Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3844/13 (I.L. i D.L.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3844/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP 3844/13, rješavajući apelaciju I.L. i D.L, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.L. i D.L. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 I 057032 12 Gži 2 od 10. jula 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 057032 09 I od 29. juna 2012. godine, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. I.L. i D.L. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz Mostara, podnijeli su 6. septembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 057032 12 Gži 2 od 10. jula 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 057032 09 I od 29. juna 2012. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio početak izvršenja rješenja Kantonalnog suda od 10. jula 2013. godine odnosno odložio početak izvršnog postupka određenog rješenjem Općinskog suda od 31. marta 2010. godine, te odložio poduzimanje bilo kakvih građansko-pravnih ili procesnih radnji do donošenja odluke po apelaciji.

2. Malo vijeće Ustavnog suda je odlukom broj AP-3844/13 od 9. oktobra 2013. godine (dostupne na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) odbilo kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Grad Mostar, Gradska Općina Mostar –Zapad (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) je 29. oktobra 2009. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanata radi novčanog potraživanja na temelju izvršne isprave – pravosnažnog Zaključka tražitelja izvršenja, broj 02-V-03- 25-2-919/03 od 7. januara 2004. godine prema kojem su apelanti bili dužni platiti iznos od 77.334,00 KM na ime naknade za pogodnost (rentu) u predmetu izdavanja građevinske dozvole za izgradnju stambeno-poslovnog objekta. Tražitelj izvršenja je predložio da sud odredi izvršenje popisom i pljenidbom pokretnih stvari apelanata, te prodajom istih i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom tako što će se dobiveni iznos uplatiti na precizirani račun tražioca izvršenja. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 58 0 I 057032 09 I od 31. marta 2010. godine dopušteno je predloženo izvršenje.

4. Apelanti kao izvršenici su protiv navedenog rješenja o izvršenju podnijeli prigovor u kojem su naveli da oni nisu dužni isplatiti traženi iznos zato što je tu obvezu preuzeo Mustapić Frigo d.o.o. Široki Brijeg na temelju Ugovora o zajedničkom ulaganju od 16. septembra 2003. godine (apelanti i Mustapić Frigo d.o.o. Široki Brijeg, između ostalog, ugovorili su zajedničku izgradnju poslovno –stambenog objekta na parceli na kojoj apelanti imaju uknjiženo pravo korištenja, te da nakon izgradnje apelantima pripadaju svi poslovni prostori u prizemlju, a poduzeću Mustapić Frigo d.o.o. Široki Brijeg preostali dio objekta, u daljnjem tekstu ugovor), te da je nastupila zastara potraživanja. Apelanti su predložili da se prigovor usvoji i postupak izvršenja prema njima obustavi.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 057032/09 I od 21. juna 2010. godine usvojen je prigovor apelanata protiv rješenja o izvršenju, obustavljen postupak izvršenja i ukinute sve provedene radnje.

6. Tražitelj izvršenja je protiv navedenog rješenja od 21. juna 2010. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je donio rješenje broj 58 0 I 057032 10 Gži od 5. aprila 2012. godine kojim je ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

7. U ponovnom postupku pred Općinskim sudom, rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 057032 09 I od 29. juna 2012. godine odbijen je prigovor apelanata kao neutemeljen i odlučeno da se rješenje o izvršenju u cijelosti održava na snazi. U obrazloženju rješenja Općinski sud se pozvao na odredbe člana 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojima je propisano da je osnov za određivanje izvršenja izvršna ili vjerodostojna isprava ako zakonom nije drugačije određeno, a članom 23. stav 1. tačka 2. istog zakona je propisano da su izvršne isprave odluke donesene u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedene odredbe, te odredbu člana 24. stav 2. ZlP Općinski sud je zaključio da predmetni Zaključak tražitelja izvršenja od 7. januara 2004. godine predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenju u smislu člana 27. st. 1. ZIP. Navedeno je da je potraživanje tražitelja izvršenja određeno kvalificiranom izvršnom ispravom, a kako u postupku izvršenja vrijedi načelo formalnog legaliteta to sud nije u mogućnosti da preispituje izvršni naslov budući da je konkretna izvršna isprava u potpunosti podobna za izvršenje. Općinski sud je utvrdio da prijedlog za izvršenje sadrži sve elemente propisane članom 36. ZIP, a da je uvidom u rješenje o izvršenju utvrdio da je isto doneseno u skladu s članom 39. ZIP i da sadrži sve podatke potrebne za sprovođenje izvršenja. Utvrđeno je da su izvršnom ispravom –predmetnim zaključkom od 7. januara 2004. godine apelanti obavezani na isplatu naknade za rentu u iznosu od 77.334,00 KM u predmetu izdavanja građevinske dozvole za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na k.č. 2767/1 k.o. Mostar. Općinski sud je također, istakao da navodi apelanata u pogledu ugovora od 16. septembra 2003. godine nisu utemeljeni zato što se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu, te da za ugovor nije dana saglasnost Općinskog vijeća, tako da u smislu člana 38. Zakona o građevinskom zemljištu ugovor nije pravno valjan i ne može biti osnov za preuzimanje duga u smislu člana 446. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 057032 12 Gži 2 od 10. jula 2013. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđeno prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je tražitelj izvršenja u ponovnom postupku dostavio potrebnu dokumentaciju radi utvrđivanja valjanosti ugovora. Na isti način i apelanti su imali mogućnost da dostave dokumentaciju, koju su predali tek uz žalbu i koju sud, kao nove dokaze, nije uzeo u razmatranje. Zbog navedenog, zaključio je Kantonalni sud, nije utemeljeno ukazivanje apelanata da im nije bila pružena mogućnost da dokaze dostave.

9. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ukazuju da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, tražitelju izvršenja pružena je mogućnost sudjelovanja u postupku i dostava novih dokaza, dok je apelantima to pravo uskraćeno, tako da je nedvojbeno došlo do diskriminacije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetnom apelacijom osporavaju rješenja donesena u izvršnom postupku kojima je dozvoljeno izvršenje radi namirenja novčanog potraživanja tražitelja izvršenja i to popisom i prodajom pokretnih stvari apelanata kao izvršenika. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

12. Ustavni sud podjeća na praksu bivše Komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/89 OI 46). Ustavni sud je svojoj odluci broj AP- 1996/06 od 6. marta 2007. godine, podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

13. U konkretnom slučaju, apelanti kao izvršenici osporavaju odluke koje su donesene u izvršnom postupku u kojem je dozvoljeno izvršenje popisom i prodajom pokretnih stvari apelanata radi namirenja novčanog potraživanja iz zaključka tražitelja izvršenja kao izvršne isprave donesene u upravnom postupku. Iz navedenog proizilazi da su građanska prava i obaveze apelanata utvrđena pravosnažnim zaključkom tražitelja izvršenja kojim je apelant obavezan da na ime naknade za pogodnost (rentu) u predmetu izdavanja građevinske dozvole plati iznos od 77.334,00 KM. Dakle, u predmetnom izvršnom postupku u kojem apelanti imaju poziciju izvršenika, a u kojem su donesena osporena rješenja, nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanata. Stoga Ustavni sud smatra, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1726/08 od 14. oktobra 2008. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 14. do 18), da navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoje odluke br. AP 206/02 23. jula 2004. godine, AP 1996/06 od 6. marta 2007. godine i AP-2836/07 od 28. oktobra 2008. godine, prethodno navedenu AP-1726/08 i AP-3888/11 od 9. decembra 2014. godine (dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te shodno tome podržavajući svoju praksu konstatuje da su pokretne stvari, na kojima je predloženo izvršenje, imovina apelanata koja je, kao imovinsko pravo, zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, osnovanost isplate, kao i visina novčanog iznosa radi čijeg namirenja je određeno izvršenje na pokretnim stvarima apelanata nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u upravnom postupku donošenjem pravosnažnog zaključka, čije se izvršenje tražilo, a koje nije predmet ove apelacije. Stoga se navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u postupku izvršenja pravosnažne odluke pokazuju kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3844/13 (I.L. i D.L.) | Sudska praksa | Aktio