Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2498/15 (M. Č.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2498/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2498/15, rješavajući apelacije Milorada Čambera i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milorad Čamber, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 014828 14 U od 29. aprila 2015. godine;
Munib Lihovac, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018654 13 U od 10. maja 2016. godine;
Ž. K., protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 008804 15 U od 7. juna 2016. godine;
Mile Marković, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 017917 15 U od 13. jula 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2498/15
1. Milorad Čamber (u daljnjem tekstu: apelant), iz Nove Topole, kojeg zastupa Radovan Čamber, iz Nove Topole, podnio je 18. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 014828 14 U od 29. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS), kojim je, u izvršenju presude Okružnog suda Banja Luka od 31. marta 2014. godine, odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog upravnog rješenja, te je u postupku revizije poništeno navedeno rješenje i riješeno, pored ostalog, tako da se apelantu i dalje priznaje svojstvo RVI III - kategorije sa 90% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja i oboljenja ispoljenog u toku vršenja vojne službe u Oružanim snagama Vojske RS (u daljnjem tekstu: OS VRS), počev od 1. maja 2008. godine do 7. marta 2011. godine, a od 8. marta 2011. godine pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi, svojstvo RVI II-kategorije sa 100% vojnog invaliditeta.
2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Okružni sud navodi da je ljekarska komisija svojim nalazom i mišljenjem dala potpuno i argumentovano obrazloženje u pogledu datih ocjenskih tačaka, uključujući i novu ocjensku T-172-70%, tako da prigovori apelanta ne mogu dovesti u pitanje, valjanost razloga koji su rukovodili tuženog, odnosno ljekarsku komisiju prilikom utvrđenja oštećenja organizma i utvrđenja vojnog invaliditeta u ukupnom oštećenju organizma kod apelanta, obzirom da je dat detaljan opis uzroka koji su do istog doveli, pri čemu ocjena stanja spada u diskreciono polje odlučivanja nadležne ljekarske komisije, a što je u konačnom predstavljalo osnov za donošenje osporenog akta. Shodno tome, Okružni sud zaključuje, kako je nalaz i mišljenje dat u skladu sa odredbom člana 5. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta, a kojom odredbom je propisano da nalaz i mišljenje treba da budu potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice koje su sa medicinskog stanovišta značajne za donošenje zakonitog rješenja, to isti zadovoljava kriterije nalaza vještaka u smislu odredbe člana
179. Zakona o opštem upravnom postupku. Stoga, Okružni sud ističe, evidentno je da su osporenim aktom otklonjeni nedostatci na koje je ukazano presudom Okružnog suda Banja Luka od 31. marta 2014. godine, jer je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je apelantovu tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu.
AP-3019/16
3. Munib Lihovac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pazarića, kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018654 13 U od 10. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog rješenja, kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1.73, uz obrazloženje da se isplata predmetne penzije vrši primjenom koeficijenta 1,485 na osnovu odredbe člana 51. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju i Odluke Vlade Federacije BiH o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima, koje se finansiraju iz budžeta Federacije BiH.
4. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da je nesporna činjenica da je apelantu priznata starosna penzija pod povoljnijim uvjetima od 17. aprila 2006. godine i da se ista isplaćivala iz sredstava budžeta, odnosno iz sredstava koja je osigurala Vlada Federacije BiH, za čije je predlaganje i izvršenje ona odgovorna u skladu sa odredbama Zakona o budžetima u Federaciji BiH. Dalje se navodi, da obzirom da se raspoloživa sredstva iz člana 4. stav 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, raspoređuju primjenom koeficijenta za isplatu, to je Vlada Federacije BiH koja je odgovorna za izvršenje budžeta Federacije BiH, imala pravo utvrđivati koeficijent za obračun, koji ne mora biti konstantan, nego u skladu sa odredbama navedenog zakona, isti zavisi o raspoloživim sredstvima, te može biti veći ili manji. Po ocjeni Kantonalnog suda, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, bila je ovlaštena donijeti navedenu Odluku o utvrđivanju isplatnog koeficijenta, te su neosnovane apelantove primjedbe u pogledu nadležnosti Vlade Federacije BiH, za donošenje navedene Odluke i u pogledu obaveze tuženog da istu primjeni u konkretnom slučaju. Također se navodi, da su neosnovani i apelantovi navodi da je pomenuta Odluka Vlade Federacije BiH u suprotnosti sa odredbama člana 51. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer u smislu odredaba člana 51. navedenog zakona, na osnovu sredstava dodijeljenih za isplatu penzija, isplate općenito, kao i isplate penzija ostvarene pod povoljnijim uslovima, predstavlja tehničko pitanje o kojem se ne vodi upravni postupak i ne donosi rješenje, već se o visini isplatnog koeficijenta, korisnici obavještavaju putem uplatnice-čeka, odredbama člana 126. stav 1. navedenog zakona, propisano je da matičnu evidenciju vojnih osiguranika nosilac osiguranja vodi odvojeno od ostalih osiguranika i da se sredstva za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika vode na podračunu nosioca osiguranja, te da se penzije vojnih osiguranika isplaćuju sa tog računa, iz čega proizlazi da se navedenim odredbama zakona, regulišu samo tehnička pitanja koja se odnose na matičnu evidenciju vojnih osiguranika i vođenje sredstava koja se koriste za isplatu penzija vojnim osiguranicima, te se tim odredbama ne regulišu prava vojnih osiguranika. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud ističe, apelant kao korisnik prava na povoljnije penzionisanje, primjenom navedene Odluke, nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale korisnike prava iz penzijskog osiguranja (ostale korisnike prava na penziju).
AP-3533/16
5. Ž. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Berina Krnjić, advokatica iz Travnika, podnijela je 20. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 008804 15 U od 7. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata ), kojim je odbijena apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbačena apelanticina žalba podnesena protiv rješenja prvostepenog upravnog organa (od 4. marta 1999. godine), kojim je odbijen apelanticin zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku penziju.
6. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da je tuženi, u osporenom rješenju, naveo da je apelantica 16. aprila 1999. godine dostavljeno rješenje prvostepenog organa uprave (od 4. marta 1999. godine), te da je apelantica žalbu na navedeno rješenje izjavila 17. septembra 2008. godine, po isteku utvrđenog roka od petnaest dana, zbog čega je prema mišljenju tuženog ista neblagovremena. Dalje se navodi, da je Kantonalni sud utvrdio da iz upravnog spisa nesporno proizlazi da je sporno upravno rješenje apelantici dostavljeno 16. aprila 1999. godine, jer iako apelantica to spori da je navedeno rješenje zaprimila kako to stoji na dostavnici 16. aprila 1999. godine, da iz same povratnice nesporno proizlazi da je sporno rješenje upućeno na apelanticinu adresu, a sa druge strane povratnice se potvrđuje da je na dan 16. april 1999. godine pošiljka primljena i na mjestu primalac stoji potpis primaoca. Također se navodi, da iz cjelokupnog upravnog spisa proizlazi kao nesporno da apelantica i danas kao i u vrijeme dostavljanja spornog rješenja živi na istoj adresi, da na povratnici nema nikakve naznake da je za primatelja na kojeg je naslovljeno (apelanticu) pošiljku primio neko drugi. Kantonalni sud zaključuje, da apelantica svojom tvrdnjom da sporno rješenje nije primila 16. aprila 1999. godine, nije doveden u sumnju zaključak organa uprave da je rješenje dostavljeno na apelanticinu adresu, da se povratnica uredno vratila sa potpisom na mjestu primatelja, pa se stoga apelanticine tvrdnja, da se usporedbom njenog potpisa na punomoći može vidjeti da na spornoj povratnici nije njen potpis, pokazuje kao paušalna. Kantonalni sud ističe da i u osporenom upravnom aktu, se apelantici sugerira da ima pravo ponovo podnijeti zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku invalidninu kod prvostepenog organa, u skladu sa Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
AP-3534/16
7. Mile Marković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Omarske, podnio je 19. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 017917 15 U od 13. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite RS), kojim je usvojena apelantova žalba, pa je apelantu utvrđeno svojstvo RVI VIII kategorije sa 40% invaliditeta, sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu 9% osnovice i dalje dok postoje zakonom propisani uslovi.
8. U svom obrazloženju, pored ostalog, Okružni sud navodi da obzirom da je tuženi, kao drugostepeni organ, utvrdio da u prvostepenom postupku nije u potpunosti tačno utvrđeno činjenično stanje u pogledu oštećenja organizma apelanta to je ponovnom analizom nalaza i mišljenja od 30. septembra 2014. godine, konstatovana nesporno činjenica da je apelant kao učesnik OS VRS od 10. januara 1993. godine do 15. jula 1994. godine ranjen, u području leđa, grudnog koša, natkoljenice i potkoljenice, lijevo. Okružni sud konstatuje da je apelantov invaliditet cijenjen po T 231 - A Liste procenta vojnog invaliditeta, a udio vojnog invaliditeta (vojni faktor) u ukupnom tjelesnom oštećenju određenje sa 20%, ovo iz razloga što ne postoji medicinska ni bilo koja druga mogućnost da se približno odredi tačan udio bilo kog faktora kod endogenih psihoza, koje bolesti su nepoznate ili multifaktorijalne etiologije, s tim da se kod apelanta mora imati u vidu činjenica da je psihičko oboljenje nastalo prije stupanja u VRS, tako da se određeni udio u cjelokupnom oštećenju njegovog organizma po mišljenju Okružnog suda čini u potpunosti realnim i u skladu sa članom 5. Zakona o radu ljekarskih komisija. Dakle, Okružni sud zaključuje, da imajući u vidu navedeno, tuženi je uvažio upute i sugestije suda te otklonio nepravilnosti uočene prilikom ranijih odluka koje je Okružni sud poništio, tako što je utvrdio da apelant i dalje ispunjava uslove za priznavanje statusa iz člana 3. Zakona o pravima boraca, koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva kao i materijalne uslove kasnijih zakonskih propisa, koji su regulisali ovu materiju pa je apelantu na osnovu kompetentnih specijalista medicinske struke izvršio ocjenu vojnog invaliditeta, zbog oštećenja funkcije kičmenog stuba, nakon ranjavanja, primjenom ocjenske tačke T 201 - A 30% što predstavlja najviši propisani procenat po tom osnovu, jer se radi o lakšem obliku sa lakšim oštećenjem motoliteta i senzibiliteta, Liste procenta vojnog invaliditeta, koja oštećenja se manifestuju ograničenim pokretima u torakolumbalnom dijelu kičmenog stuba uz konstatovano postojanje stranih tijela u paravertebralnoj muskulaturi, a također uzimajući u obzir da ukupan vojni invaliditet po osnovu učešća u ratu je pogoršan, a ranije utvrđene psihičke bolesti uz ranjavanje iznosi 40% trajno, primjenom člana 4. stav 1. Pravilnika utvrđivanja procenta invaliditeta. Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2498/15.
10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman