Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-633/14 („Bosna-Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-633/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. listopada 2016. godine, u predmetu broj AP-633/14, rješavajući apelaciju „Bosna-Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bosna-Sunce osiguranja“ d.d. Sarajevo, podnesena protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 71 0 Pr 121671 13 Pžp od 4. prosinca 2013. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 121671 11 Pr od 1.
ožujka 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Bosna-Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Odvjetničko društvo „Milas, Martinović & Partneri“ iz Mostara, podnio je 6. veljače 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 121671 13 Pžp od 4. prosinca 2013. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 121671 11 Pr od 1. ožujka 2013. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Pr 121671 11 Pr od 1. ožujka 2013. godine apelant je oglašen odgovornim što u periodu od 25. svibnja 2011. godine do 3. lipnja 201l. godine, Agenciji za osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Agencija) nije dostavio primjerke ugovora o posredovanju u osiguranju, za posrednike "VBL" d.o.o., kao pravnu osobu i za B.Ć., kao fizičku osobu, te na taj način nije postupio po rješenju Agencije broj 03305-522/10 od 20. svibnja 2011. godine, kojim je, točkom 1.12, apelantovoj podružnici u Banja Luci naloženo da u roku od deset dana od prijema rješenja, koje je primio 24. svibnja 201l. godine, dostavi po jedan primjerak svih zaključenih ugovora o posredovanju u osiguranju, čime je počinio prekršaj iz članka 6. stavak 2. Zakona o posredovanju u osiguranju, pa mu je Osnovni sud primjenom članka 23. stavak 2. točke c) istog Zakona izrekao novčanu kaznu u iznosu od 11.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je 23. lipnja 201l. godine Agencija izdala prekršajni nalog broj No 000.873.978.4 i u skladu sa odredbama članka 31. Zakona o prekršajima Republike Srpske, pokrenula prekršajni postupak protiv apelanta, zbog prekršaja iz članka 6. stavak
2. Zakona o posredovanju u osiguranju; da je apelant u zakonskom roku zatražio sudsko odlučivanje po navedenom prekršajnom nalogu, dostavljanjem naloga sudu 7. srpnja 2011. godine; te da se sankcija izrečena navedenim prekršajnim nalogom, smatra se ništavnom, u smislu članka 37. stavak 2. Zakona o prekršajima RS. Osnovni sud je dalje naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka na nepobitan način utvrdio da je apelant, kao pravna osoba, učinio prekršaj iz članka 6. stavak 2. Zakona o posredovanju u osiguranju, kojim je propisano je da ugovor između društva za osiguranje i zastupnika u osiguranju, mora biti zaključen u pisanoj formi, a primjerak tog ugovora (ugovor o zastupništvu) društvo za osiguranje mora dostaviti Agenciji, te da je prekršajnu odgovornost apelanta utvrdio uvidom u materijalne dokaze predstavnika Agencije, pri čemu je utvrdio odlučnu činjenicu da apelant-Podružnica Banja Luka, nije dostavio primjerke Ugovora o posredovanju u osiguranju za posrednike "VBL" d.o.o., kao pravnu osobu i za B.Ć., kao fizičku osobu, i na taj način nije postupio po rješenju Agencije broj 03305-5-22/10 od 20. svibnja 2011. godine, kojim je apelantu-Podružnici Banjaluka, naloženo da u roku od deset dana od dana prijema rješenja, koje je primljeno 24. svibnja 2011. godine, Agenciji dostavi po jedan primjerak svih zaključenih ugovora o posredovanju u osiguranju. Na temelju provedenih dokaza, Osnovni sud je dalje je utvrdio da je prekršaj koji se apelantu stavlja na teret učinjen u periodu od 25. svibnja 2011. godine do 3. lipnja 2011. godine, pa je u opis prekršaja unio točan datum činjenja prekršaja, ali ne na štetu apelantu, a kako se radi o istom prekršaju iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, tj. o prekršaju iz članka 6. stavak 2. Zakona o posredovanju u osiguranju, u konkretnome slučaju, ne postoji povreda objektivnog identiteta između optužbe i rješenja, jer se rješenje i pored te promjene-vremena činjenja prekršaja, odnosi na isti događaj, pri čemu je prekršaj ostao nepromijenjen. Osnovni sud je ocijenio neutemeljenim navode apelanta, da zakonske odredbe nigdje ne propisuju u kojem je roku društvo za osiguranje dužno dostaviti potrebne ugovore o zastupanju u osiguranju, obzirom da iz činjeničnog stanja proizlazi da je Agencija rješenjem od 20. svibnja 2011. godine, apelantu odredila rok od deset dana, od dana prijema rješenja, za dostavljanje traženih ugovora. Također, u vezi sa navodima apelanta da nigdje u prekršajnom nalogu, u skladu sa članom 33 stavak 1 točka i) Zakona o prekršajima RS, nije navedeno vrijeme počinjenja prekršaja i da je apelant na taj način ograničen u ostvarivanju svojih prava u kontekstu mogućeg izjavljivanja materijalno pravnog prigovora zastare, Osnovni sud je zaključio da su navodi apelanta neutemeljeni jer se zahtjevom za sudsko odlučivanje, shodno članku 31. Zakona o prekršajima RS, pokreće prekršajni postupak i sankcije izrečene prekršajnim nalogom su ništavne, što znači da se po zahtjevu za sudsko odlučivanje zakazuje i održava usmeni pretres, na kojem se provodi dokazni postupak, kada se utvrđuje mjesto, vrijeme i svi bitni elementi prekršaja. Dalje, Osnovni sud je naveo kako je neosnovan i navod apelanta da je rješenjem Agencije od 25. studenog 2011. godine, kojim je donošena privremena mjera zabrane rada društva u trajanju od 60 dana, apelant već kažnjen i da se nikome ne može suditi ponovo za nešto o čemu već postoji pravomoćna odluka, iz razloga što je prekršajna odgovornost odvojena od odgovornosti za kršenje zakona i podzakonskih akata, za koje je predviđen nadzor od strane Agencije i izricanje mjera propisanih Zakonom o društvima za osiguranje i Pravilnikom o nadzoru nad učesnicima na tržištu osiguranja, a rješenjem Agencije od 25. studenog 2011. godine, apelant nije kažnjen, nego mu je zabranjeno da zaključuje police osiguranja od auto odgovornosti u periodu od 60 dana, jer je kontinuirano odobravao neovlaštene bonuse osiguranicima, te nakon više upozorenja Agencije, nije prestao sa istim radnjama, zbog čega je navedenim rješenjem Agencije izdata zabrana davanja bonusa. Osnovni sud je istakao da nema mjesta ni prigovoru apelanta da su mu narušena prava prekidanjem usmenog pretresa na 30 minuta, radi pribavljanja dokaza u kratkom vremenu, jer je člankom 259. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske, koji se shodno članku 8. Zakona o prekršajima RS, primjenjuje u prekršajnom postupku, između ostalog propisano, da sudac može prekinuti glavni pretres da bi se neki dokaz pribavio u kratkom vremenu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je sve navedene prigovore apelanta ocijenio neutemeljenim, jer nemaju uporišta u provedenim dokazima i zakonskim propisima, niti za svoje tvrdnje nudi prihvatljive argumente ili nove dokaze.
4. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je rješenjem broj 71 0 Pr 121671 13 Pžp od 4. prosinca 2013. godine, odbio kao neutemeljenu žalbu apelanta i potvrdio rješenje Osnovnog suda. Okružni sud je u obrazloženju rješenja prvenstveno istakao da su neutemeljeni žalbeni navodi apelanta da je sud u konkretnom slučaju počinio bitne povrede prekršajnog postupka, iz razloga što je prekinuo usmeni pretres sa svrhom dostavljanja dokaza od strane Agencije. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odredbom članka 259. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku RS propisano da osim u slučajevima predviđenim ovim zakonom, sudac, odnosno predsjednik vijeća može prekinuti glavni pretres zbog odmora ili zbog isteka radnog vremena ili da bi se neki dokaz pribavio u kratkom vremenu ili zbog pripremanja optužbe ili obrane, te da se navedena zakonska odredba, shodno odredbi članka 8. Zakona o prekršajima RS, primjenjuje u prekršajnom postupku, a da je u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud primijenio spomenutu odredbu članka 259. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku RS, budući da je bilo potrebno pribaviti povratnicu kojom se dokazuje da je apelant primio rješenje ovlaštenog organa rješenje od 25. studenog 2011. godine, a navedenu povratnicu punomoćnik ovlaštenog organa je pribavio u roku od oko 30 minuta, koliko je trajao prekid. Također, Okružni sud je naveo da je prema ocjeni toga suda prvostupanjsko rješenje doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava i na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ga kao takvog svemu prihvaća i taj sud. Okružni sud je naveo da je odredbom članka 6. stavak 2. Zakona o posredovanju u osiguranju propisano da ugovor između društva za osiguranje i zastupnika u osiguranju mora biti zaključen u pisanoj formi, a primjerak tog ugovora (ugovor o zastupništvu) društvo za osiguranje mora dostaviti Agenciji, a da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da apelant nije u periodu od 25. svibnja 2011. godine do 3. lipnja 2011. godine dostavio primjerke Ugovora o posredovanju u osiguranju za posrednike ,,VBL“ d.o.o., kao pravne osobe i B.Ć., kao fizičke osobe, te na taj način nije postupio po rješenju Agencije od 20. svibnja 2011. godine. U tom kontekstu Okružni sud je naveo da je bitno istaći da je prvostupanjski sud utvrdio da je prekršaj koji se apelantu stavlja na teret učinjen u periodu od 25. svibnja 2011. godine do 3. lipnja 2011. godine, te je u opis prekršaja unio točan datum činjenja prekršaja, ali ne na štetu apelanta, budući da se radi o istom prekršaju iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno o prekršaju iz članka 6. stavak 2. Zakona o posredovanju i osiguranju, to i u konkretnom slučaju ne postoji povreda objektivnog identiteta između optužbe i rješenja, jer se pobijano rješenje i pored te promjene (vremena činjenja prekršaja) odnosi na isti događaj, pri čemu je prekršaj apelanta ostao nepromijenjen. Okružni sud je naveo da budući da je navedeno činjenično stanje, detaljno opisano u izreci pobijanog rješenja i nesporno utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i u njihovoj uzajamnoj vezi, te i detaljno obrazloženo u pobijanom rješenju, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalni propis o prekršajima kada je radnje apelanta, opisane u dispozitivu pobijanog rješenja, pravno cijenio kao prekršaj iz članka 6. stavak 2. Zakona o posredovanju i osiguranju.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant je između ostalog naveo da se redoviti sudovi nezakonito pozivaju na odredbu članka 259. Zakona o kaznenom postupku RS u kontekstu izlaganja neutemeljenosti prigovora zastupnika apelanta u pogledu narušavanja njegovih prava prekidanjem usmenog pretresa u svrhu pribavljanja dokaznih sredstava predstavnika ovlaštenog organa, obzirom da je navedena odredba u suprotnosti sa člankom 47. stavak 3. Zakona o prekršajima RS, kojom je propisano da „Usmeni pretres neće biti odgođen ili pomjeren zbog propuštanja bilo koje strane da osigura svjedoke ili isprave, osim ako sud ne utvrdi da je to propuštanje bilo potpuno izvan kontrole te strane“. S tim u vezi apelant smatra da se odluke redovitih sudova nisu mogle temeljiti na navedenom dokazu i da je uslijed pribavljanja navedenog dokaza povrijeđeno načelo jednakosti strana u postupku, te smatra da je diskriminiran postupanjem redovitih sudova. Apelant je dalje naveo kako smatra da redoviti sudovi pogrešno tumače odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o posredovanju u osiguranju u koja odredba ne propisuje u kojem roku je apelant bio dužan dostaviti potrebne ugovore o posredovanju u osiguranju. Također, apelant je naveo da je Osnovni sud odlučio mimo zahtjeva ovlaštenog organa koji je nakon izlaganja zastupnika pravne osobe precizirao sadržaj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka odnosno odredio vrijeme činjenja prekraja navodeći da je djelo apelant počinio u vremenu od 28. studenog 2011. godine do 28. prosinca 2011. godine, a Osnovni sud je u dispozitivu rješenja naveo da je apelant prekršaj počinio u periodu od 25. svibnja 2011. godine do 3. lipnja 2011. godine. Imajući u vidu navedeno apelant je predložio da Ustavni sud preispita pravičnost postupanja redovitih sudova jer je evidentno da a iznesene činjenice opravdavaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije, u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Razmatrajući apelantove navode koje je isticao i tokom postupka pred redovitim sudovima, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su odbili apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi citirajući relevantne odredbe procesnih zakona, dali jasne razloge prilikom donošenja zaključka da je neutemeljen prigovor apelanta da su, prekidanjem usmenog pretresa na 30 minuta radi pribavljanja dokaza u kratkom vremenu, povrijeđena njegova prava, obzirom da je člankom
259. Zakona o kaznenom postupku RS, koji se shodno članku 8. Zakona o prekršajima RS, primjenjuje u prekršajnom postupku, između ostalog propisano, da sudac može prekinuti glavni pretres da bi se neki dokaz pribavio u kratkom vremenu. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da članak 47. stavak 3. Zakona o prekršajima RS, na koji se apelant poziva u apelaciji, propisuje da usmeni pretres neće biti „..odgođen ili pomjeren zbog propuštanja bilo koje strane da osigura svjedoke ili isprave…“, dakle navedena odredba ne propisuje prekid pretresa, iz čega proizlazi da se suprotno navodima apelanta u konkretnom slučaju ne radi o nesuglasnosti odredaba navedenih procesnih zakona, već o shodnoj primjeni Zakona o kaznenom postupku RS u predmetnom prekršajnom postupku. Dalje, u vezi sa navodima apelanta kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava odnosno odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o posredovanju u osiguranju u vezi sa kojom apelant ističe da ista ne propisuje u kojem roku je bio dužan dostaviti potrebne ugovore o posredovanju u osiguranju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoju odluke kada su, uzevši u obzir da apelant nije postupio prema rješenju Agencije od 20. svibnja 2011. godine, koja prema zakonu vrši nadzor nad poslovanjem posrednika u osiguranju, a kojim mu je naloženo da u roku od deset dana od prijema rješenja dostavi primjerak rješenja svih zaključenih ugovora o posredovanju u osiguranju, zaključili da je apelant počinio prekršaj iz navedenog članka. Najzad, Ustavni sud smatra da su se redoviti sudovi detaljno očitovali i na navode apelanta kada su zaključili da usklađivanjem odnosno preciziranjem vremena učinjena prekršaja u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem sud nije odlučio mimo zahtjeva ovlaštenog organa, obzirom da preciziranjem vremena počinjenja djela apelantu nije stavljena dodatna kriminalna količina niti mu je izrečena kazna za teži prekršaj, a radi se o istoj radnji i istom događaju, a izmjena se odnosi samo na okolnost koja konkretizira djelo. Tim više jer se, kako to pravilno navodi Okružni sud, radi o istom prekršaju iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno o prekršaju iz članka 6. stavak 2. Zakona o posredovanju i osiguranju, kojeg je apelant pokrenuo dostavljanjem naloga sudu od 7. srpnja 2011. godine, protiv prekršajnog naloga No 000.873.978.4 i od 23. lipnja 2011. godine u kojemu je apelantu izrečena kazna zbog nepostupanja po rješenju od 20. svibnja 2011. godine, i to u periodu od 25. svibnja 2011. godine do 3. lipnja 2011. godine. U naprijed navedenim obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot navodima apelanata, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih zakonskih odredbi.
10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da na bilo koji način postoji kršenje ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman