Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-60/15 (Novosti press d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-60/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 60/15, rješavajući apelaciju „Novosti press“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Novosti press“ d.o.o. Banjaluka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio kod Osnovnog suda u Banjaluci u predmetu broj 71 0 Ip 056350 09 Ip, koji je okončan Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Ip 056350 09 Ip od 4. novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Novosti press“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio kod Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), kao predmet broj 71 0 Ip 056350 09 Ip, a koji postupak je prije podnošenja apelacije okončan Rješenjem tog suda broj 71 0 Ip 056350 09 Ip od 4. novembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 22. jula 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 26. avgusta 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 18. februara 2009. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, na osnovu pravosnažne i izvšne Presude Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj PS-17/02 od 24. juna 2003. godine i pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda u Sokocu broj PS-430/04 od 20. oktobra 2004. godine, gdje je kao sredstvo izvršenja opredijelio popis, procjenu i prodaju nepokretnosti izvršenika. Osnovni sud je predmet apelanta zaveo pod brojem 71 0 Ip 056350 09 Ip. Osnovni sud je zaključkom od 6. aprila 2009. godine pozvao apelanta da uredi prijedlog za izvršenje, po kom je apelant podneskom od 8. aprila 2009. godine i postupio. Osnovni sud je predloženo izvršenje dozvolio donoseći Rješenje o izvršenju broj 71 0 Ip 056350 09 Ip od 6. maja 2009. godine. Kako je nad izvršenikom u toku trajanja izvršnog postupka otvoren stečajni postupak, to je Osnovni sud Rješenjem broj 71 0 Ip 056350 09 Ip od 13. aprila 2011. godine predmetni postupak prekinuo. Apelant je podneskom od 17. jula 2012. godine zatražio od Osnovnog suda da nastavi vođenje predmetnog izvršnog postupka, zbog toga što je predmetna nepokretnost ušla u stečajnu masu i nalazi se na prodaji u stečajnom postupku. Apelant je Osnovnom sudu 21. marta 2013. godine i 23. maja 2013. godine ponovno podnosio urgencije radi nastavka vođenja predmetnog izvršnog postupka i namirenja apelantovih potraživanja kupovinom nepokretnosti koje se prodaju u stečajnom postupku koji je otvoren nad izvršenikom.

6. Osnovni sud je Rješenjem od 27. juna 2013. godine dozvolio nastavak predmetnog izvršnog postupka. Zaključkom od 26. septembra 2013. godine sud je odredio vještačenje nepokretnosti koja je predmet apelantovog potraživanja po vještaku građevinske struke, te je zaključkom od 15. aprila 2014. godine odredio prodaju nepokretnosti izvršenika. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud 16. maja 2014. godine održao prvo ročište za prodaju predmetnih nepokretnosti, gdje je apelant dao usmenu ponudu koju Osnovni sud nije prihvatio, te je apelant pismenim putem dostavio sudu ponudu za kupovinu predmetnih nepokretnosti, koje su na drugom ročištu za prodaju i prodate apelantu, uz obavezu da apelant u roku od 30 dana uplati određeni novčani iznos za kupljene nepokretnosti. Kako je apelant predmetne nepokretnosti na osnovu Ugovora o ustupanju potraživanja kojeg je zaključio sa NLB Razvojnom bankom a.d. Banjaluka, kao hipotekarnim povjeriocem, a apelantova potraživanja prema izvršeniku su bila veća od prodajne cijene nepokretnosti, to je apelant podneskom od 18. juna 2014. godine, pozivajući se na odredbe člana 92 stav 8 Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršnom postupku), po kojoj apelant nije u obavezi da položi kupoprodajnu cijenu do visine svog potraživanja. Kako apelant nije u ostavljenom roku uplatio licitirani novčani iznos za kupljene nepokretnosti, to je Osnovni sud Rješenjem broj 71 0 Ip 056350 09 Ip od 4. novembra 2014. godine obustavio predmetni izvršni postupak i ukinuo sve provedene izvršne radnje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da zbog neblagovremneog postupanja Osnovnog suda apelant nije uspio da namiri svoje potraživanja, zbog čega je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od najmanje 1.500,00 KM, kao i naknadu troškova za sastavljanje apelacije u iznosu od 1.170,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

8. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo tok predmetnog izvršnog postupka, izloženog u činjeničnom dijelu odluke, ističući da sud tokom predmetnog postupka nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva. Sud navodi da je predmetni izvršni postupak okončan jer apelant nije izjavio žalbu na Rješenje o obustavi postupka broj 71 0 Ip 056350 09 Ip od 4. novembra 2014. godine, zbog čega nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu i zbog čega predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili da se odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

9. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

VI. Dopustivost

10. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

11. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

12. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

13. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.

14. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredbi iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

15. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.

16. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

17. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio pred Osnovnim sudom kao predmet broj 71 0 Ip 056350 09 Ip, a koji postupak je prije podnošenja apelacije okončan Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ip 056350 09 Ip od 4. novembra 2014. godine. Ustavni sud zapaža da je apelantov punomoćnik navedeno rješenje primio 7. novembra 2014. godine, a da je apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku podnio Ustavnom sudu preporučenom pošiljkom 5. januara 2015. godine. Apelant je, blagovremeno, u roku od 60 dana, podnio apelaciju Ustavnom sudu, a što je u skladu sa odredbom člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

18. Na osnovu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

19. Apelant ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje.

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka pred Osnovnim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine), u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

23. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

Period koji se uzima u obzir

24. Ustavni sud zapaža da se apelant u konkretnom slučaju žalio na nerazumnu dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka koji je podnoseći prijedlog za izvršenje pokrenuo 18. februara 2009. godine, a koji postupak je okončan navedenim rješenjem Osnovnog suda od 4. novembra 2014. godine. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak bio prekinut, zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom, od 13. aprila 2011. godine kada je Osnovni sud donio rješenje o prekidu postupka pa do 17. jula 2012. godine kada je apelant podnio prijedlog za nastavak predmetnog postupka. Dakle, postupak koji je ukupno trajao duže od četiri i po godine.

Analiza razumnosti trajanja postupka

25. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravosnažne i izvršne sudske presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku.

26. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije bitnije uticao na dužinu trajanja postupka.

27. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5 stav 1 Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84–86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.

28. Posmatrajući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u razumnom roku donio rješenje o izvršenju (6. maja 2009. godine), nakon čega u predmetnom postupku u periodu od približno dvije godine nije preduzimao procesne radnje, tj. sve do donošenja rješenja od 13. aprila 2011. godine kojim je predmetni izvršni postupak prekinuo. Ustavni sud zapaža da je apelant 17. jula 2012. godine podnio prijedlog za nastavak predmetnog izvršnog postupka, te da je Osnovnom sudu bio potreban vremenski period od približno jedne godine da odluči po apelantovom prijedlogu za nastavak izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u predmetnom postupku, u razumnim rokovima nastavio dalje preduzimanje procesnih radnji, gdje je u periodu od jedne i po godine proveo vještačenje vještaka građevinske struke, održao dva ročišta za prodaju predmetnih nepokretnosti i donio rješenje o obustavi postupka, nakon čega je predmetni izvršni postupak okončan. Međutim, Ustavni sud zapaža da veća efikasnost Osnovnog suda na kraju vođenja predmetnog postupka ne može da nadoknadi pasivnost Osnovnog suda na početku izvršnog postupka, gdje je između pojedinih procesnih radnji prolazio vremenski period od približno dvije godine, a u pitanju je izvršni postupak koji je po zakonu hitne prirode.

29. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene činjenice, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

30. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od najmanje 1.500,00 KM. U skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

31. S obzirom na navedeno i imajući u vidu da je apelant došao do konačne odluke, odnosno da je predmetni izvršni postupak okončan, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja ustavnih prava, odgovarajuća satisfakcija za apelanta.

32. Apelant je u apelaciji zatražio i naknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 1.170,00 KM. Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastav apelacije, na osnovu čega proizlazi da troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelanta.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u situaciji kada je izvršni postupak po prijedlogu za izvršenje na osnovu pravosnažne presude trajao duže od četiri i po godine iako se prema pozitivnom zakonodavstvu i prema Evropskoj konvenciji izvršni postupak smatra postupkom hitne prirode, gdje je Osnovni sud u preduzimanju procesnih radnji imao određenih neaktivnosti u trajanju od približno dvije godine, a u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdane razloge za dužinu trajanja predmetnog postupka koja ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-60/15 (Novosti press d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio