Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3350/13 ("NPC International" d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Nematerijalna šteta
  • Troškovi postupka
  • Kleveta
  • Legitiman cilj
  • Naknada štete
  • Miješanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3350/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3350/13, rješavajući apelaciju "NPC International " d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "NPC International" d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 097757 12 Gž od 20. maja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 097757 10 P od 22. avgusta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "NPC International" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 097757 12 Gž od 20. maja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 097757 10 P od 22. avgusta 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca Stamenka Novakovića (u daljnjem tekstu: tužilac), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 4. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilac je 11. aprila 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 13. aprila 2016. godine i Okružni sud 18. aprila 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 097757 10 P od 22. avgusta 2012. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, zbog klevete iznesene u dnevnim novinama "Press" pod naslovom "Srbi služili, Bošnjaci jeli i uživali", isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke presude). Apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 520,00 KM (stav II izreke presude). Kao neosnovan odbijen je dio tužiočevog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, koji predstavljaju razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav III izreke presude).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je u dnevnim novinama "Press" od 28. avgusta 2010. godine objavljen tekst pod naslovom "Srbima zbog ramazana ne daju da jedu!" U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da tužilac u tom tekstu nije eksplicitno naveden kao lice koje je zabranilo srpskim vojnicima da jedu zbog islamskog vjerskog praznika, tako da navedeni tekst, po mišljenju tog suda, nema obilježje klevete. Osnovni sud je, dalje, naveo da je utvrdio da je u dnevnim novinama "Press" od 4. septembra 2010. godine objavljen tekst pod naslovom "Srbi služili, Bošnjaci jeli i uživali" u kojem je navedeno, između ostalog, da su srpski generali - apelant i Dragan Vuković natjerali srpske vojnike da pripreme iftarsku večeru za 350 zvanica, pri čemu su vojnici bošnjačke nacionalnosti bili oslobođeni svih obaveza. Osnovni sud je naveo da je sporni tekst, prema navodima autora tog teksta, baziran na kazivanju grupe oficira i vojnika srpske nacionalnosti, koji su, zbog straha od gubitka posla, insistirali na anonimnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je spornim tekstom tužiocu neminovno dat "negativan publicitet" u javnosti, jer je označen kao "najodgovorniji", uz generala Dragana Vukovića, za navodno "šikaniranje" vojnika srpske nacionalnosti u 6. pješadijskoj brigadi Oružanih snaga BiH povodom obilježavanja islamskog vjerskog praznika ramazana. Osnovni sud je ukazao da se tekst takve sadržine odražava ne samo na poslovnu/profesionalnu sferu života tužioca već i na privatni i porodični život tužioca, budući da je "označen" kao neko ko "ponižava i kompromituje" pripadnike svoga naroda (Srbi) na račun pripadnika drugog naroda (Bošnjaci) u Oružanim snagama BiH. Takođe, Osnovni sud je naveo da je sporni tekst izazvao veliki revolt i nezadovoljstvo kod pripadnika srpske nacionalnosti, te izazvao burnu (negativnu) reakciju u Oružanim snagama BiH, Boračkoj organizaciji RS i Ministarstvu odbrane BiH, što je dovelo tužioca u situaciju da se pravda, zamjeri ili distancira od svojih nadređenih, podređenih, ali i okoline, što svakako ne prija nikome, niti bilo koga može ostaviti ravnodušnim.

7. Osnovni sud je naveo da je, u skladu sa navedenim, usvojio stav da je u konkretnom slučaju nesporno došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti oštećenog, tj. tužioca, čime mu je nanesena šteta u vidu duševne boli i patnje. Naime, Osnovni sud je naveo da je objavom spornog teksta kod apelanta postojala namjera da se tužilac okleveta s ciljem da mu se u većem dijelu javnosti (prije svega u nacionalnom korpusu kome pripada) naruši profesionalni, pa samim time i društveni integritet - status, zbog čega je tužilac oštećen. Osnovni sud je naveo da je, stoga, usvojio stanovište da u ovom slučaju postoji "hitna društvena potreba djelovanja", i to da se prema apelantu primijeni sankcija u vidu novčane obaveze (naknade nematerijalne štete). Pri tome Osnovni sud je ukazao da je prilikom odlučivanja uzeo u obzir, te ocijenio da je apelant 11. septembra 2012. godine objavio demanti pravnog zastupnika tužioca, čime je udovoljio standardu profesionalne etike i zakonskoj obavezi (član 8 Zakona o zaštiti od klevete). Osnovni sud je ukazao da je, takođe, ocijenio i činjenicu da se tužilac u vrijeme objave sporog članka nalazio na godišnjem odmoru, te činjenicu da novinari po zakonu nisu obavezni da otkriju "izvor informacija", kao i iskaze svjedoka Borisa Kneževića, tj. autora spornog članka, i iskaz tužioca koji je dao u svojstvu parnične stranke. Konačno, Osnovni sud je naveo da se u pogledu visine dosuđene naknade nematerijalne štete rukovodio težinom povrijeđenog dobra, statusom i pozicijom koje tužilac ima i zauzima u društvu, a ne samo u sredini iz koje potiče, pogotovo što je tužilac javna ličnost i što je svakako od uticaja na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 097757 12 Gž od 20. maja 2013. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi štete tako što je obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 3.000,00 KM, umjesto iznosa od 5.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da sporni članak koji je objavljen u dnevnim novinama "Press" od 4. septembra 2010. godine sadrži konstatacije i kvalifikacije koje su kompromitirajuće i uvredljive za tužioca, usmjerene na njegovu diskreditaciju kao visokog vojnog zvaničnika - generala Oružanih snaga BiH, koja pozicija predstavlja ne samo vojnu već i javnu funkciju visokog ranga. Naime, Okružni sud je naveo da je u spornom članku tužilac označen kao odgovorno lice za navodni događaj pripremanje iftarske večere od vojnika srpske nacionalnosti u brigadi kojom komanduje, što je izazvalo veliki revolt i nezadovoljstvo kod pripadnika srpske nacionalnosti, te burnu negativnu reakciju u Oružanim snagama BiH, Boračkoj organizaciji RS i Ministarstvu odbrane BiH, te dovelo tužioca u situaciju da se pravda javnosti da nije izdao naredbe koje bi na bilo koji način omalovažile i ponizile srpske vojnike. Okružni sud je naveo da je nesporno da je u spornom članku obrađena tema interesantna javnosti, te da je, prema iskazu svjedoka Borisa Kneževića, tj. autora spornog članka, prednost data temi koja je po svom sadržaju zainteresovala čitaoce. Takođe, Okružni sud je naveo da iz iskaza navedenog svjedoka proizilazi da je apelantu bilo poznato da se tužilac nalazio na godišnjem odmoru, jer je izjavio da nema ništa sa organizacijom iftarske večere povodom ramazana i uputio da potrebnu informaciju traže od generala Dragana Vukovića. Okružni sud je naveo da apelant nije stupio u kontakt sa generalom Draganom Vukovićem, te da nije provjerio ni bitnu činjenicu da li je organizator iftarske večere bila jedinica kojom komanduje tužilac. Okružni sud je naveo da je apelant, prema izvedenim dokazima, iznio trećim licima neistinite činjenice koje su se odnosile na tužioca, čime je tužiocu prouzrokovana nematerijalna šteta po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti u smislu odredaba čl. 5 i 11 Zakona o zaštiti od klevete. Pri tome Okružni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da prvostepeni sud nije ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja od značaja za utvrđivanje visine pravične naknade nematerijalne štete dosuđene tužiocu u smislu odredaba člana 200 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima i člana 11 Zakona o zaštiti od klevete. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelant objavio demanti od 11. septembra 2010. godine, te da je na taj način preduzeo mjeru ublažavanja prouzrokovane štete tužiocu. Okružni sud je naveo da je, stoga, preinačio prvostepenu presudu tako što je dosudio tužiocu iznos od 3.000,00 KM, umjesto iznosa od 5.000,00 KM, jer, po ocjeni tog suda, navedeni novčani iznos predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju s obzirom na značaj povrijeđenog dobra i u skladu je sa svrhom koja se nadoknadom ostvaruje.

10. Nadalje, Okružni sud je naveo da je neosnovana apelantova žalba u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka. Naime, Okružni sud je ukazao da je tužilac potraživao na ime naknade nematerijalne štete iznos od 10.000,00 KM, a da mu je dosuđen iznos od 3.000,00 KM, tako da je tužiočev uspjeh u parnici 30%. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da, ako stranka djelimično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Okružni sud je, takođe, naveo da je sudska praksa usvojila stanovište da, kad stranke djelimično uspiju u sporu, prilikom određivanja srazmjernog dijela parničnih troškova, sud treba voditi računa ne samo o visini odbijenog, odnosno usvojenog tužbenog zahtjeva već i o osnovu tužbenog zahtjeva. Okružni sud je ukazao da je imao u vidu da je u konkretnom slučaju bilo povoda za podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete, te da je tužilac imao veće troškove postupka (troškove sudske takse). Okružni sud je ukazao da troškovi postupka koje je imao tužilac iznose 1.900,00 KM, tako da, s obzirom na uspjeh u parnici od 30%, tužiocu pripadaju troškovi postupka u iznosu od 570,00 KM. Okružni sud je naveo da je, međutim, prvostepeni sud dosudio tužiocu troškove postupka u iznosu od 520,00 KM, ali da je žalbu protiv prvostepene presude podnio samo apelant. Okružni sud je naveo da, s obzirom na to, nije mogao preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, tako da je apelantovu žalbu odbio, a prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi troškova postupka potvrdio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja člana 17 Evropske konvencije. Apelant navodi da je tužilac u predmetnoj tužbi naveo da je apelant u novinskim člancima objavljenim u dnevnim novinama "Press" od 28. avgusta i 4. septembra 2010. godine iznio neistine o tužiocu koje predstavljaju klevetu. Apelant navodi da je tužilac na pripremnom ročištu izjavio da ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, "dodajući i obrazlažući" da je apelant u novinskom članku koji je objavljen 28. avgusta 2010. godine iznio neistine o tužiocu koje predstavljaju klevetu uslijed koje je tužilac pretrpio nematerijalnu štetu. U vezi s tim, apelant navodi da su redovni sudovi zaključili da sporni tekst koji je objavljen 28. avgusta 2010. godine nema obilježje klevete, dok o spornom tekstu koji je objavljen 4. septembra 2010. godine nisu ni mogli odlučivati (jer tužilac na pripremnom ročištu uopšte nije ukazivao na taj tekst). S obzirom na to, apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, "izašli izvan okvira tužbenih navoda i tužbenog zahtjeva", čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant, dalje, navodi da je prilikom objavljivanja spornih članaka postupao razumno, jer je sve podatke pribavio od svojih izvora – vojnika navedene jedinice u čije izjave nije imao razloga da sumnja, te da je tužiocu data mogućnost da se izjasni o predmetnom događaju. Apelant smatra da je izražavanje u predmetnim člancima u suštini istinito, a da apelant ne može biti odgovoran u konkretnom slučaju čak i da se ispostavi da su pojedini navodi bili neistiniti. Takođe, apelant navodi da tužilac nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu, niti je u tom pravcu izveo ijedan dokaz. Konačno, apelant navodi da je Okružni sud, pri donošenju odluke o troškovima postupka, proizvoljno primijenio odredbe člana 386 ZPP. Naime, apelant smatra da je Okružni sud bio obavezan da dosudi apelantu troškove postupka od 70%, budući da je tužilac uspio u sporu sa 30%.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je naveo da, stoga, osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.

13. Osnovni sud je naveo da je pri donošenju osporene odluke primijenio odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete. Naime, Osnovni sud je naveo da je apelant prenio neistinite činjenice na štetu tužioca s ciljem da se tužiocu naruši profesionalni i društveni status zbog čega je tužilac trpio štetu. Osnovni sud je naveo da je izveo određene dokaze na osnovu kojih je utvrdio da je tužilac pretrpio duševne bolove zbog povrede časti i ugleda, te da je stoga dosudio tužiocu naknadu nematerijalne štete.

14. Tužilac je naveo da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila nepravilna. Tužilac je naveo da su redovni sudovi u parničnom postupku izveli potrebne dokaze, utvrdili relevantne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. S obzirom na to, tužilac smatra da apelantovi argumenti ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

16. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

GRANICE DJELOVANJA ZAKONA

Član 4. stav 1.

(1) Ovaj zakon se primjenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili uslijed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti , značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. […]

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

NAKNADA ŠTETE

Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

ODNOS OVOG ZAKONA PREMA DRUGIM ZAKONIMA

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 097757 12 Gž od 20. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 26. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja člana 17 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

26. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, prekoračili tužbeni zahtjev, te da su proizvoljno primijenili odredbe člana 386 ZPP, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopošteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su predmet ispitivanja pred redovnim sudovima bila dva teksta koje je apelant objavio u dnevnim novinama "Press" za koja je tužilac tvrdio da predstavljaju klevetu, te u vezi s tim tražio naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud zapaža, kako to proizilazi iz obrazloženja prvostepene presude, a kako to i sam apelant navodi, da je tužilac u predmetnoj tužbi istakao da je apelant objavljivanjem tekstova pod naslovima "Srbima zbog ramazana ne daju da jedu!" i "Srbi služili, Bošnjaci jeli i uživali" nanio štetu tužiočevom ugledu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je tužilac na pripremnom ročištu izjavio da u cijelosti ostaje kod činjeničnih navoda tužbe, da je u prilog tome predložio izvođenje odgovarajućih dokaza, te da je na glavnoj raspravi i izveo dokaze čitanjem navedenih tekstova. Dakle, iz navedenog jasno proizilazi da je tužilac tražio da se utvrdi da je apelant odgovoran i za klevetu iznesenu u tekstu koji je objavljen 4. septembra 2010. godine pod naslovom "Srbi služili, Bošnjaci jeli i uživali", tako da se apelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu pokazuju kao potpuno neosnovani. U pogledu apelantovih navoda kojima osporava odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, povodom primjene odredaba člana 386 stav 2 ZPP, ukazao da je diskreciono pravo redovnih sudova da odlučuju na koji će način stranke snositi troškove postupka ako se radi o djelimičnom uspjehu u parnici. Naime, da se u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP tumače u skladu s principima zakonitosti i pravičnosti i, konačno, da se uspjeh u parnici ocjenjuje ne samo kvantitativno već i kvalitativno, što omogućava da se svi troškovi dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom svog tužbenog zahtjeva, a ne i njegovom visinom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4717/11 od 18. novembra 2014. godine, tačka 26, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

30. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Prema praksi Evropskog suda, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Pod uslovima iz stava 2 člana 10 Evropske konvencije, ta sloboda se odnosi ne samo na "informacije" ili "ideje" koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno "demokratsko društvo" ne može da postoji. Pri tome Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije da prekorači određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna da saopštava – na način koji je u skladu sa njenim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna da saopštava takve informacije i ideje već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti da vrši svoju vitalnu ulogu "čuvara javnosti" (vidi, Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59 i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR 2004-XI).

32. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira "hitnoj društvenoj potrebi", da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, predstavka broj 64915/01, stav 70).

33. Ustavni sud ukazuje da se, dakle, u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravu tužioca na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos članka debati od opšteg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od opšteg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom, štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterijum povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je sa licem koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verifikovati sa aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

34. Dovodeći u vezu navedene kriterijume sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni kroz praksu tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali na funkciju koju apelant obavlja, te u vezi s tim "temu" koja je obrađena u spornom članku, kao i na posljedice objavljivanja spornog članka. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naglasili da je apelantu bilo poznato da se tužilac u sporno vrijeme nalazio na godišnjem odmoru, ali da je nezavisno od toga, te ne provjeravajući informaciju sa licem na koje je upućen od tužioca, objavio sporni članak, što znači da nije postupao u "dobroj namjeri". Imajući u vidu navedeno, te analizirajući sporno izražavanje, redovni sudovi su zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužioca, čime mu je nanesena šteta u vidu duševne boli i patnje, te da stoga postoji "hitna društvena potreba" djelovanja da se prema apelantu primijeni sankcija u vidu novčane obaveze (naknade nematerijalne štete). Ustavni sud ukazuje da su, dakle, redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka obavili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni kroz praksu tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava iz člana 10 Evropske konvencije i tužiočevog prava iz člana 8 Evropske konvencije, te u vezi s tim dali relevantne i dovoljne razloge za svoje odlučenje.

35. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na sopstveni stav (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, tačka 47, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.

36. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“, koja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na šta apelant apelacijom neosnovano ukazuje, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Pri tome Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud ukazao da je apelant objavio demanti od 11. septembra 2010. godine, te da je na taj način preduzeo mjeru ublažavanja prouzrokovane štete tužiocu, slijedom čega je preinačio prvostepenu presudu tako što je dosudio tužiocu iznos od 3.000,00 KM, umjesto iznosa od 5.000,00 KM.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja (tj. utvrđivanje da je apelant odgovoran za klevetu i obavezivanje apelanta da tužiocu isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete) bilo "srazmjerno" legitimnom cilju kojem se teži, te da su razlozi na koje su se pozvali redovni sudovi u obrazloženjima svojih presude kako bi opravdali to miješanje bili "relevantni i dovoljni". Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite "ugleda ili prava drugih" u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. U vezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17 Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17 Evropske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi, primjenjujući relevantne odredbe ZPP, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

41. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije jer su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi prava na slobodu izražavanja, što je u konačnici dovelo do zaključka da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite "ugleda ili prava drugih" u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.

42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 17 Evropske konvencije jer činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanje prema navedenom članu.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3350/13 ("NPC International" d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio