Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2421/15 (M. K.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2421/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2421/15, rješavajući apelaciju Midhata Kulića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Midhat Kulić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 040186 14 Kž od 26. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Midhat Kulić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 14. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 040186 14 Kž od 26. januara 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teško krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je za počinjeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Apelant je, također, obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u određenom novčanom iznosu.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, ostvarila sva bitna zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao u stanju svjesnog nehata.
3. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da iz nalaza vještaka saobraćajne struke, a prema i zaključku prvostepenog suda uzrok saobraćajne nezgode je utvrđena činjenica da je apelant upravljajući traktorom sa prikolicom, na mjestu saobraćajne nezgode preduzeo radnju skretanje u lijevo, a prethodno se nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti po druge učesnike u saobraćaju. Naime, apelant je navedenu radnju skretanja u lijevo započeo u vrijeme kada je vozač motocikla M. O. bio u fazi preticanja traktora sa prikolicom (kojim je upravljao apelant). Dalje se navodi, da okolnosti da je vozač motocikla vršio radnju preticanja na nedozvoljenom mjestu i većom brzinom od dozvoljene nisu uzrok saobraćajne nezgode i te okolnosti mogu samo biti cijenjene kao doprinos vozača motocikla u nastanku saobraćajne nezgode, što je i zaključak prvostepenog suda, te i nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke. Kantonalni sud konstatuje da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud prekoračio optužbu na koji način je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j.) Zakona o krivičnom postupku F BiH, jer iz izreke prvostepene presude vidljivo je da je apelant upravljajući traktorom sa prikolicom, osim odredbe člana 48. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima BiH, kršio i odredbe iz člana 36. stav 1. i odredbe iz člana 37. stav 1. istog Zakona, pa obzirom da prvostepeni sud nije učinio izmjenu optužbe u činjeničnom smislu koje bi otežale položaj apelanta, to nije došlo do prekoračenja optužbe u situaciji kada je prvostepeni sud u skladu sa činjeničnim navodima iz optužbe pravilno označio koje su odredbe od strane apelanta povrijeđene, a koje su u uzročnoj vezi sa nastalom saobraćajnom nezgodom. Kantonalni sud zaključuje da radnja preticanja vozača motocikla na nedozvoljenom mjestu, zatim veća brzina od dozvoljene ne mogu biti uzrok saobraćajne nezgode obzirom da je vozač motocikla već bio u fazi preticanja traktora kada je apelant preduzeo radnju skretanja sa traktorom u lijevu stranu, te da opisano kršenje saobraćajnih propisa od strane vozača motocikla imaju obilježje samo prekršaja, te doprinos nastaloj saobraćajnoj nezgodi, a nikako ne mogu biti uzrok saobraćajne nezgode. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman