Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-303/15 (D. P. i M. K.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-303/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-303/15, rješavajući apelacije Draga Prcovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Drago Prcović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 021167 14 Gž od 23. oktobra 2014. godine;
Milka Krstić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 037817 14 Rev od 21. novembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-303/15 Drago Prcović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, kojeg zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnio je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 021167 14 Gž od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da sudsko poravnanje konstatovano zapisnikom Osnovnog suda u Trebinju broj R-228/05 od 16. novembra 2007. godine, čiji je sastavni dio Prijedlog razvrgnuća zajednice nepokretnosti sudskog vještaka geodetske struke M. F. iz novembra 2007. godine, predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava svojine u korist apelanta na nekretninama (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), što je tuženi (B. P.) dužan priznati i trpjeti da se po osnovu presude navedene nepokretnosti brišu iz zemljišnoknjižnih evidencija kao njegova svojina i da se upišu u istim evidencijama kao svojina apelanta sa udjelom 1/1. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je 16. novembra 2007. godine, u vanparničnom predmetu Osnovnog suda u Trebinju, zaključeno sudsko poravnanje između parničnih stranaka i drugih stranaka koje su također bile učesnici poravnanja, na osnovu kog su nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva pripale tuženom. Nadalje, utvrđeno je da su na osnovu prijedloga vještaka geometra M. F., rješenjem Osnovnog suda od 7. decembra 2007. godine, predmetne nekretnine upisane na apelantovo ime, nakon čega se tuženi obratio sudu da se ispravi rješenje i da mu se vrate u vlasništvo parcele koje su rješenjem pripale apelantu. Također, utvrđeno je da je rješenjem Osnovnog suda od 21. januara 2008. godine izvršena ispravka rješenja od 7. decembra 2007. godine, nakon uvida u zapisnik sa sudskim poravnanjem, kojom prilikom je konstatovano da apelantu nisu pripale nekretnine koje potražuje. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da odredba člana 164. Zakona o vanparničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja, propisuje da će sud po prijemu prijedloga za diobu zakazati ročište na koje će pozvati sve suvlasnike i lica koja po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo, a ako suvlasnici u toku postupka postignu poravnanje o uslovima i načinu diobe, sud će poravnanje unijeti u zapisnik kao sudsko poravnanje. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 90. Zakona o parničnom postupku propisuje da se sporazum stranaka o poravnanju unosi u zapisnik, dok stav 2. istog člana propisuje da je poravnanje zaključeno kada stranke potpišu zapisnik. Shodno navedenom, zaključeno je da je u provedenom vanparničnom postupku postignut dogovor o načinu diobe nepokretnosti, o čemu je sačinjeno sudsko poravnanje, koje su potpisali tuženi i apelantov advokat Z. T., te je sud nakon identifikacije nepokretnosti donio rješenje o diobi 7. decembra 2007. godine (pravosnažno 30. decembra 2007. godine). Pored toga, konstatovano je da je rješenje o ispravci rješenja, kojim je utvrđeno da predmetne nepokretnosti ne predstavljaju vlasništvo apelanta, dostavljeno svim učesnicima u postupku.
2. AP-542/15 Milka Krstić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 4. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 037817 14 Rev od 21. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su tužitelji-protivtuženi (S. Đ., J. Đ. i A. Đ.), kao posjednici i raniji vlasnici, osnovom kupoprodajnog ugovora od 17. maja 1965. godine sukorisnici sa po 1/3 dijela na nekretnini (pobliže opisana u izreci prvostepene presude), što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se na osnovu presude ona izbriše, a tužitelji upišu kao sukorisnici u zemljišnim knjigama na navedenoj nekretnini sa dijelom od po 1/3, dok je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da su joj tužitelji-protivtuženi dužni predati u posjed i slobodno raspolaganje dio naprijed navedene nekretnine, a koji dio predstavlja površinu od 300 m , koja će se precizno označiti u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka iz oblasti geodezije, koji čini sastavni dio presude. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je 7. maja 1965. godine, apelantica, putem svog oca, kao punomoćnika, zaključila sa majkom tužitelja kupoprodajni ugovor, čiji je predmet nekretnina (pobliže opisano u obrazloženju osporene odluke), u odnosu na koje je apelantica upisana kao korisnik, a Općina Tuzla kao nosilac prava raspolaganja, jer su nekretnine u naravi neizgrađeno građevinsko zemljište, da je apelantici, kao prodavcu odmah isplaćena kupoprodajna cijena, te da je nakon izvršenog cijepanja kč., novoformirana nekretnina u površini od 1500 m predata u posjed roditeljima tužitelja, koju su oni poklonili tužiteljima ugovorom o poklonu od 4. aprila 1978. godine, a da apelantica od zaključenja ugovora nije osporavala posjed nekretnine ni prednicima tužitelja, niti tužiteljima. U vezi s tim, konstatovano je da Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera članom 5. određuje da je prenos prava korištenja bio izuzetno dopušten (prije stupanja na snagu tog zakona 15. novembra 1968. godine), ako je prenos prava izvršen na osnovu ugovora na kojem je potpis ovjeren, ako je ugovorena cijena plaćena preko banke i ako je osoba na koju je raniji vlasnik prenio to pravo plaćala porez ili doprinos u vezi sa zemljištem na kojem to pravo postoji. Dakle, zaključeno je da su ove pretpostavke bile ispunjene zbog čega je na majku tužitelja i na tužitelje, bivši vlasnik mogao prenijeti pravo korištenja, koje pravo su majka tužitelja, a kasnije i tužitelji mogli steći.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-303/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman