Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-378/15 (S. L.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-378/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-378/15, rješavajući apelaciju Slađana Lazarevića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slađan Lazarević, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 012872 14 Kž od 10. septembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Slađan Lazarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 22. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 012872 14 Kž od 10. septembra 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog produženog krivičnog djela šumske krađe iz člana 316. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i produženog krivičnog djela krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, te mu je za produženo krivično djelo iz člana 316. stav 2. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 mjeseci, a za produženo krivično djelo iz člana 286. stav 2. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 mjeseca, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci. Također, apelant je dužan oštećenom (JP Šumsko privredno društvo ZDK d.o.o. Zavidovići) na ime imovinskopravnog zahtjeva platiti iznos od 3.336,87 KM, kao i na ime troškova krivičnog postupka platiti iznos od 53,80 KM, te na ime paušala platiti iznos od 60,00 KM, dok je oštećeni (G. B.) upućen na parnični postupak radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva. U toku provedenog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant u više navrata u periodu od 2010. do 2012. godine, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, u šumi državne svojine, kojom gazduje Kantonalna uprava za šumarstvo, odnosno u šumi privatne svojine, vlasništvo G. B., bez prethodnog znanja, odobrenja i obilježavanja stabala za sječu, bez prethodne uplate i doznake, oborio i prisvojio stabla (u izreci prvostepene presude pobliže opisane vrste stabala i ukupna bruto drvna masa), oštetivši na taj način oštećene za određene novčane iznose (pobliže navedeni u izreci prvostepene presude). Nadalje, zaključeno je, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i izvršenog uvida u materijalne dokaze, da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, te da ne postoje nejasnoće u pogledu odlučnih činjenica iz kojih se utvrđuje krivnja apelanta. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da se prijava za šumsku štetu uzima kao dokaz na glavnom pretresu, ali da se mora izvršiti provjera te prijave u odnosu na ostale dokaze, te da se u konkretnom slučaju apelantova odgovornost ne zasniva isključivo na prijavi za šumsku štetu. Također, navedeno je da nije nužno da policija izađe na lice mjesta u slučaju šumske krađe, jer su šumari ovlašteni vršiti kontrolu šumskog prostora, o čemu sačinjavaju izvještaj, odnosno prijavu, što predstavlja jedan od dokaza u predmetima kada se optužena lica terete za šumsku krađu. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman