Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1881/15 (D. S. i drugi)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1881/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1881/15, rješavajući apelacije Dragoljuba Sekulovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragoljub Sekulović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 004692 12 Rev od 3. marta 2015. godine;

Nisvet Duratović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 003389 14 Rev od 31. marta 2015.

godine;

Zuhdija Harbaš, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 019821 16 Gž 2 od 13. maja 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1881/15

1. Dragoljub Sekulović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 16. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 004692 12 Rev od 3. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova revizija (u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu novčane naknade za zauzeto zemljište, te uništene građevinske objekte i voćna stabla koja su se na njemu nalazila), dok je u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime čišćenja parcele, apelantova revizija odbijena.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet u konkretnoj parnici apelantov zahtjev da se obaveže tuženi (JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka), da mu isplati novčanu naknadu za zauzeto zemljište te uništene građevinske objekte i voćna stabla koja su se na njemu nalazila, kao i troškove čišćenja zemljišta. Vrhovni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o tzv. „faktičkoj eksproprijaciji“ odnosno deposjediranju vlasnika nepokretnosti zbog izgradnje objekta ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije. Dalje se navodi, da vlasnik čije su nekretnine faktički eksproprisane ima pravo na naknadu isto kao i vlasnik čije su nekretnine eksproprisane u zakonito provedenom postupku, a da to njegovo pravo ne zastarijeva, te da kod faktičke eksproprijacije uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, pa vlasniku pripada pravo da traži naknadu za oduzetu nekretninu. Vrhovni sud ističe da po odredbama zakona o eksproprijaciji, koji je važio u vrijeme izvođenja radova na apelantovim nepokretnostima, a prvenstveno u članu 10. tog zakona, zahtjev za određivanje pravične novčane naknade za eksproprisane nepokretnosti (što se odnosi i na zasade te objekte kao njihove pripatke) ne zastarijeva. Međutim, Vrhovni sud zaključuje da se to ne odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime troškova čišćenja parcele, koja nije oduzeta apelantu, već je na istu naneseno kamenje i zemlja. Vrhovni sud, također, ističe da u konkretnom slučaju apelant nije otklonio štetu (nije izvršio čišćenje parcele), već je tražio isplatu novčane naknade po tom osnovu, pa po ocjeni Vrhovnog suda, radi se o novčanom potraživanju naknade štete, a ne o slučaju faktičke eksproprijacije, pa je drugostepeni sud pravilno postupio kada je u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva, našao da je osnovan prigovor zastare prema odredbi člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

AP-2867/15

3. Nisvet Duratović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, podnio je 10. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 003389 14 Rev od 31. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obavežu tuženi (prvotuženi JU „Komunalno stambeni fond“ Cazin i drugotuženi „Vaš dom“ d.o.o. Cazin) da solidarno naknade štetu apelantu u određenom novčanom iznosu.

4. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet apelantovog zahtjeva potraživanje naknade materijalne štete, nastale na apelantovom objektu kao posljedica nekvalitetno izvedenih radova, izgradnjom određene ulice. Dalje se navodi, da je zaključak nižestepenih sudova u pogledu odgovornosti za predmetni štetni događaj, izveden u skladu sa sadržajem provedenih dokaza, a prije svega u skladu sa sadržajem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Pri tome, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano apelant insistira na tvrdnji da su nižestepeni sudovi zanemarili nalaz vještaka u dijelu koji se odnosi na nekvalitetno izgrađen potporni zid, a koja činjenica nije ni bila sporno među strankama i o čemu se vještak građevinske struke detaljno izjasnio, međutim predmet apelantovog zahtjeva predstavlja potraživanje naknade štete nastale na njegovom stambenom objektu, a ne na nestručno i nekvalitetno urađenom potpornom zidu, zbog čega se sve revizijske tvrdnje apelanta usmjereni u tom pravcu pokazuju neosnovanim. Po ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju za nastalu štetu na apelantovom objektu nije utvrđena odgovornost tuženih, niti po osnovu odredbe člana 207. ZOO, a niti po drugom materijalno-pravnom propisu, na koje svaki sud pazi po službenoj dužnosti jer nije vezan pravnim osnovom na koji se tužitelj poziva u tužbi. Također se navodi, da prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova, za koja je vezan Vrhovni sud (član 240. stav 2. Zakon o parničnom postupku - u daljnjem tekstu ZPP) proizlazi da betonska greda kojom je spojen dograđeni apelantov objekat i potporni zid, nije izgrađena od drugotužene prilikom izvođenja građevinskih radova na gradnji potpornog zida, niti je gradnja betonske grede bila dio građevinskog projekta tuženih, nego da je ona izgrađena od strane majstora, po narudžbi apelantove supruge i to naknadno nakon završetka gradnje potpornog zida. Zbog toga, po shvatanju Vrhovnog suda, apelant na kome leži teret dokazivanja postojanja uzročne veze između radnji tuženih i nastale mu štete, nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radova tuženih i nastalih oštećenja na njegovoj kući. AP-3518/16

5. Zuhdija Harbaš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 19. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 019821 16 Gž 2 od 13. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tužena (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba Bihać) da apelantu naknadi štetu u određenom novčanom iznosu.

6. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da apelant traži naknadu štete od tužene, jer da je nezakonitim postupanjem tužene u određivanju koeficijenta, na osnovu kojeg je utvrđena visina apelantove penzije, pretrpio štetu u određenom novčanom iznosu. Dalje se navodi, da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je visina apelantove penzije određena na osnovu pravomoćnog rješenja o penzionisanju i isplatnog koeficijenta kojeg utvrđuje tužena u okviru svoje nadležnosti. Kantonalni sud ističe, da zakonitost spornih odluka se ispituje u okviru upravne nadležnosti i upravnog spora, a apelant nije dokazao da su odluke tužene, kojim je određen koeficijent i visina njegove penzije, u zakonom predviđenom postupku utvrđene nezakonito. Kantonalni sud zaključuje, polazeći od navedenog, da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo predviđeno u odredbi iz člana 155. i 172. ZOO kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu štete, jer apelant nije dokazao da je nezakonitim radnjama tužene došlo do umanjenja njegove penzije.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1881/15.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1881/15 (D. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio