Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4436/13 (Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4436/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4436/13, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Javnog preduzeća „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banja Luka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048572 13 Gž od 23. avgusta 2013. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 28. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048572 13 Gž od 23. avgusta 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 048572 07 P od 28. novembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragutina Petkovića, Ljubice Petković i Slađane Mihalić rođ. Petković, koje zastupaju Dragomir Prerada i Miroslav Prerada, advokati iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvotužilac, drugotužilac i trećetužilac ili tužioci), zatraženo je 27. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužioci dostavili su odgovore na apelaciju 6. i 12. jula 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048572 07 P od 28. novembra 2012. godine tuženi „Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka i „Dunav osiguranje“ a.d. Beograd (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi) i apelant, kao trećetuženi, obavezani su da solidarno isplate tužiocima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete ukupan iznos od 17.200,00 KM, odnosno za svakog od tužilaca u pojedinačnim iznosima i vidovima kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude. Odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca za naknadu materijalne i nematerijalne štete, zakonske kamate i troškova parničnog postupka preko dosuđenih iznosa.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je predmet spora zahtjev tužilaca da im prvotuženi i drugotuženi i apelant solidarno naknade materijalnu i nematerijalnu štetu proisteklu iz saobraćajne nesreće koja se dogodila 28. juna 1987. godine sa zakonskom zateznom kamatom od dana štetnog događaja.

7. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 41 Zakona o putevima („Službeni list SRBiH“ br. 6/78, 21/83 i 25/88), koji je u vrijeme štetnog događaja bio na snazi, a kojim je propisana odgovornost Samoupravne interesne zajednice (u daljnjem tekstu: SIZ) za magistralne puteve za štetu koja nastane korisnicima zbog propuštanja blagovremenog izvršenja potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva. Na osnovu člana 76 Zakona o putevima („Službeni list SRBiH“ broj 10/90), poslove iz djelokruga SIZ-a za magistralne puteve preuzeo je Republički fond za puteve BiH. Odlukom Vlade Srpske republike BiH od 2. juna 1992. godine („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj 8/92) obrazovan je Fond za puteve Srpske republike BiH. Zakon o putevima iz 1990. godine je bio na snazi sve do 1. jula 1995. godine, kada je stupio na snagu novi Zakon o putevima. Međutim, Republika Srpska nije donijela izričitu odluku kojom je Republički fond BiH ugašen za teritoriju Republike Srpske. Po ocjeni Osnovnog suda, osnivanjem Fonda za puteve Srpske republike BiH prestao je postojati Republički fond za puteve BiH a osnovani Fond je sa pravima i obavezama stupio na mjesto prijašnjeg Republičkog fonda za puteve BiH. Kasnijim Zakonom o putevima iz 1995. godine predviđeno je da Republička direkcija za puteve vodi poslove održavanja, zaštite, korišćenja i upravljanja magistralnim i regionalnim putevima. Članom 13 Zakona o javnim putevima iz 2004. godine regulisano je da je apelant pravni sljednik Republičke direkcije za puteve.

8. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Osnovnog suda, neosnovano je apelantovo osporavanje u pogledu pravnog sljedništva iza SIZ-a za magistralne puteve BiH, te je u tom smislu neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na apelantovoj strani.

9. Osnovni sud je ukazao da je zapisnikom o uviđaju, sačinjenom na licu mjesta, konstatovano da su na mjestu nezgode vršeni radovi na putu, tako da je na tri mjesta isječen zastor na asfaltu od čega je zastor najviše isječen na mjestu gdje se dogodila saobraćajna nezgoda, te je konstatovano da izvođač radova nije postavio odgovarajuće saobraćajne znakove upozorenja ni sa jedne strane puta a kojim bi upozorio učesnike u saobraćaju o izvođenju navedenih radova, te da se na nenavedenom dijelu puta nalaze ostaci od isječenog asfaltnog zastora.

10. Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke od 30. jula 1991. godine proizilazi da se kritične prilike vozilo „zastava 101“, kojim je upravljao V.J., kretalo iz smjera Prnjavora prema Derventi, dok se vozilo „zastava 15“, kojim je upravljao B.T., u kojem su se kao saputnici nalazili tužioci, kretalo u pravcu Derventa-Prnjavor. Prema nalazu i mišljenju vještaka, oba vozača su upravljala vozilima propisanom i za uslove noćne vožnje pravilno odabranom brzinom. Takođe, po mišljenju vještaka, oba vozača su sa aspekta širine kolovoza imala vremenske i prostorne mogućnosti da izbjegnu sudar, i to izmicanjem svaki u svoju desnu stranu a bez opasnosti od posljedica iskliznuća sa kolovoza.

11. Istaknuto je da je presudom donesenom u krivičnom postupku vozač B.T. oslobođen optužbe zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja, ali da je to bez uticaja na njegovu građanskopravnu odgovornost koja je šira od krivičnopravne odgovornosti. Ukazano je da je osiguravač obavezan da naknadi štetu za koju je odgovoran osiguranik, ali ne i za štetu za koju ne postoji građanska odgovornost osiguranika. Navedeno je da su u konkretnom slučaju oba vozača imala objektivne mogućnosti da izbjegnu sudar, pa u tom smislu uzrok štete nije okolnost čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, izbjeći niti otkloniti, niti je šteta prouzrokovana isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica.

12. Navedeno je da je vozilo kojim je upravljao V.J. u momentu sudara bilo osigurano kod ZOIL-a „Dunav“ PJ Doboj. Na pripremnom ročištu održanom 13. aprila 2009. godine prvotuženi nije osporio da je vozilo kojim je upravljao B.T. bilo osigurano od auto-odgovornosti kod prvotuženog, ali je osporio svoju odgovornost, ističući da je uzrok nastanka predmetne štete van stvari a čije dejstvo B.T. nije mogao predvidjeti, izbjeći, niti otkloniti. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, koji je sud prihvatio kao objektivan i stručan i koji nije doveden u pitanje prigovorima stranaka, Osnovni sud je naglasio da je odgovornost učesnika saobraćajne nezgode za nastalu štetu tužiocima kao trećim licima objektivna, te da u toku postupka prvotuženi i drugotuženi i apelant nisu oborili zakonsku pretpostavku da uzrok konkretne štete nije automobil kao opasna stvar, tj. da je uzrok štete okolnost koja se nije mogla izbjeći, predvidjeti, niti otkloniti.

13. Navedeno je da odgovornost prvotuženog i drugotuženog proističe iz odredbi člana 51 stav 1 i člana 54 Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica („Službeni list SFRJ“ broj 24/76) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, kao i čl. 897 i 941 ZOO a u vezi sa članom 178 stav 4 ZOO.

14. Istaknuto je da se apelantova odgovornost zasniva na odredbi člana 41 Zakona o putevima sve zbog propuštanja dužnosti pravovremenog izvršenja potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva na koji način bi se omogućilo bezbjedno odvijanje saobraćaja. Taj propust ispoljava se u oštećenjima kolovoza u vidu isječenih dijelova kolovoznog zastora, gdje je na prilazu mjesta oštećenja propušteno postavljanje odgovarajuće saobraćajne signalizacije (saobraćajni znakovi i branici sa znacima regulisanja prvenstva prolaza). Prema tome, po mišljenju suda, apelant odgovara za štetu pričinjenu korisnicima puteva po pravilima o subjektivnoj odgovornosti, i to po kriterijumu pretpostavljene krivice zbog propuštanja radnji i mjera predviđenih zakonom, tj. mjera bezbjednosti da ne bi nastala šteta.

15. Istaknuto je da je, odlučujući o osnovanosti zahtjeva za naknadu pojedinih vidova nematerijalne štete, kao i visine nematerijalne štete, sud primijenio odredbu člana 200 ZOO.

16. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tužioci, prvotuženi, drugotuženi i apelant. Okružni sud je žalbe prvotuženog, drugotuženog i apelanta djelimično uvažio tako da je prvostepena presuda preinačena u osporenom dosuđujućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđene iznose materijalne štete prvotužiocu tako da se zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade materijalne štete na ime uništene odjeće dosuđuje od 28. novembra 2012. godine umjesto od 28. juna 1987. godine a na dosuđeni iznos naknade materijalne štete na ime putnih troškova dosuđuje od 28. novembra 2012. godine umjesto od 24. jula 1989. godine.

17. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da u konkretnom slučaju, imajući u vidu žalbene navode prvotuženog i drugotuženog, nesporna je apelantova odgovornost za nastanak saobraćajne nezgode zbog toga što je kolovoz na putnom pravcu Prnjavor-Derventa bio „isječen“ a mjesto radova nije bilo propisno obilježeno. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, takav činjenični i pravni zaključak ne može uticati na odgovornost vozača-aktera saobraćajne nezgode (čija su vozila bila osigurana od suodgovornosti kod prvotuženog i drugotuženog) s obzirom na to da se njihova odgovornost temelji na različitim pravnim osnovima. Ukazano je da apelant odgovara u konkretnom slučaju po osnovu odredbe člana 41 Zakona o putevima, a vozači motornih vozila kao imaoci opasne stvari na osnovu odredbe člana 178 stav 4 ZOO (prvotuženi i drugotuženi po osnovu odredbi ugovora o osiguranju) pri čemu se njihova odgovornost ne može, kod činjeničnog zaključka kao u prvostepenoj presudi, međusobno isključivati. U tom smislu pozivanje na presudu Vrhovnog suda od 21. jula 2011. godine nije od uticaja na drugačije odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari zbog toga što se radi o materijalnopravnom odnosu između B.T. i apelanta.

18. Istaknuto je da je apelant u žalbi naveo da nije pasivno legitimisan, te da su tužioci trebali dokazati uzrok nezgode, vrstu i obim oštećenja na putu.

19. Okružni sud je naveo da je Fond za puteve RBiH obrazovan odlukom Vlade Srpske republike BiH od 2. juna 1991. godine („Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ broj 8/92). Istaknuto je da je navedenom odlukom definisano da je djelatnost Fonda od posebnog društvenog interesa, a da Vlada ovaj interes ostvaruje imenovanjem direktora, davanjem saglasnosti na Statut, kao i na finansijski plan i planove održavanja i razvoja (član 2 odluke). Sredstva za rad Fonda obezbjeđuju se kroz naknade u maloprodajnoj cijeni benzina i dizel-goriva, godišnje naknade za upotrebu puta, koja se plaća na motorna i priključna vozila, te drugih sredstava za puteve utvrđenih u skladu sa važećim propisima (član 3 odluke).

20. Istaknuto je da u vrijeme kada je osnovan pomenuti Fond, odredbama tada važećeg Zakona o putevima („Službeni list SRBiH“ broj 10/90) regulisana je odgovornost Republičkog fonda za puteve. Tako je odredbom člana 58 pomenutog zakona bilo propisano da je Republički fond za puteve odgovoran za stanje magistralnih i regionalnih puteva i dužan je obezbijediti trajno, neposredno i kvalitetno održavanje i zaštitu magistralnih i regionalnih puteva i omogućiti nesmetano odvijanje saobraćaja na tim putevima. Odredbom člana 60 navedenog zakona je bilo propisano da Republički fond odgovara za štetu korisnicima koja nastane zbog izvođenja potrebnih radova i zaštite puteva. Navedeni zakon je bio na snazi do 1. jula 1995. godine, kada je stupio na snagu novi Zakon o putevima („Službeni glasnik RS“ broj 11/95).

21. Okružni sud je naveo da nije sporno da je, nakon izbijanja oružanih sukoba na području BiH, de facto prestao da radi Republički fond za puteve BiH. Takođe nije sporno da Republika Srpska kako prije stupanja na snagu Ustava BiH, tako ni poslije toga nije donijela izričitu odluku kojom bi raniji Republički fond BiH za puteve u odnosu na teritoriju Republike Srpske bio ugašen, te određen njegov pravni sljednik.

22. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, uprkos nedostatku izričite pravne norme, apelant je pravni sljednik Republičkog fonda za puteve u dijelu koji se odnosi na putnu mrežu na teritoriji Republike Srpske. Fond za puteve Srpske republike BiH je po svojim pravima i obavezama od osnivanja u potpunosti stupio na mjesto ranijeg Fonda za puteve BiH za teritoriju koju obuhvata Republika Srpska. Ovo se odnosi kako na djelatnost, tako i na izvore finansiranja, te organizaciju sa dominantnim uticajem nadležnih republičkih organa. Istaknuto je da su se citirane odredbe Zakona o putevima primjenjivale i na novoosnovani Fond kako u pogledu prihoda, tako i u pogledu odgovornosti prema trećim licima. Okružni sud je naglasio da izostanak regulisanja pravnog sljedništva ne smije biti nauštrb stečenih prava trećih lica, posebno kada je riječ o pravnim licima, koja obavljaju djelatnosti od posebnog interesa, te koja su zbog toga pod posebnim pravnim režimom u odnosu na ostale privredne subjekte (način osnivanja, organizovanja, upravljanja, finansiranja).

23. Imajući navedeno u vidu, po ocjeni Okružnog suda, Republički fond za puteve BiH je na teritoriji Republike Srpske prestao postojati osnivanjem Fonda za puteve Srpske republike BiH na osnovu Odluke Vlade broj 03-492 od 2. juna 1992. godine, te je kasnije postao apelant, pa se prigovor pasivne legitimacije koji je istakao apelant ukazuje neosnovanim.

24. Okružni sud je naveo da, suprotno iznesenim žalbenim navodima, uzrok nezgode, vrsta i obim oštećenja kolovoza su nesumnjivo dokazani u ranije vođenom krivičnom postupku. Ukazano je da su kao dokaz iz spisa Osnovnog suda u Prnjavoru broj K-12/89 izvedeni zapisnik o uviđaju, skica lica mjesta, nalaz i mišljenje vještaka i presuda iz kojih dokaza proizilaze sve činjenice relevantne za utvrđivanje postojanja apelantove odgovornosti među kojima su uzrok nezgode, vrsta i obim oštećenja kolovoza. Zbog navedenog, nema mjesta za iznesene žalbene navode u pogledu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi sa navedenim, istaknuto je da apelant u žalbi pogrešno ukazuje da je nedostatak na putu osnovni uzrok nezgode, zanemarujući činjenicu da su prvotuženi i drugotuženi i apelant odgovorni za nastalu nezgodu po različitim pravnim osnovima kako je obrazloženo, te da su stoga svi tuženi, među kojima je i apelant, solidarno i obavezani da naknade nastalu štetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili pasivnu legitimaciju apelanta, jer apelant kao društvo sa ograničenom odgovornošću jeste pravni sljednik Republičke direkcije za puteve, koja je pravni sljednik Fonda za puteve Srpske republike BiH, ali taj fond nije pravni sljednik Republičkog društvenog fonda za magistralne puteve BiH iz Sarajeva. Ukazuje na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine, kao i na odluke redovnih sudova u drugim uporednim slučajevima u kojim je utvrđeno da apelant nije pasivno legitimisan za štetu u vezi sa putevima koja je nastala prije 14. decembra 1995. godine.

b) Odgovor na apelaciju

26. Okružni sud navodi da osporenom odlukom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

27. Osnovni sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena na osnovu rezultata dokaznog postupka i uz primjenu materijalnih i procesnih propisa.

28. Tužioci navode da apelant zanemaruje zakonsku odredbu da ima pravo na svoju ekskulpaciju u postupku regresa jednog od solidarnih dužnika. Dakle, dužnici u posebnom postupku mogu svoje doprinose u namirenju obaveze dokazivati jedni prema drugima, odnosno ekskulpirati se.

V. Relevantni propisi

29. Zakon o putevima („Službeni list SRBiH“ br. 6/78, 21/83 i 25/88), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, u relevantnom dijelu glasi:

Član 41.

Odgovarajuća zajednica za puteve odgovara za štetu koja nastane korisnicima puteva zbog propuštanja pravovremenog izvršenja potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera za održavanje javnih puteva.

30. Zakon o putevima („Službeni list SRBiH“ broj 19/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. stav 1.

Radi obezbjeđenja materijalnih i drugih uslova za izgradnju, održavanje, zaštitu i upravljanje magistralnih i regionalnih puteva, osniva se republički društveni fond za puteve.

Član 58.

Republički fond za puteve je odgovoran za stanje magistralnih i regionalnih puteva i dužan je da obezbijedi trajno, neprekidno i kvalitetno održavanje i zaštitu magistralnih i regionalnih puteva i omogući bezbjedno i nesmetano odvijanje saobraćaja na tim putevima.

Član 60.

Republički fond za puteve odgovara za štetu korisnicima koja nastane zbog neizvršenja potrebnih radova i mjera u održavanju i zaštiti puteva.

Republički fond za puteve ima pravo na naknadu štete od preduzeća za puteve, ako je šteta nastala radi propuštanja blagovremenog izvršenja potrebnih radova predviđenih planom, odnosno ugovorom o izvršenju radova na održavanju i zaštiti puteva.

Član 76.

Danom početka rada Republičkog fonda za puteve prestaju sa radom:

Samoupravna interesna zajednica za regionalne puteve Banja Luka, Samoupravna interesna zajednica za regionalne puteve Bihać, Samoupravna interesna zajednica za regionalne puteve Doboj, Samoupravna interesna zajednica za regionalne puteve Mostar, Samoupravna interesna zajednica za regionalne puteve Sarajevo, Samoupravna interesna zajednica za regionalne puteve Tuzla i Samoupravna interesna zajednica za regionalne puteve Zenica sa sjedištem u Travniku.

Sredstva, prava, obaveze i zaposlene radnike radnih zajednica samoupravnih interesnih zajednica iz prethodnog sastava preuzeće Republički fond za puteve.

31. Zakon o putevima („Službeni glasnik RS“ broj 11/95) u relevantnom dijelu glasi: Član 17. stav 1.

Obavljanje poslova održavanja, zaštite, korišćenja, razvoja i upravljanja magistralnim i reginalnim putevima obezbjeđuje Republička direkcija za puteve.

Član 18.

Upravljanje, održavanje i zaštita puteva u nadležnosti je države.

32. Zakon o javnim putevima („Službeni glasnik RS“ br. 3/04, 12/04, 73/08, 106/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreže magistralnih i regionalnih puteva vrši Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“.

Upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu auto-puteva i brzih puteva vrši Javno preduzeće „Auto-putevi Republike Srpske“.

Član 13.

Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ je pravni sljedbenik Republičke direkcije za puteve.

Do dana upisa u sudski registar javnih preduzeća Republička direkcija za puteve preuzima prava i obaveze koja imaju javna preduzeća.

33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 178.

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice.

(3) Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo.

(4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 206.

(1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.

(2) Podstrekač i pomagač, kao i onaj koji je pomogao da se odgovorna lica ne otkriju odgovaraju solidarno sa njima.

(3) Solidarno odgovaraju za prouzrokovanu štetu i lica koja su je prouzrokovala radeći nezavisno jedno od drugog, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzrokovanoj šteti.

(4) Kad je nesumnjivo da je štetu prouzrokovalo neko od dva ili više određenih lica koja su na neki način međusobno povezana, a ne može se utvrditi koje je od njih štetu prouzrokovalo, ta lica odgovaraju solidarno.

VI. Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 048572 13 Gž od 23. avgusta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom.

41. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosio na naknadu štete proistekle iz saobraćajne nezgode, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega slijedi da apelant u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

42. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, uopšteno, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

44. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku apelant obavezan da sa prvotuženim i drugotuženim solidarno tužiocima isplati ukupno 17.200,00 KM na ime naknade materijalne i nematerijalne štete proistekle iz saobraćajne nezgode koja se desila 28. juna 1987. godine.Apelantova odgovornost je zasnovana na odredbi člana 41 Zakona o putevima („Službeni list SRBiH“ br. 6/78, 21/83 i 25/88) zbog propuštanja dužnosti blagovremenog izvršenja potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva na koji način bi se omogućilo bezbjedno odvijanje saobraćaja. Naime, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju apelantov propust bio u oštećenju kolovoza u vidu isječenih dijelova kolovoznog zastora, gdje je na prilazu mjestu oštećenja propušteno postavljanje odgovarajuće saobraćajne signalizacije (saobraćajni znakovi i branici sa znacima regulisanja prvenstva prolaza). Stoga, po mišljenju redovnih sudova, apelant za pričinjenu štetu tužiocima odgovara po pravilima o subjektivnoj odgovornosti, i to po kriterijumu pretpostavljene krivice zbog propuštanja radnji i mjera predviđenih zakonom. Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku pred redovnim sudovima osporavao svoju pasivnu legitimaciju. Međutim, primjenjujući i tumačeći relevantne zakonske propise, redovni sudovi su zaključili da je apelant u konkretnom slučaju pasivno legitimisan. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naglasio da ne postoji izričita pravna norma iz koje proizilazi da je apelant pravni sljednik Republičkog fonda za puteve BiH koji je u vrijeme štetnog događaja bio obavezan da naknadi štetu po osnovu saobraćajne nezgode uzrokovane neodržavanjem puteva.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj U 18/00 u kojoj se Ustavni sud bavio sličnim činjeničnim i pravnim pitanjem (pitanje naknade štete proistekle iz saobraćajne nezgode koja se dogodila 4. marta 1979. godine na magistralom putu Višegrad-Ustiprača). U navedenoj odluci, raspravljajući o odgovornosti za nastalu štetu apelantu po osnovu saobraćajne nezgode Ustavni sud je naveo da „pravna i činjenična situacija pokazuju da je Fond za magistralne puteve Republike Bosne i Hercegovine praktično prestao postojati bez eksplicitnog pravnog regulisanja vezanog za njegovog pravnog sljednika. Novo tijelo, koje bi zamijenilo Fond u njegovom cjelokupnom djelovanju rada, nikada nije ustanovljeno. Sud ističe da, prema Sporazumu o oživotvorenju Federacije BiH, zaključenom u Dejtonu 9. novembra 1995. godine, koji je prihvaćen Odlukom Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, na sjednici održanoj 11 decembra 1995. godine (Odluka i Sporazum su objavljeni u „Službenim novinama Federacije BiH“ br. 8/95), Vlada Republike BiH je zadržala ingerencije koje joj omogućuju da funkcioniše kao vlada međunarodno priznate države BiH, a sve druge civilne funkcije su prenesene na Vladu Federacije BiH. Takav prelazak podrazumijeva i prelazak odgovornosti za funkcije koje su prenesene po pojedinim resorima, te, prema tome, podrazumijeva se i prenos neregulisanih obaveza nastalih u obavljanju funkcija. U isto vrijeme Republika Srpska nikada nije preuzela bilo nadležnosti, bilo finansijska sredstva nekadašnjeg Fonda Republike BiH. Prema izloženom, proizilazi da se Republika Srpska ne može u ovom slučaju smatrati odgovornom za naknadu štete nastale na prostoru entiteta Republika Srpska, jer se događaj desio prije 14. decembra 1995. godine, odnosno prije stupanja na snagu Ustava BiH“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 32 i 33).

46. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju radi o naknadi štete po osnovu saobraćajne nezgode koja se desila 28. juna 1987. godine, dakle, prije 14. decembra 1995. godine, na teritoriji entiteta Republika Srpska, te da je apelant nesporno organ Republike Srpske nadležan za upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreže magistralnih i regionalnih puteva (član 11 Zakona o javnim putevima), Ustavni sud smatra da se navedena praksa može primijeniti i na konkretan slučaj, budući da u predmetnom postupku ništa ne ukazuje da je apelant pravni sljednik Republičkog fonda za puteve BiH, koji je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio obavezan da naknadi štetu po osnovu saobraćajne nezgode uzrokovane neodržavanjem javnih puteva. Zbog navedenog, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u potpunosti poziva na obrazloženje u Odluci broj U 18/00. Prema tome, Ustavni sud smatra apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovanim.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

48. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je redovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na pasivnu legitimaciju apelanta za štetu proisteklu iz saobraćajne nezgode.

50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4436/13 (Javno preduzeće „Putevi Republike… | Sudska praksa | Aktio