Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/15 (C. i M. J.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Zakup
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2205/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2205/15, rješavajući apelaciju Cvijetina Janjičića i Milenka Janjičića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Cvijetin Janjičić i Milenko Janjičić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 035585 13 Rev od 5. marta 2015.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvijetin Janjičić i Milenko Janjičić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Bijeljine, koje zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 4. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 035585 13 Rev od 5. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, u dijelu u kojem su tražili da se obaveže tuženi (Panevropski univerzitet „Aperion“ Banja Luka) da apelantima isplati dug u određenom novčanom iznosu, na ime neisplaćenih zakupnina za određeni vremenski period.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da apelanti u predmetnoj parnici zahtijevaju da im tuženi plati zakupninu za sporni poslovni prostor za period od 1. novembra 2010. godine do 1. aprila 2012. godine, uz tvrdnju da je ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora istekao dana 1. oktobra 2010. godine i da im tuženi nije do 1. aprila 2012. godine predao ključeve tog poslovnog prostora. Dalje se navodi, da iz utvrđenog činjeničnog stanja, proizlazi da je sporni ugovor o zakupu prestao istekom vremena na koji je zaključen dana 1. oktobra 2010. godine, da je tuženi blagovremeno obavijestio apelante da neće nastaviti sa korištenjem zakupljenih poslovnih prostorija po isteku ugovora o zakupu, što je potvrdio i pismenim obavještenjem od 10. novembra 2010. godine, a što proizlazi i iz izjava zakonskog zastupnika tuženog i apelanata, te da su saslušani svjedoci V. P., C. Ž. i M. N. to potvrdili i naveli da im je poznato da tuženi od novembra 2010. godine koristi druge poslovne prostorije, u iste svrhe u koje je koristio predmetne poslovne prostorije. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud konstatuje, da je suprotno tvrdnji apelanata, pravilan zaključak drugostepenog suda da je sporni ugovor o zakupu prestao istekom vremena na koje je zaključen, saglasno odredbi člana 32. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: ZZPZP), kao i njegov stav da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 33. stav 1. ZZPZP za prešutno obnavljanje toga ugovora na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud ističe da to proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, kao i činjenice da su apelanti krajem 2010. godine nudili sporni poslovni prostor u zakup drugim licima, što su potvrdili saslušani svjedoci B. N. i Ž. K., koji su bili zainteresovani za zakup tog poslovnog prostora, da tuženi nije nastavio sa korištenjem spornog poslovnog prostora u svrhu obavljanja svoje djelatnosti, zbog koje ga je od apelanata uzeo u zakup, a proizlazi i iz utvrđenja da tuženi od novembra 2010. godine koristi druge poslovne prostorije u tu svrhu i iz činjenice da apelanti ni predmetnom tužbom nisu od tuženog tražili predaju u posjed predmetnih poslovnih prostorija. Pored toga Vrhovni sud konstatuje, da prema odredbi člana 19. ZZPZP, zakupac je dužan da plaća zakupninu za korištenje zakupljenog poslovnog prostora, a u konkretnom slučaju apelanti traže plaćanje zakupnine za sporni poslovni prostor, iako je tokom postupka utvrđeno da tuženi u spornom periodu nije koristio taj poslovni prostor. Vrhovni sud zaključuje, da kako je prema zakonu zakupnina naknada koju je zakupac dužan platiti zakupodavcu za korištenje poslovnog prostora, proizlazi da apelantima, po tom osnovu ne pripada pravo na naknadu za sporni period iz razloga što tuženi taj prostor nije koristio u navedenom periodu. Također se navodi da budući da je tuženi prije isteka ugovora o zakupu (dana 1. oktobra 2010. godine) u septembru 2010. godine obavijestio zakupodavce-apelante da neće nastaviti sa korištenjem njihovog zakupljenog prostora po isteku ugovora o zakupu, ugovor o zakupu je prema odredbi člana 32. Stav 1. ZZPZP prestao da postoji po isteku toga vremena, pa činjenica da su određene stvari tuženog ostale u spornom poslovnom prostoru i do kraja oktobra 2010. godine i da je jedan ključ od spornog poslovnog prostora ostao kod tuženog, suprotno tvrdnji apelanata, nije mogla proizvesti učinak prešutnog prerastanja toga ugovora na neodređeno vrijeme prema odredbi člana 33. stav 1. ZZPZP.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/15 (C. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio