Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3638/16 („Agab“ S. R. O. Češka i "Pok Broker" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3638/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3638/16, rješavajući apelacije „Agab“ S. R. O. Češka i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Agab“ S. R. O. Češka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 016788 15 Rev od 13. maja 2016.

godine;

"Pok Broker" d.o.o. Banja Luka, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 086585 16 Pž od 10. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3638/16 „Agab“ S. R. O. Češka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 2. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 016788 15 Rev od 13. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („I.N.S.A. Group“ d.o.o. Banja Luka) da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o složenom pravnom odnosu između Unicredit banke, kao davaoca kredita, zatim tuženog, kao korisnika kredita i Živinostenke banke, kao garanta da će kredit biti biti isplaćen s jedne strane, te odnosa Živinostenske banke, kao davaoca garancije koja garantuje vraćanje kredita Unicredit banci od strane tuženog, kao trećeg lica, te apelanta koji se obavezuje da će u slučaju ispunjenja uslova za aktiviranje garancije (neplaćanje kredita prema Unicredit banci), Živinostenskoj banci isplatiti, odnosno naknaditi sredstva isplaćena iz predmetne garancije i da će u svakom slučaju snositi ugovorene troškove izdavanja garancije, dok za tuženog iz ugovornog odnosa apelant – Živinostenska banka ne proizilazi nikakva obaveza. Nadalje, utvrđeno je da tuženi ugovorom o kreditu sa Unicredit bankom, niti ugovorom o garanciji zaključenim između apelanta i Živinostenske banke nije preuzeo nikakvu obavezu u pogledu snošenja troškova pribavljanja garancije, da je garanciju ugovorom sa Živinostenskom bankom pribavio apelant radi obezbjeđenja kredita za tuženog, što se u smislu odredbe člana 148. stav 3. i člana 149. Zakona o obligacionim odnosima ima smatrati ugovorom u korist trećeg lica, kojim se može ugovoriti, odnosno ustanoviti pravo u korist trećeg lica, ali ne i obaveza. Također, konstatovano je da odredba člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pod ugovorom o davanju bankarske garancije podrazumijeva ugovor kojim se banka garant (u predmetnoj stvari Živinostenska banka) obavezuje da će u svoje ime, a za račun nalogodavca, komitenta (u predmetnoj stvari apelant), trećem licu korisniku (u predmetnoj stvari Unicredit banka) izdati garanciju, a nalogodavac se obavezuje da će banci za to platiti proviziju i ispuniti druge predviđene obaveze. Imajući u vidu naprijed navedeno, zaključeno je da u postupku izdavanja garancije tuženi uopšte nije učestvovao, te da za tuženog nisu nastala nikakva prava ni obaveze. Osim toga, konstatovano je da u predmetnoj pravnoj stvari nema mjesta za primjenu odredbe člana 749. ZOO, odnosno ugovora o nalogu, na koji se poziva apelant, jer tuženi u materijalno pravnom poslu izdavanja garancije nije bio nalogoprimac, nalogodavac niti korisnik nekog prava.

2. AP-3664/16 "Pok Broker" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 086585 16 Pž od 10. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (Građevinsko trgovačko preduzeće „Ćoso“ d.o.o. Gradiška) na ime duga isplati određeni novčani iznos, dok je preostali dio tužiteljevog zahtjeva, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se tužbeni zahtjev temelji na ispunjenju obaveze apelanta u pogledu isplate cijene za izvedene građevinske radove po osnovu dva ugovora, i to ugovora od 15. juna 2009. godine, koji je zaključen između apelanta, kao naručioca posla i tužitelja, kao izvršioca posla, te ugovora od 29. avgusta 2009. godine koji je zaključen između R. Đ., kao naručioca posla i tužitelja, kao izvršioca posla. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je na osnovu ugovora od 15. juna 2009. godine određena vrsta i obim poslova, rok za izvođenje ugovorenih radova i njihova cijena i da je tužitelj svoje ugovorene obaveze ispunio, a apelant samo djelimično (ostala neplaćena razlika u novčanom iznosu koji je dosuđen tužitelju), a da je za preostali iznos (obaveze po ugovoru od 29. avgusta 2009. godine) koji je ulazio u strukturu ukupnog potraživanja tužitelj odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije iz razloga što se ovo potraživanje odnosi na ugovor u kojem apelant nije učestvovao, u kom pravcu je cijenjen i Sporazum o regulisanju potraživanja od 7. juna 2010. godine, zaključen između tužitelja, kao povjerioca i R. Đ., koji je imao karakter ugovora o pristupanju dugu iz člana 451. ZOO, a ne ugovora o preuzimanju duga iz člana 446. ZOO. Osim toga, konstatovano je da iz navedenog sporazuma proizilazi da R. Đ. priznaje dug prema tužitelju u određenom novčanom iznosu i da se radi o dugu po ugovoru od 15. juna 2009. godine i dugu po ugovoru od 29. avgusta 2009. godine, te da je sporazumom naveden način i rok izmirenja obaveze. U vezi s tim, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je prvostepeni sud pravilno kvalifikovao navedeni sporazum kao ugovor o pristupanju dugu, kojim se treće lice obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, s tim da treće lice stupa u obavezu pored dužnika, a ne umjesto njega. Prema tome, zaključeno je da je tužitelj stekao pravo tražiti ispunjenje obaveze bilo od tuženog, bilo od R. Đ., iz razloga što je njihova obaveza solidarna i prestaje kada je ispuni bilo koji dužnik. Pored toga, zaključeno je da nije osnovan apelantov navod u odnosu na visinu potraživanja, iz razloga što visina duga proizilazi iz zaključenog ugovora od 15. juna 2009. godine, ugovorene cijene, djelimične isplate, te razlike neisplaćenog i isplaćenog dijela od strane trećeg lica. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3638/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3638/16 („Agab“ S. R. O. Češka i "Pok… | Sudska praksa | Aktio