Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4345/13 (N. A. i „Hari Uno“ d.o.o. Novi Travnik)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4345/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 10. listopada 2016. godine, u predmetu broj AP-4345/13, rješavajući apelaciju Nedžada Agovića i „Hari Uno“ d.o.o. Novi Travnik, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Agovića i „Hari Uno“ d.o.o. Novi Travnik podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 001674 13 Kž od 13. lipnja 2013.

godine i S1 3 K 001674 10 K od 14. studenog 2012. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Agović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i „Hari Uno“ d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: drugoapelant), iz Novog Travnika, koje zastupa Mesud Duvnjak, odvjetnik iz Bugojna, podnio je 22. listopada 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 001674 13 Kž od 13. lipnja 2013. godine i S1 3 K 001674 10 K od 14. studenog 2012. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 001674 10 K od 14. studenog 2012. godine prvoapelant i drugoapelant oglašeni su krivim zato što su, na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, počinili kazneno djelo carinske prevare iz članka 216. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i produljeno kazneno djelo krijumčarenje iz članka 214. stavak 1. KZ BiH. Sud BiH izrekao je prvoapelantu: uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ako prvoapelant u roku od tri godine, od dana pravosnažnosti ove presude, ne počini novo kazneno djelo i jedinstvenu novčanu kaznu. Sud BiH izrekao je drugoapelantu jedinstvenu novačanu kaznu.

3. Obrazlažući svoju odluku, Sud BiH je istakao da je optužba dokazala kaznena djela koja se prvoapelantu i drugoapelantu stavljaju na teret. Naime, iz obrazloženja slijedi da su u cijelosti prihvaćeni iskazi svih svjedoka optužbe koji su sasvim objektivno i suglasno iznijeli svoja saznanja o odlučnim činjenicama, a njihovi iskazi se međusobno nadopunjuju i čine jedinstvenu cjelinu. Očitujući se na prigovore obrane vezano za kredibilitet svjedoka S.O., Sud BiH je naveo da kredibilitet ovog svjedoka nije doveden u pitanje niti grafološkim vještačenjem, jer se u tijeku postupka nije pojavila niti najmanja sumnja da bi ovaj svjedok imao razloga lažno svjedočiti, tim prije što je mala vjerojatnoća da bi ovaj svjedok bez znanja prvoapelanta mogao koristiti vozilo za prijevoz robe i da je on imao mogućnost da preuređuje vozilo tako da ga namjenski prilagodi za svoje potrebe. Osim toga, Sud BiH je naveo da su u cijelosti prihvaćeni iskazi carinskih službenika, kao pouzdani i objektivni posebno i zato što se radi o stručnim osobama sa iskustvom na poslovima carinske kontrole. Nadalje, Sud BiH je naveo da su svi ovi iskazi potkrijepljeni materijalnim dokazima, čija objektivnost nije dovedena u pitanje. Osim toga, nalaz vještaka financijske struke M.Č. je objektivan, stručan i urađen po pravilima struke, za razliku od nalaza vještaka financijske struke R.S. čiji nalaz nije prihvatio budući da je rađen pod pretpostavkom da je obrazac EUR1 ispravan. Također, nisu prihvaćeni navodi obrane da je osnivač drogoapelanta turskog porijekla, zato što je prvoapelant kao direktor i odgovorna osoba bio odgovoran za pravilno i zakonito poslovanje.

4. Sud BiH je naveo da je prilikom izricanja kazne od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir da je prvoapelant obiteljski čovjek, otac troje djece, dok je od otežavajućih uzeo da je kazneno djelo počinjeno u produljenom trajanju.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 001674 13 Kž od 13. lipnja 2013. godine odbijena je žalba prvoapelantovog branitelja i punomoćnika drugoapelanta. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud cijenio svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, te opisao proces ocjene svakog dokaza, te donio zaključak o krivnji prvoapelanta i drugoapelanta za predmetna kaznena djela.

6. Sud BiH je dalje naveo da je prvoapelant, nadležnom organu, podnio deklaraciju za carinjenje u kojoj je u rubrici povlastica pisalo „TRP“ i u prilogu Potvrdu o porijeku robe Republike Turske EUR 1. Sud BiH je naveo da nije odlučno da li su nadležni organi Republike Turske poništili ovaj dokument nego da li se radi o dokumentu koji je lažan i da li je podnesen od strane prvoapelanta s ciljem izbjegavanja plaćanja carine. Dokazima koji su izvedeni pred prvostupanjskim sudom nesumnjivo utvrđeno da se radi o lažnom dokumentu. Prije svega iz akta Ministarstva vanjske trgovine i ekonomsklih odnosa Republike Turske u kojem se jasno navodi da je nakon izvršene kontrole spornog uvjerenja EUR 1 utvrđeno da dokument nije izdat niti potvrđen od strane carinske službe, da se radi o falsificiranom uvjerenju i da ta roba ne ispunjava preferencijalni tretman. Osim toga, ko je sačinio taj lažni dokument nije relevantno, budući da se ovo djelo može počiniti i podnošenjem krivotvorene carinske prevara. U konkretnom slučaju nije bilo nužno utvrditi je li prvoapelant osobno podnio ovo uvjerenje već je bilo potrebno utvrditi činjenicu njegovog posrednog podnošenja.

7. U odnosu na produljeno kazneno djelo krijumčarenja Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je S.O. vozilom drugoapelanta uvezao robu koja nije bila prijavljena. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio da su prvoapelant i drugoapelant u namjeri da izbjegnu plaćanje carinskih i drugih dadžbina koje se plaćaju pri uvozu robe u dva navrata u Bosnu i Hercegovinu uvozili robu izbjegavajući mjere carinske kontrole. Navedeno je utvrđeno na temelju iskaza svjedoka, nalaza vještaka i materijalnih dokaza. Vezano za izjavu S.O. koju je on „navodno“ dao prvoapelantu kao direktoru drugoapelanta, kod kojeg je bio uposlen, i u kojoj je on izajvio da prvoapelant nema nikakve veze sa ovom robom, nego da je on za sebe kupio tu robu, Sud BiH je naveo da su izvršena grafološka vještačenja potpisa na toj izjavi. Nadalje, da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke E.B., M.K., Z.D. i da je naveo razloge za prihvatanje ovog nalaza, dok u odnosu na druga grafološka vještačenja prvostupansjki sud je u obrazloženju dao jasne i valjane razloge za neprihvatanje (nije pojašnjeno na temelju čega je utvrđeno da se potpisi svjedoka S.O. nalaze na dokumentima koje je vještak označio kao nesporne i sa kojih je vršio komparaciju sa spornim potpisom).

8. Vezano za odluku o oduzimanju imovinske koristi, Sud BiH je naveo da je u smislu članka

110. KZ BiH od prvoapelanta i drugoapelanta oduzeta imovinska korist pribavljena kazenim djelom. U odnosu na žalbene navode da je iznos imovinske koristi već naplaćen od strane Uprave za neizravno oporezivanje, a koju tvrdnju je iznio i vještak R.S. pozivajući se na rješenje ove uprave od 26. svibnja 2008. godine, Sud BiH je naveo da ovo rješenje nije neposredno prezentirano kao dokaz u ovom postupku, a odluku oduzimanju imovinske koristi kao i drugim činjenicama sud zasniva na dokazima koji se neposredno izvode na glavnom pretresu i iz kojih temelji zaključke. S tim u svezi pravilna je odluka prvostupanjskog suda, a apelant će u izvršnom postupku biti u mogućnosti dostaviti valjane dokaze da je od drugoapelanta, po ovom osnovu, već izvršena naplata cijelog ili dijela spornog iznosa carine, tako da će zapravao spriječiti neopravdano dvostruko oduzimanje imovinske koristi, ukoliko je navedeni iznos zaista naplaćen.

9. Prvoapelant i drugoapelant se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3 d) i članka 5. Europske konvencije, prava na privatni i obiteljski život, dom i prijepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

10. Povredu navedenih prava prvoapelant i drugoapelant nalaze u tome da dokazi optužbe i obrane nisu tretirani na jednak način, odnosno svi dokazi optužbe su prihvaćeni bez izuzetka, dok sud nije uvažio njihove dokaze. Prije svega sud prihvata grafološko vještačenje vještaka optužbe, dok ne prihvata dva grafološka vještačenja obrane koja su suprotna vještačenju optužbe. Sud prihvata i iskaze svjedoka carinskih službenika, iako postoje razliku u njihovim iskazima. Sud nije uvažio činjenicu da je drugoapelant u suvlasništvu turskog državljanina u procentu od 80%, tako da prvoapelant kao suvlasnik drugoapelanta od 20% nije fizički mogao poduzeti bilo koju radnju. Osim toga, prvoapelant i drugoapelant ukuzuju da Sud BiH nije pravilno cijenio olakšavajaće i otežavajuće okolnosti prilikom izricanja kazni. Zbog svega navedenog pogrešno je utvrđeno činjenično stanje i pogrešno utvrđena njihova odgovornost za predmetna kaznena djela. Nadalje, prvoapelant i drugoapelant navode da je sa računa druge tvrtke koja je vlasništvo tvrtke prvoapelanta skinut i namiren iznos oduzete imovinske koristi što potvrđuju dokazi izvedeni u postupku. Međutim, Sud ne prihvata te dokaze i omogućava carinskoj službi da drugi put naplati isti iznos, tako da im je povrijeđeno pravo na imovinu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenu materijalnog prava, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Nadalje vezano za apelacione navode u svezi ocjene dokaza, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovitih sudova slijedi da je optužba dokazala da su prvoapelant i drugoapelant počinili predmetna kaznena djela, te da su im u tom smislu izrečene zakonom propisane sankcije. U svezi sa apelantovim navodima o odluci o oduzimanju imovinske koristi, iako je taj iznos već naplaćen, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja pobijanih presuda slijedi da prvoapelant i drugoapelant tu svoju tvrdnju nisu dokazali, a odluka o oduzimanju imovinske koristi donesena je u smislu članka 110. KZ BiH. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud dalje nalazi da je odluka redovitih sudova o prvoapelantovoj i drugoapelantovoj kaznenopravnoj odgovornosti utemeljena na svim dokazima koji su izvedeni u predmetnom postupku, te da su redoviti sudovi dali obrazloženje u pogledu prihvatanja odnosno neprihvatanja pojedinih dokaza. Prvoapelant, odnosno punomoćnik drugoapelanta sudjelovali su u predmetnom postupku i tijekom cijelog postupka imali mogućnost da predlažu dokaze, kao i da svoje argumente suprostave argumentima optužbe. Ustavni sud ukazuje da prvoapelant i drugoapelant ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da prvoapelant i drugoapelant nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

16. Nadalje, prvoapelant i drugoapelant ukazuju se da im je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je sud donio odluku o oduzimanju imovinske koristi, iako je taj iznos već naplaćen. Međutim, Ustavni sud je u prehodnom dijelu analizirajući povredu prava na pravično suđenje zaključio da nije bilo proizvoljnosti u obrazloženju redovitih sudova u pogledu ovih prvoapelantovih i drugoapelantovih navoda. Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

17. U svezi sa navodima koji se tiču povrede prava na djelotvorni pravni lijek, Ustavni sud nalazi da prvoapelantu i drugoapelantu nije uskraćeno ovo pravo, nego da su uložili žalbu na prvostupanjsku presudu, te da je Sud BiH ispitao pobijanu presudu u odnosu na sve bitne žalbene navode. Vezano za navode da im je povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost i pravo na privatni i život, Ustavni sud nalazi da prvoapelant i drugoapelant nisu obrazložili u čemu se sastoji povreda ovih prava. U odnosu na navode da im je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu kazneni postupak u kojem je odlučivano o kaznenoj odgovornosti prvoapelanta i drugoapelanta za predmetna kaznena djela sa povredom ovog prava. Sukladno navedenom, Ustavni sud nalazi da je apelacija i u pogledu ostalih navoda, očito (prima facie) neutemeljena.

18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4345/13 (N. A. i „Hari Uno“ d.o.o. Novi… | Sudska praksa | Aktio