiona i teških strojeva, došlo do vibracija koje su uzrokovale pukotine i oštećenja na kući i objektima apelantice; da prema zapisniku urbanističko-građevinske inspekcije od 28. oktobra 2008. godine na kući apelantice postoje tragovi oštećenja na zidovima (pukotine) starijeg i novijeg datuma; da su prema podacima iz nalaza vještaka građevinske struke nastala oštećenja u direktnoj vezi sa vibracijom teških mašina; da su usljed navedenog objekti apelantice, koji su ionako rađeni u slaboj izvedbi (kuća građena 1965. godine od cigle), trajno i konstruktivno oštećeni i njihova upotreba je opasna; da su označeni objekti skoro amortizovani i od lošeg materijala dodatno rastrešeni i da nisu pogodni za sanaciju koja bi se praktički svela na izgradnju novog objekta i da su prema iskazu apelantice teške mašine radile na trasi autoputa tokom 2007. i 2008. godine. Na temelju pomenutih činjenica, Osnovni sud je našao da je izvedenim dokazima apelantica dokazala da su predmetni objekti oštećeni usljed prolaza kamiona i teških mašina. Imajući u vidu da je tužena vršila eksproprijaciju nekretnina u blizini kuće apelantice, te da je korisnik eksproprijacije odnosno nepokretnosti na kojima se izvode građevinski radovi izgradnjom trase autoputa, koje izvođenje radova predstavlja opasnu djelatnost, Osnovni sud je zaključio da je tužena odgovorna za nastalu štetu. Utvrđujući, dalje, da su na objektu apelantice postojala stara oštećenja u procentu od 30%, u odnosu na sada utvrđena ukupna oštećenja na objektima apelantice, na temelju podataka iz nalaza vještaka građevinske struke, pozivom na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je djelimično udovoljio zahtjevu apelantice tako što joj je na ime naknade štete dosudio određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu njen zahtjev odbio.
4. Presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 009522 11 Gž od 10. maja 2012. godine žalbe apelantice i tužene su odbijene i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude je navedeno da žalbenim navodima tužene nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostepenog suda o uzročnoj vezi između radova na autoputu i nastale štete. Imajući u vidu odredbu člana 3. stav 1. Zakona o javnim putevima, po kojoj su javni putevi dobra u općoj upotrebi u svojini tužene, koja je i osnivač JP „Autoputevi Republike Srpske“ d.o.o. Banja Luka, Okružni sud je zaključio da je stvarni naručitelj radova na izgradnji autoputa tužena i da je time ista, saglasno odredbi člana 207. ZOO, pasivno legitimisana i da za nastalu štetu odgovara kao naručitelj izvedenih radova. Također, prihvatajući nalaz vještaka građevinske struke, po kojem nije moguća uspostava ranijeg stanja, te ocjenu Osnovnog suda da su ranija oštećenja doprinijela nastanku štete u procentu od 30%, Okružni sud je zaključio da je visina pretrpljene štete pravilno utvrđena.
5. Protiv navedene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 72 0 P 009522 12 Rev od 12. juna 2014. godine reviziju usvojio i drugostepenu presudu, u osporenom dijelu kojim je odbijena žalba tužene, preinačio tako što je žalbu tužene usvojio i prvostepenu presudu u osporenom dosuđujućem dijelu preinačio na način što je odbio zahtjev apelantice za isplatu određenog novčanog iznosa. U obrazloženju presude je navedeno da odluka Okružnog suda nije pravilna i zakonita. Naime, utvrđeno je da prema odredbi člana 207. ZOO naručitelj i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova, dok je odredbom člana 11. stav 2. Zakona o javnim putevima propisano da upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu autoputeva vrši JP „Autoputevi Republike Srpske“ d.o.o. Banja Luka. Također, utvrđeno je da je općepoznato da je naručitelj radova na izgradnji predmetnog autoputa označeno javno preduzeće. Nadalje, konstatovano je da tužena nije naručitelj radova usljed kojih je nastala predmetna šteta, a nije ni izvođač tih radova. Isto tako, utvrđeno je da stoji činjenica da je tužena vršila eksproprijaciju nepokretnosti radi izgradnje trase autoputa, koja je bila neophodna da bi se pristupilo izvođenju radova, te da nije došlo do potpune eksproprijacije nekretnina apelantice (bez obzira što se nalaze u blizini trase autoputa).
6. Međutim, Vrhovni sud je stava da, bez obzira na tu činjenicu (da je tužena korisnik eksproprijacije nepokretnosti preko kojih prolazi trasa autoputa), te bez obzira na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o javnim putevima (po kojoj odredbi su putevi, kao javna dobra, u svojini tužene), u konkretnom slučaju nema uzročne veze između radnji tužene i nastale štete, jer je šteta nastala izvođenjem građevinskih radova, a ne vršenjem eksproprijacije. Naime, Vrhovni sud je zaključio da tu uzročnu vezu ne može uspostaviti ni činjenica da nije došlo do potpune eksproprijacije nekretnina apelantice, jer je opravdanost potpune eksproprijacije stvar upravnog postupka i upravnog spora. Pri tome, Vrhovni sud je konstatovao da se redovni sudovi, bez obzira što su provedena dva vještačenja od strane vještaka građevinske struke, nisu bavili utvrđenjem činjenice – da li bi na toj lokaciji došlo do oštećenja objekta da isti nije građen još 1965. godine, uz to od lošeg materijala i u slaboj izvedbi. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da činjenica da je tužena korisnik eksproprijacije nekretnina u svrhu izgradnje autoputa, istoj ne može dati svojstvo naručitelja u smislu odredbe člana 207. ZOO (koje svojstvo u konkretnom slučaju ima pomenuto javno preduzeće). Isto tako, Vrhovni sud je zaključio da se tuženoj u smislu navedene zakonske odredbe ne može dati ni položaj „stvarnog naručitelja“, kako je to učinio Okružni sud, jer ova zakonska odredba propisuje solidarnu odgovornost naručitelja i izvođača radova za štetu koja nastane izvođenjem radova, te bi tumačenje ove zakonske odredbe na taj način bilo preširoko i vodilo proizvoljnosti.
7. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene odredbe člana 207. ZOO. Dakle, apelantica tvrdi da nije pravilno shvatanje Vrhovnog suda da tužena nije naručitelj radova, već da je to općepoznato da je naručitelj radova na izgradnji autoputa predmetno javno preduzeće i zbog toga da tužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu i time da nema obavezu da apelantici naknadi štetu. Naime, apelantica je stava da ovo shvatanje Vrhovnog suda nije pravilno iz razloga što prema članu 3. stav 1. Zakona o javnim putevima, javni putevi su dobra u općoj upotrebi i u svojini tužene, koja je i osnivač pomenutog javnog preduzeća, koje je u ime i za račun tužene sa izvođačima radova zaključilo ugovor o građenje predmetnog autoputa, te prema tome, tužena je naručitelj radova i ona u smislu odredbe člana 207. ZOO solidarno odgovara trećim licima za štete koje im nastanu u vezi sa izvođenjem tih radova. U suštini, apelantica smatra da je tužena pasivno legitimisana u konkretnom slučaju, te da je Vrhovni sud u osporenoj odluci usvojio reviziju tužene proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime je povrijedio pravo apelantice na pravično suđenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Razmatrajući navode apelantice Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku kojom je usvojio reviziju tužene primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da u konkretnom slučaju nema uzročne veze između radnji tužene i nastale štete, jer je šteta nastala izvođenjem građevinskih radova, a ne vršenjem eksproprijacije. Osim toga, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge za tumačenje odredbe člana 207. ZOO, navodeći da činjenica da je tužena korisnik eksproprijacije nekretnina u svrhu izgradnje autoputa, istoj ne može dati svojstvo naručitelja u smislu odredbe člana 207. ZOO (koje svojstvo u konkretnom slučaju ima pomenuto javno preduzeće). Isto tako, Vrhovni sud je zaključio da se tuženoj u smislu navedene zakonske odredbe ne može dati ni položaj „stvarnog naručitelja“, jer ova zakonska odredba propisuje solidarnu odgovornost naručitelja i izvođača radova za štetu koja nastane izvođenjem radova, te bi tumačenje ove zakonske odredbe na taj način bilo preširoko i vodilo proizvoljnosti. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman