Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3542/15 (Š. B. iz Konjica)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3542/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3542/15, rješavajući apelaciju Šerifa Bubala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1). i stav (3). tačka c) i h) , člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šerifa Bubala protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 025329 13 Rev od 14. aprila 2015. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o tužbi) i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 025329 11 Gž od 23.
avgusta 2012. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šerifa Bubala protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 025329 13 Rev od 14. aprila 2015. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbi), zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Šerif Bubalo iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa ZOU Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara podnio je 15. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 025329 13 Rev od 14. aprila 2015. godine.
2. Stavom I presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 025329 09 P od 09. februara 2011. godine i rješenja o ispravci te presude od 21. februara 2011. godine utvrđeno je da su tužitelji, A.Š., S.D. i M.K. kao suvlasnici parcele označene kao kč. br. 125/5 upisane u zk. ul. br. 1026 K.O. Borci dosjelošću stekli pravo služnosti kolskog puta u širini 4 (četiri) metra, preko kč. 126/12 i kč. 126/10 upisane u zk. ul. 304 K.O. Borci, u vlasništvu apelanta kao tuženog, a koji put se, kao već postojeći put proteže cijelom dužinom i širinom poslužnog dobra i ide do javnog puta, pravcem sjeveroistok-jugozapad preko kč. 126/10, 126/12 do granice kč. 126/10 sa kč. 125/5, što je apelant kao tuženi dužan priznati i trpjeti da se u ZK upiše pravo služnosti kolskog puta na teret kč. broj.126/10 i kč. 126 /12 iz zk. ul. 304 KO Borci u vlasništvu apelanta kao tuženog u korist kč. 125/5 upisane u zk.ul. br. 1026 KO Borci. Istom presudom apelant je kao tuženi obavezan da omogući tužiteljima A.Š., S.D. i M.K. nesmetano izvršenje prava služnosti kolskog puta, kao i da se ubuduće uzdrži od bilo kakvog ometanja i sprječavanja tužitelja u vršenju prava služnosti, kao i da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.414,60 KM. Stavom II izreke prvostepene presude odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ne postoji pravo služnosti kolskog puta prevoza vozila preko njegovih nekretnina označenih kao kč. 126/10 i kč. 126/12 iz zk. ul. br. 1080 KO Borci, a u korist nekretnine tužitelja A.Š., S.D. i M.K. označene kao kč. broj. 125/5, upisane u zk. ul. 1026 KO Borci, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 56 0 P 025329 11 Gž od 23. avgusta 2012. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja A.Š., S.D. i M.K., dok je presuda u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev ukinuta i protivtužba odbačena kao nedopištena.
4. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 025329 13 Rev od 14. aprila 2015. godine u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja A.Š., S.D. i M.K. apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena, a u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev revizija odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja sud je u dijelu u kojem je revizija odbačena kao nedopuštena naveo da s obzirom da se tužbeni zahtjev tužitelji A.Š., S.D. i M.K. odnosi na nenovačano potraživanje, a da je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost koju su tužitelji označili, pa kako je označena vrijednost 1000 KM revizija nije dopuštena sa stanovišta odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH, a s obzirom da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima revizija nije dopuštena ni po kriteriju propisanom odredbom člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku FBiH.
5. U obrazloženju rješenja u dijelu kojim je apelantova revizija odbijena kao neosnovana i potvrđena drugostepena presuda u dijelu kojim je apelantova protivtužba odbačena kao nedopuštena sud je naveo da se navodima apelantove revizije nije dovela u pitanje ispravnost zaključka drugostepenog suda da u konkretnoj procesnoj situaciji nije bilo uslova za meritorno odlučivanje o protivtužbenom zahtjevu, jer su predmet tužbenog zahtjeva tužitelja i apelantovog protivtužbenog zahtjeva zahtjevi koji se međusobno isključuju budući da je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja „utvrđenje da su stekli pravo služnosti kolskog puta preko nekretnina apelanta kao tuženog, a predmet apelantovog protivtužbenog zahtjeva utvrđenje da „ ne postoji pravo služnosti“ istog kolskog puta, što je sud ocijenio da se radi o postojanju dvostruke listispendencije, odnosno zahtjevima pozitivne i negativne deklaratorne tužbe i protivtužbe koji se međusobni isključuju. U obrazloženju sud je takođe naveo da kako nije bilo procesnih uslova da se o apelantovom protivtužbenom zahtjevu meritorno odlučuje pravilno je drugostepeni sud odlučio kada je odluku prvostepenog suda o protivtužbenom zahtjevu ukinuo i apelantovu protivtužbu odbacio kao nedopuštenu.
6. Apelant se u apelaciji žali da su mu osporenim odlukam povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine člana 18. stav 1. i stav (3). tačka c) i h) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav 1. i stav 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Protek roka
8. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv odluke drugostepenog suda kojom apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja A.Š., S.D. i M.K. izjavio reviziju, ali je ona rješenjem nadležnog suda, odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda. S toga proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju odluka drugostepenog suda navedena u dispozitivu ove odluke koju je apelant primio 29. avgusta 2012. godine. Rok od 60 dana za podnošenje apelacije s obzirom da je 28. oktobar 2012. godine nedjelja, istekao je 29. oktobra 2012. godine. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu drugostepenu presudu zbog čega je apelacija u ovom dijelu nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant u ovom dijelu apelacije poziva odnose na rješenje Vrhovnog suda u dijelu kojem je apelantova revizija odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Kantonalnog suda broj 56 0 P 025329 11 Gž od 23. avgusta 2012. godine kojom je apelantova žalba je odbijena, prvostepena presuda u odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta kao tuženog ukinuta i protivtužba odbačena kao nedopuštena. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. U konkretnom slučaju stavom II izreke prvostepene presude odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ne postoji pravo služnosti kolskog puta prevoza vozila preko njegovih nekretnina bliže označenih u prvostepenoj presudi, dok je drugostepenom presudom apelantova žalba odbijena, prvostepena presuda u odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta kao tuženog ukinuta i protivtužba odbačena kao nedopuštena, jer je drugostepeni sud ocijenio, a Vrhovni potvrdio da u konkretnoj procesnoj situaciji nije bilo uslova za meritorno odlučivanje o protivtužbenom zahtjevu, zbog čega je reviziju odbio kao neosnovanu i potvrdio drugostepenu kojom je protivtužba odbačena kao nedopuštena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, već je sud tužbu apelanta odbacio iz procesnih razloga. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. Ustavni sud, dalje, konstatuje de se u predmetnom postupku, odnosno osporenim rješenjem u odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, tj. da se nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz člana II/3.k ) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su navodi apelanta i u tom dijelu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka c) i h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman