Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-502/14 („Hrvatska pošta“ d.d. Mostar)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-502/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-502/14, rješavajući apelaciju „Hrvatska pošta“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Hrvatska pošta“ d.d.

Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 017465 12 Rev od 10. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Hrvatska pošta“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), sa sjedištem u Livnu, podnijela je 30. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 017465 12 Rev od 10. oktobra 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 017465 11 Ps od 14. oktobra 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantice, te je naloženo Zavodu za zdravstveno osiguranje Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantici novčani iznos od 13.689,31 KM, na ime refundacije uplaćenih doprinosa za naknadu plate za bolovanje preko 42 dana, počev od januara do decembra 2010. godine. Tuženi je, također, obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 450,00 KM.

3. U obrazloženju presude je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantica predmetnom tužbom zatražila od tuženog povrat naknade - refundaciju plaće za bolovanje preko 42 dana, na osnovu odredbi člana 56. st. 3. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11), kojima je propisano da pravna i fizička lica iz stava 1. navedenog člana obračunavaju i isplaćuju osiguraniku naknadu plaće i istekom 42 dana bolovanja na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja (stav 3.), a kantonalni zavod osiguranja je obavezan vratiti isplaćenu naknadu plaće iz stava 3. ovog člana u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat (stav 4.).

4. Dalje je navedeno da je nesporno među strankama da je apelantica dostavila tuženom zahtjev za povrat - refundaciju sredstava. Zatim se Općinski sud pozvao na odredbe člana 11. stav 1. tačka a. Zakona o doprinosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/98, 54/00,16/01,37/01, 1/02, 17/06 i 14/08) kojim je utvrđena obaveza plaćanja doprinosa na plaću, naknade plaća i druga osobna primanja zaposlenika i to pri isplati plaće i ostalih primanja. S tim u vezi je navedeno da su odredbom člana 4. navedenog Zakona utvrđeni doprinosi i to: za MIO/PIO, za osnovno zdravstveno osiguranje i za osiguranje u slučaju nezaposlenosti, a koji se obračunavaju i plaćaju iz osnovnih primanja i drugih prihoda osiguranika, na isplaćena osobna primanja na teret poslodavca i iz drugih izvora koji osiguravaju obveznici obračunavanja i uplate doprinosa u skladu sa propisima iz oblasti MIO/PIO, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti, dok su zavodi (u ovom slučaju tuženi) kao obveznici doprinosa utvrđeni odredbom člana 5 stav 4. istog Zakona, slijedom čega je Općinski sud zaključio da je predmetni tužbeni zahtjev osnovan, pa je odlučeno kao u dispozitivu presude.

5. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 017465 11 Pz od 17. februara 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 14. oktobra 2011. godine.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud zauzeo pravilan stav kada je obavezao tuženog da refundira apelantici iznos od 13.689,31 KM, koji se odnosi na uplaćene doprinose za zdravstveno osiguranje i nezaposlenost, koje je apelantica uplatila prilikom obračuna i naknade plaće za bolovanje preko 42 dana za svoje uposlenike. Imajući u vidu sadržaj odredbi člana 56. st. 3. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju u vezi sa odredbom člana 11. Zakona o doprinosima, Kantonalni sud je izveo zaključak da naknada plaće koju poslodavcu refundira Kantonalni zavod osiguranja podrazumijeva bruto plaću koja pripada uposleniku za vrijeme privremene spriječenosti za rad u koju spadaju isplaćene plaće uposlenika, uplaćeni doprinosi za PIO/MIO, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti. Stoga je drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane razloge, a koje u cjelosti prihvata i Kantonalni sud, pa ih stoga nije potrebno ponavljati. Dakle, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 Ps 017465 12 Rev od 10. oktobra 2013. godine usvojena je revizija tuženog tako što su preinačene obje nižestepene presude i tužbeni zahtjev apelantice odbijen u cjelosti i apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.800,00 KM.

8. U obrazloženju revizione odluke je Vrhovni sud naveo da pravni pristup nižestepenih sudova, u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice, nije pravilan, zbog čega je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je istaknuto da, osim što Zakon o zdravstvenom osiguranju reguliše pitanje obračuna i isplate naknade plaće i nakon 42 dana bolovanja osiguranika, tim Zakonom je u članu 56. stav 1. propisano da naknadu plaće obračunava i isplaćuje osiguraniku na teret svojih sredstava pravno ili fizičko lice za prvih 42 dana bolovanja. Dalje je istaknuto da je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH („Službene novine FBiH“ br. br. 29/98, 49/00, 32101,73/05, 59/06 i 4/09) propisano je da su svi zaposlenici obavezno osigurani (član 8. tačka 1.), što znaci i u vrijeme privremene spriječenosti za rad. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, postoji i obaveza plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (koji su i sporni u konkretnom predmetu) za period dok traje privremena spriječenost za rad. Potom je Vrhovni sud naveo da je Zakonom o doprinosima propisano da je osnovica doprinosa, u slučajevima privremene spriječenosti za rad do 42 dana, naknada plaće. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da navedenim Zakonom nije utvrđena osnovica doprinosa u slučaju privremene spriječenosti za rad više od 42 dana, niti je propisano ko je obveznik obračuna i uplate doprinosa za taj period. Također je Vrhovni sud naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 2009. godine („Službene novine FBiH“ broj 4/09) brisana je odredba člana 119. stav 4., prema kojoj je obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za osiguranike koji primaju naknadu plaće za vrijeme spriječenosti za rad po propisima o zdravstvenom osiguranju nadležna organizacija zdravstvenog osiguranja.

9. Analizom naprijed navedenih propisa, Vrhovni sud zakljucuje da postoji njihova neuskladenost u vezi sa pitanjem na čiji teret se plaćaju doprinosi na naknadu plaće za bolovanje preko 42 dana, tj. da li na teret poslodavca iIi na teret kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja. Dajući odgovor na naprijed navedeno sporno pravno pitanje, Vrhovni sud je zaključio da se ne može prihvatiti stav drugostepenog suda da naknada plaće koju poslodavcu refundira kantonalni zavod osiguranja podrazumijeva bruto plaću koja pripada zaposleniku za period u kojem se nalazi na bolovanju, tj. i isplaćenu plaću i uplaćene doprinose. Tako nešto, po ocjeni Vrhovnog suda, ne proizlazi iz odredbe člana 56. stav 3. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju, jer taj Zakon bliže ne određuje ukupan iznos koji se priznaje za povrat, tj. da li se u povrat isplaćene naknade plaće priznaje i neto naknada koja je obračunata i isplaćena osiguraniku, kao i iznos obračunatih i uplaćenih doprinosa na iznos priznate naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad koji se obračunavaju i isplaćuju iz osnovice. Zbog toga u razrješenju ovog pitanja, prema shvatanju Vrhovnog suda, treba poći od odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji u članu 2a) propisuje da oblast zdravstva spada u podijeljenu nadležnost između Federacije Bosne i Hercegovine i kantona, a kantoni imaju isključivu nadležnost nad implementacijom socijalne politike i pružanjem usluga socijalne zastite. Slijedeći ustavne odredbe, u Federaciji Bosne i Hercegovine, zdravstveno osiguranje je regulisano pomenutim Zakonom o zdravstvenom osiguranju, koji je stupio na snagu i počeo se primjenjivati 1998. godine, dok su fondovi zdravstvenog osiguranja na nivou kantona. Budući da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji 10 kantonalnih zavoda za zdravstveno osiguranje, to znači da svaki kanton ima svoj zavod, pa osiguranici ostvaruju zdravstvenu zaštitu unutar svog kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. Kantonalni zavodi (sto je regulisano njihovim propisima, uglavnom statutima) imaju u svojoj nadleznosti, između ostalog, da određuju visinu naknada plaća na teret kantonalnih zavoda osiguranja. Provedbene propise, dakle, o načinu ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, donose kantonalni zavodi osiguranja, koji su različito regulisali ovo pitanje. Tako je Odlukom o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad Kantonalnog zavoda osiguranja Kantona Sarajevo, u članu 3. stav 1. propisano da naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad obračunava i isplaćuje pravno odnosno fizičko lice, a zavod je obavezan vratiti isplaćenu naknadu u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat, dok je stavom 2. propisano da pravno odnosno fizičko lice zahtjev za refundaciju podnosi za neto isplaćeni iznos naknade, a stavom 4. da obaveza plaćanja doprinosa je na pravnom odnosno fizičkom licu kod kojih je zaposlen osiguranik. Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona (dalje TK) je donio Pravilnik o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad na teret Zavoda zdravstvenog osiguranja TK, kojim je u članu 14. propisano da se u povrat isplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja priznaje iznos neto naknade i iznos obračunatih i isplaćenih doprinosa.

10. Zatim je Vrhovni sud istakao da je 20. decembra 2002. godine Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona broj 10 (tuženi) donio Odluku o visini naknade plaća i najvišeg iznosa naknade plaće koja se isplaćuje na teret Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona broj 10 za vrijeme privremene spriječenosti za rad, pa je članom 3. stav 2. ove Odluke određeno da najviši iznos naknade plaće koja se isplaćuje na teret Zavoda se utvrđuje u visini trostrukog iznosa prosječno isplaćene neto plaće u Kantonu broj 10, prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku - Ured Kantona broj 10. Iz ove odredbe, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da se i u ovom kantonu u povrat isplaćene naknade plaće priznaje iznos neto naknade, bez obračunatih i isplaćenih doprinosa koji se obračunavaju i isplaćuju iz osnovice, koja je propisana članom 3. stav

1. Odluke, a iznosi 80% osnovice za naknadu s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada.

11. Prema tome, prema shvatanju revizionog suda, proizlazi da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili odredbu člana 56. stav 3. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju, smatrajući da je u iznosu naknade plaće za povrat sadržana neto naknada plaće koja je isplaćena zaposleniku, kao osiguranom licu, te obračunati i uplaćeni doprinosi na ovu naknadu. Iz tih razloga je usvajanjem revizije, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odlučeno kao u dispozitivu osporene revizione odluke na osnovu odredbe iz člana 250. stav 1. ZPP.

12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II3/.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi isplate novčanog potraživanja. Naime, povreda navedenih prava se prema mišljenju apelantice ogleda u nemogućnosti refundiranja novca od tuženog, kojeg je apelantica uplatila svojim zaposlenicima koji su bili na bolovanju preko 42 dana. S tim u vezi je apelantica navela da je neprihvatljiv i pogrešan stav revizionog suda da kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja imaju u svojoj nadležnosti određivanje visine naknade plaće i najvišeg iznosa naknade plaće koja se isplaćuje na njihov teret. Ovaka stav revizionog suda je, po ocjeni apelantice u suprotnosti sa odredbama člana 56. st. 3. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Dalje je istaknuto da je tuženi osnovni obveznik isplate naknade plaće iz zdravstvenog osiguranja i obveznik obračuna i uplate svih zakonom propisanih doprinosa, dok je apelantica samo posredni isplatitelj naknade plaće i obveznik obračuna i uplate zakonom propisanih doprinosa.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. S obzirom na to da apelantica ima status društva sa javno-pravnim ovlaštenjima, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Naime, apelantica smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. relevantne odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 56. st. 3. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju kada su usvojili predmeni tužbeni zahtjev apelantice za refundaciju, odnosno povrat uplaćenih doprinosa na naknadu plaće u smislu naprijed navedene zakonske odredbe. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženju osporene odluke) sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je taj sud dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju u kojoj je Vrhovni sud zaključio da se ne može prihvatiti stav drugostepenog suda da naknada plaće koju poslodavcu refundira kantonalni zavod osiguranja podrazumijeva bruto plaću koja pripada zaposleniku za period u kojem se nalazi na bolovanju, tj. i isplaćenu plaću i uplaćene doprinose, slijedom čega je Vrhovni sud ocijenio kao neosnovanim tužbeni zahtjev apelantice u cjelosti. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-502/14 („Hrvatska pošta“ d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio