Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3601/13 (Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Sloboda izražavanja
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Miješanje
  • Proporcionalnost
  • Naknada štete
  • Kleveta
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3601/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3601/13, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. listopada 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008409 08 Gž od 4. srpnja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-00 6286 od 4. srpnja 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 19. kolovoza Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 008409 08 Gž od 4. srpnja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-00 6286 od 4. srpnja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Hasiba Mušinbegovića, kojeg zastupa Mirza Mušinbegović odvjetnik iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 10. lipnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore u razdoblju od 12. do 23 lipnja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 050334 08 od 29. srpnja 2010. godine apelantica i S. H. obvezani su da na ime naknade nematerijalne štete za klevetu solidarno isplate tužitelju iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. prosinca 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate uz nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 400,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza, preciziranih u presudi, nesporno utvrđeno da je u dokumentarnom serijalu „Generali“, u drugoj epizodi koju je apelantica emitirala 12. studenog 2006. godine, S. H. kao gost, „govoreći o borbama oko Sarajeva koje su se vodile 2. svibnja 1992. godine, izjavio da je tužitelj tog dana objašnjavao kako su gore po Trebeviću jedinice JNA na okolnim brdima oko Sarajeva postavljene da odbrane Sarajevo, u slučaju napada na Sarajevo od nekog imaginarnog neprijatelja“. Također je utvrđeno da je apelantica navedenu izjavu S. H. potkrijepila videosnimkom koja je objavljena u toj epizodi. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da navedena izjava tužitelja „po sadržaju nije točno prezentirana i da je neistinito objavljena informacija o mjestu i vremenu kada je dana“. S tim u svezi, Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da je „tužitelj izjavu objavljenu videosnimkama dao ranije, i to prije rata, te ista nije dana na mjestu i u vrijeme a i sadržajno kako je objavljena u spornoj epizodi“. Budući da apelantica i S.H. u tijeku postupka nisu dokazali istinitost objavljenih navoda da je tužitelj „spornog datuma bio na Trebeviću“, Općinski sud je istaknuo da su apelantica i S. H. svojim navodima i objavljenim snimkama točno identificirali tužitelja imenom i prezimenom i funkciju koju obnaša, te je s tim u svezi zaključio da u „navedenom izražavanju“ postoje elementi klevete budući da tim navodima nije prikazano pravo i istinito stanje, već ukazuju na tužitelja kao ličnost u sasvim drugom svjetlu. S tim u svezi, Općinski sud je obrazložio da su predmetna izražavanja za koja je sud utvrdio da predstavljaju klevetu protivna članku 4. Kodeksa za tisak obzirom da su iznošena na način koji utječe na razumijevanje publike i tumačenje objavljenog izvješća, jer nije napravljena jasna razlika između komentara, pretpostavke i posljedice. Po mišljenju Općinskog suda, navedene činjenične tvrdnje mogu dovesti do nastupanja štete ugledu i časti tužitelja obzirom da su o njemu iznesene neistinite tvrdnje. Pored toga, Općinski sud je naveo da je tužitelj tijekom postupka dokazao da je navedenog nadnevka bio u Visokom, a ne u Sarajevu, odnosno na Trebeviću, kako je S.H. svojim navodima i objavljenim snimkama tvrdio u „spornoj epizodi“. Također, Općinski sud je ukazao da je tužitelj svojim iskazom tvrdio da su navedene činjenične tvrdnje izazvale reakcije kod njegovih mnogobrojnih prijatelja, suboraca, rodbine i da se odnos ljudi prema njemu izmijenio, a što je sve utjecalo na njega kao moralnu ličnost.

6. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je „ocjenjujući oblik i način iznošenja i prenošenja predmetnog izražavanja“ zaključio da postoji odgovornost apelantice i S.H. zbog prouzročenja štete tužitelju, sukladno odredbama članka 6. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je, odlučujući o visini naknade sukladno odredbama članka 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članka 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenio da je apelantica ispunila svoju obvezu iz članka 8. Zakona o zaštiti od klevete, jer je poduzimajući mjere da ublaži visinu prouzročene štete tužitelju, objavila intervju sa njim. Obzirom na navedeno, Općinski sud je, u smislu odredbe članka 10. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete, dosudio naknadu u visini od 5.000,00 KM, jer bi taj iznos predstavljao pravičnu naknadu za pretrpljene duševne bolove.

7. Protiv prvostupanjske presude apelantica i S.H. su podnijeli prizive koje je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 P 008409 08 Gž od 4. srpnja 2013. godine odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Nakon što je osporenu presudu preispitao u granicama prizivnih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da prizivi nisu utemeljeni. Naime, Kantonalni sud je ponovio zaključke iz prvostupanjske presude proistekle iz činjeničnog utvrđenja, te je ukazao da se u konkretnom slučaju kleveta sastoji u tome što je S.H. netočno iznio informaciju o tužitelju, a apelantica ju je potkrijepila videosnimkama koje ni po mjestu ni po sadržaju ne odgovaraju izjavi koju je ranije dao tužitelj. Navedeno je da su apelantica i S.H. „izražavanjem“ i objavljenim snimkama identificirali tužitelja imenom i prezimenom i funkcijom koju obnaša. Kantonalni sud je ukazao da u „izražavanju tuženih“ (apelantice i S.H.) postoje elementi klevete, jer apelantica i S.H. tijekom postupka nisu dokazali istinitost navoda, a navodi predstavljaju klevetničko izražavanje, koje ukazuje na tužitelja kao ličnost u sasvim drugom svjetlu. Po mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o „nebitnim činjenicama osobe koja je dala intervju, već o informacijama koje su davatelj izjave (S.H.) i emiter (apelantica) morali provjeriti prije plasiranja gledateljstvu“. Također, Kantonalni sud je istaknuo da je „odgovornost prvotužene (apelantice) kao emitera TV emisije i serijala neposredna i sastoji se u tome što ne samo da je emitirala netočnu informaciju već i potkrijepila videoisječcima koji ni vremenski ni po danom mjestu i sadržaju ne odgovaraju temi kojom se bavila sporna emisija“. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni apelantičini prizivni navodi kojima ukazuje da prvostupanjski sud nije utvrdio da je tužitelj usljed „iznesenih kleveta pretrpio duševne boli“, ocjenjujući da je tužitelj svojim iskazom jasno obrazložio kako se emitiranje sporne TV emisije odrazilo na odnos sredine prema njemu i njegovoj obitelji. S tim u svezi, Kantonalni sud je zaključio da iskaz tužitelja, koji je saslušan u svojstvu stranke i kojim je opisao narav duševnih bolova koje je trpio, pruža dovoljno osnove za zaključak o povredi tužiteljevog ugleda i karakteru njegovih duševnih bolova. Stoga, Kantonalni sud je istaknuo da su prizivni navodi o nepostojanju odgovornosti apelantice za klevetu neutemeljeni, jer se, uzimajući u obzir sve okolnosti u konkretnom slučaju, ne može primijeniti odredba članka 7. Zakona o kleveti. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i odredbu članka 6. Zakona o zaštiti od klevete kada je utvrdio odgovornost apelantice i S.H. radi prouzročenja štete tužitelju zbog duševnih bolova. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

10. Europske konvencije. Ističe da prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza nije utvrdio da je tužitelj usljed iznesenih kleveta pretrpio duševne bolove. Apelantica ističe da se predmetno izražavanje odnosi na pitanja od političkog i javnog značaja i u tom kontekstu navodi da je prvostupanjski sud propustio pravilno ocijeniti odredbu članka 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete. Smatra da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao kako mu je nastala šteta u smislu odredbe članka 200. ZOO, jer svaka osoba različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim tako da neka osoba neće uopće reagirati na istovrsno izražavanje, dok druga osoba može trpjeti teške duševne boli koje čak mogu ostaviti i trajne posljedice.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji zbog čega apelaciju treba odbiti.

10. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se ukazuje u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

11. Tužitelj je naveo da su neutemeljeni navodi izneseni u apelaciji, jer su osporene presude utemeljene na utvrđenom činjeničnom stanju koje je bilo osnova za primjenu relevantnih zakonskih propisa na temelju kojih su osporene odluke donesene.

V. Relevantni propisi

12. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine Federacije BiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Cilj Zakona Članak 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi.

Odgovornost za klevetu Članak 6.

(1) Svaka osoba koja prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Osoba iz st. 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(...)

Iznimke od odgovornosti Članak 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obvezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stupanj prouzročene štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba, te odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obveza ublažavanja štete Članak 8.

Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja. Odšteta Članak 10.

(1) Odšteta treba biti razmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:

objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu bi li iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

(…) Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Članak 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 199.

(1) U slučaju povrede prava ličnosti, sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Članak 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se točna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 008409 08 Gž od 4. srpnja 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 1. kolovoza 2013. godine, a apelacija je podnesena 19. kolovoza 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica smatra da su osporenim presudama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, kao i članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

21. Članak 10. Europske konvencije glasi:

(1) Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

a) Opći principi

22. Pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavkom. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu demokratskog društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stavka 2. članka 10., ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, tko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obveze“ u obimu koji ovisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi, Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Europski sud je stoga utvrdio niz principa i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

23. Naime, Europski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sustavu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, Serija A broj 103, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. prosinca 2005. godine, stavak 38). Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

24. Ustavni sud ukazuje da je malo prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štoviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi, Europski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40 [e]).

25. Kad se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju je li došlo do kršenja odluči korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu „hitnoj društvenoj potrebi“, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dala nadležna tijela za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su sukladni principima ustanovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Europskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

26. Dovodeći navedene opće principe u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ti su zakoni javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelantice i S.H. zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz članka 8. Europske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

27. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantici i S.H. da tužitelju plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno člankom 10. Europske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

28. U svezi s tim, Europski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (je li se kontaktiralo s osobom koja je u pitanju radi informacija, je li joj dana mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja je li novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti točne i pouzdane informacije sukladno novinarskoj etici), uloga i funkcija osobe koja je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

29. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužitelja, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu promatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.

30. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu pripadnosti i učešća tužitelja kao osobe, koji je u vrijeme emitiranja spornih informacija vršio profesionalnu vojnu dužnost u činu majora, koja ima veze ili je počinila „kriminalne“ radnje, a koje za sobom svakako povlače kaznenu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, vezano za navedene principe apelanti imaju obvezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo je li postupala (apelantica) bona fide, potom u kontekstu uloge i funkcije osoba koje su u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obnašanju službene dužnosti u odnosu na privatni život s ciljem zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima tužitelja kao javne ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na tužiteljev ugled i koje se, zbog toga, ne može smatrati kritikom koju je on dužan tolerirati obzirom na poslove i funkciju koju vrši.

31. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornog priloga u apelantičinoj emisiji, čiji je urednik Šukrija Omeragić, zadire i vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužitelja, odnosno da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javnu ličnost, što je utjecalo na povjerenje javnosti u njega. Redoviti sudovi su pri tome naglasili da je informiranje javnosti bitno i društveno potrebno, te da su apelantica i S.H. bili dužni profesionalno se ponašati sukladno pravilima novinarske etike. S tim u svezi, u osporenim presudama je navedeno da je na temelju izvedenih dokaza, prije svega sadržaja objavljenog spornog priloga, utvrđeno da su apelantica i S.H. oklevetali tužitelja, jer su o njemu objavili neistinite i uvredljive informacije. Budući da su takve informacije objavljene u emisiji koja je gledana na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, efekt koji su izazvale utjecao je ne samo na tužitelja već i na širu lokalnu zajednicu. Pri tome su redoviti sudovi imali u vidu da je u spornom prilogu tužitelj doveden u svezu s činjenjem radnji, za čiju kvalifikaciju moraju postojati relevantni i utemeljeni dokazi, te da su u nedostatku tih dokaza u spornom prilogu, apelantica i S.H. kao prenositelji takvih vijesti odgovorni prema tužitelju u smislu počinjene klevete i nanesene mu nematerijalne štete. Također je naglašena uloga i značaj medija, kao i njihov krajnji cilj – pravodobno i transparentno obavještavanje javnosti o svim aspektima života i rada u nekom društvu, ali sukladno normama prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike. Stoga je u konkretnom slučaju na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza iskazan stav da je spornim prilogom došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužitelja (oštećenog), čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanticu i S.H. primijeni sankcija u vidu naknade štete.

32. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Nasuprot tvrdnjama apelantice prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da ne postoji „lista dokaza“ na temelju kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1678/12 od 8. prosinca 2015. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redoviti sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na temelju slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, koja je izrečena u visini od 5.000,00 KM, redoviti sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelantica apelacijom neutemeljeno ukazuju, već su postupali sukladno praksi i diskrecijskim ovlastima u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 5.000,00 KM, proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene sukladno članku 10. Europske konvencije.

33. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelantice na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

34. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

10. Europske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelantica je ukazala i na to da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije. Međutim, apelantica nije posebno obrazlagala kršenje tih prava, pozivajući se na iste argumente zbog kojih smatra da joj je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. Obzirom na zaključak u svezi s pravom na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno analizira navedena prava, te zaključuje da su navodi apelantice o povredi tih prava, također, neutemeljeni zbog istih razloga kao u svezi s pravom na slobodu izražavanja.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je osporenim odlukama redovitih sudova naloženo apelantici i S.H. da tužitelju solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužitelja iznošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo sukladno zakonu, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“.

37. Nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije kada apelantica kršenje ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je utvrdio da ovo pravo apelantice nije prekršeno.

38. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3601/13 (Radio-televizija Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio