Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-534/14 (M. V.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-534/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-534/14, rješavajući apelaciju Milenka Vračara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Vračara podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 065114 13 Gž od 20. novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Vračar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 065114 13 Gž od 20. novembra 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 065114 09 P od 17. januara 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da sud obaveže M.M. (u daljnjem tekstu: prvotužena) i „Glas Srpske“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da mu naknade nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova i povrede ugleda, i da se cjelokupna presuda objavi u dnevnim novinama drugotuženog „Glas Srpske“ (stav 1. dispozitiva). Presudom je apelant obavezan da tuženima naknadi na ime troškova postupka iznos od 1.614,60 KM (stav 2. dispozitiva), dok je zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka, u preostalom dijelu odbijen, kao neosnovan (stav 3. dispozitiva).

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su tuženi (prvotužena, u svojstvu novinara zaposlenog kod drugotuženog i drugotuženi u svojstvu izdavača dnevnog lista) 26. maja 2009 godine objavili tekst pod nazivom ,,ČEZ nema razloga da izađe iz projekta“ unutar kojeg su u podnaslovu „Akcionari“ naveli da „zbog ČEZ-a i tužbe malih akcionara, među kojima je značajan broj javnih ličnosti i bivših političara, zamalo nije propala i Banjalučka berza, po riječima predsjednika Komisije za hartije od vrijednosti RS Miodraga Jandrića, te da je imenovani dodao da su prvi akcionari u RiTE Gacko bili bivši funkcioneri Svjetlana Cenić i Milenko Vračar“. Dalje je utvrđeno nespornim da je u istim novinama 27. maja 2009. godine objavljen demanti u kojem Miodrag Jandrić tvrdi da nije dao izjavu, kakva je objavljena u istim novinama dana 26. maja 2009. godine, te je objavljen i tekst demant „Neistine o Vračar Milenku“. Međutim, sporno među strankama je da li je sadržajem predmetnih članaka, objavljenim u navedenom dnevnom listu, prouzrokovana apelantu nematerijalna štetu, koja se ogleda u duševnim bolovima zbog povrede ugleda, zatim je li tužbeni zahtjev apelanta osnovan, kao i visina potraživanja apelanta.

4. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01-član 5. st. 1. i 2. i član 6.), i Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO-član 154.), te cijeneći iskaz apelanta u pogledu činjenice kako ga je pogodio tekst članka objavljen u navedenom dnevnom listu, Osnovni sud je zaključio da je apelant, kao i svaki prosječan čovjek, mogao da pretrpi određena negativna osjećanja, uzrokovana objavljivanjem predmetnog članka u navedenom dnevnom listu. Međutim, prema shvatanju Osnovnog suda, navedeni članak objavljen u navedenom dnevnom listu, ne predstavlja klevetničko izražavanje, s obzirom da akcionar može da bude svako fizičko i pravno lice, pa prema tome i apelant. Kod takvog stanja stvari, navod objavljen u navedenom članku, da je apelant akcionar, ni u kom slučaju ne može prema mišljenju Osnovnog suda da predstavlja klevetnički navod, a niti je apelant objasnio sudu, radi čega je on doživio taj navod kao klevetnički navod, koji urušava njegov ugled i čast, kao čovjeka, finansijskog stručnjaka, političara, i vlasnika dva preduzeća. Pored toga, po ocjeni Osnovnog suda, apelant kao tužilac nije dokazao navode da je navedeni tekst imao negativne konotacije na poslovanje njegovih preduzeća, jer taj navod nije potkrijepio niti jednim izvedenim dokazom. Radi svega navedenog, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 065114 13 Gž od 20. novembra 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 17. januara 2013. godine.

6. U obrazloženju drugostepene presude, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, radi čega se žalba apelanta ukazuje neosnovanom. Prije svega je navedeno da prvostepena presuda nije donesena na povredama odredaba Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP), na koje drugostepeni sud, shodno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku, pazi po službenoj dužnosti. Suprotno stavu žalbe, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocijenio svaki od dokaza zasebno, i sve dokaze zajedno, nakon čega je, na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Za takav svoj stav, prvostepeni sud je dao objektivno prihvatljivo obrazloženje, u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP, koje, kao pravilno, u cijelosti usvaja i drugostepeni sud. Zatim je istaknuto da je činjenično stanje, u predmetnoj pravnoj stvari, pravilno i potpuno utvrđeno, na koje utvrđenje je pravilno primijenjeno i materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, na koje je se pozvao prvostepeni sud. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud imao u vidu i odredbu člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, kojom odredbom je propisano, da svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu, fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisao sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Stavom 2. istog člana, i istog Zakona, je propisano, da je lice iz stava 1. tog člana, odgovorno za izazvanu štetu, ako je namjerno, ili usljed nepažnje iznijelo ili pronjelo izražavanje.

7. Dovodeći u vezu okolnosti konkretnog predmeta sa naprijed citiranim odredbama Zakona o zaštiti od klevete, Okružni sud je istakao da prvostepeni sud pravilno zauzeo pravni stav da navod, objavljen u navednom dnevnom listu (da je apelant akcionar), ni u kom slučaju ne može da predstavlja klevetnički navod, a niti je apelant dokazao da je pretrpio štetu zbog objavljivanja navedenog navoda, a niti njegova dva preduzeća, čiji je on vlasnik, pa je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dalje je Okružni sud naveo da je pri tome prvostepeni sud imao u vidu i odredbu člana

155. Zakona o obligacionim odnosima, kojom odredbom je propisano, da se pod štetom podrazumjeva umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje dugom psihičkog ili fizičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), te da je odredbom člana 154. stav 1. istog Zakona propisano, da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan ju je naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

8. Osim toga je Okružni sud istakao da je prvostepeni sud cijenio i činjenicu, da su sutradan, od dana objavljivanja navedenog članka, objavljeni i demantiji, u istom dnevnom listu, koji su negirali sadržaj objavljenog teksta. Na kraju je navedeno da ni ostali žalbeni prigovori apelanta, ne mogu da dovedu do drugačijeg ishoda predmetne parnice. Radi svega navedenog, nalazeći, da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. i člana 235. tačka 2. ZPP. S obzirom, da apelant nije uspio sa žalbom, to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, primjenom odredbe člana 397. stav 1. ZPP.

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, zbog načina na koji je u predmetnoj pravnoj stvari radi naknade štete zbog klevete utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo.

10. Naime, apelant ističe da je Okružni sud povrijedio navedena prava tako što je svojom pogrešnom i proizvoljnom ocjenom izvedenih dokaza tuženima omogućio veću slobodu izražavanja od one koja je zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom Konvencijom. S tim u vezi je apelant istakao da netačni i neistiniti navodi tuženih u spornom članku predstavljaju klevetu, kojom su i apelant, a i njegov ugled i čast, pretrpjeli štetu, a što jasno proizilazi iz dokaza provedenih u toku postupka, i to pogotovo iz izjave samog apelanta, koji je jasno opisao negativne promjene u njegovom normalnom psihičkom stanju izazvane tadašnjim pritiskom šire javnosti koji pritisak je stvorila opisana kleveta.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Apelant smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci, potvrđujući zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete i ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku radi naknade nematerijalne štete zbog klevete, jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno zauzeo pravni stav da navod, objavljen u navedenom dnevnom listu drugotuženog (da je apelant akcionar), ni u kom slučaju ne može da predstavlja klevetnički navod, niti je apelant dokazao da je pretrpio štetu zbog objavljivanja navedenog navoda, a niti njegova dva preduzeća, čiji je on vlasnik. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženju osporene odluke) sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-534/14 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio