Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5043/14 („Šipad“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Privatizacija
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5043/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-5043/14, rješavajući apelaciju „Šipad“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Šipad“ d.d. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 117465 12 Rev od 4. septembra 2014.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 117465 11 Pž od 3. aprila 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 117465 09 Ps od 23. marta 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Šipad“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Ćesko iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 117465 12 Rev od 4. septembra 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 117465 11 Pž od 3. aprila 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 117465 09 Ps od 23. marta 2011. godine..
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 117465 09 Ps od 23. marta 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, podnesen protiv „Šipad komerc“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim je tražio (stav 1. dispozitiva) da se utvrdi da je apelant vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 317, 318. i 319. k.o. Sarajevo -Mahala XXXIX; (stav 2. dispozitiva) da se naloži brisanje prava upisa državnog vlasništva i prava raspolaganja tuženog na tim nekretninama uz istovremeni upis na ime i u vlasništvo apelanta; (stav 3. dispozitiva) da se naloži tuženom da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje te nekretnine slobodne od lica i stvari; (stav 4. dispozitiva) da se naloži tuženom da apelantu iz osnova neosnovanog obogaćenja za razdoblje od 24. septembra 2005. godine do 24. maja 2010.godine u vidu mjesečne zakupnine isplati iznos od 2.479.604,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana padanja u docnju svakog iznosa neisplaćene mjesečne zakupnine od po 41.326,74 KM do isplate, te da počev od 25. septembra 2010. godine plaća apelantu mjesečnu zakupninu od po 41.326,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos zakupnine od padanja u docnju, pa sve do predaje u posjed; (stav 5. dispozitiva) da se zabilježba spora na tim nekretninama u A listu zk.ul. br. 317, 318, i 319 k.o. Sarajevo-Mahala XXXIX dozvoljena rješenjem Zemljišno knjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Dn-II-09-26099 od 9. februara 2010. godine ostavi na snazi sve do pravomoćnog okončanja spora. Presudom apelant je obavezan tuženom da naknadi troškove postupka u iznosu od 5.500,00 KM.
3. U obrazloženju presude je Općinski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama iz zk. ul. 317, 318. i 319. K.O. Sarajevo-Mahala XXXIX upisano državno vlasništvo, a kao nosilac prava raspolaganja upisan tuženi, te da je apelant nastao privatizacijom državnog kapitala „Šipad za konsalting poslove“ d.d. Sarajevo. Dalje je navedeno da među strankama nije bilo sporno da je nastanak tog društvenog preduzeća upisano u sudskom registaru 2000. godine uslijed podjele „Šipad Holdinga“ d.d. Sarajevo na dva nova dionička društva („Šipad dd za konsalting poslove Sarajevo,Titova 13 i „Šipad ERC“ d.d. za usluge i trgovinu Sarajevo, Trampina 12), te da je to preduzeće („Šipad za konsalting poslove“ d.d. Sarajevo) pravni sljednik preduzeća „Šipad Holdinga“ d.d. Sarajevo. Nadalje je utvrđeno da je apelant upisan u sudski registar poslovnih subjekata 2003. godine osnovom izvršene privatizacije državnog kapitala u vrijednosti od 135.468,00 KM, a što predstavlja 99,54% od ukupnog kapitala „Šipad za konsalting poslove“ d.d. Sarajevo, kao i da je u postupku privatizacije Esad Ćesko postao vlasnik tog kapitala u vrijednosti od 135.468,00 KM, što predstavlja 99,54% od ukupnog kapitala, a apelant imovine iskazane u početnoj bilansi u postupku privatizacije, a što u naravi predstavlja kancelarijski prostor u površini 40,98 m2, te da sporne nekretnine nisu bile predmetom privatizacije državnog kapitala tog privatizacijskog subjekta. Zatim je utvrđeno da apelant nije ni posjednik, niti korisnik spornih nekretnina, te da je vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju utvrdio na osnovu dopisa Kantonalne agencije za privatizaciju broj 21-04/1-19-612-143 od 20. jula 2010. godine da je u programu privatizacije preduzeća „Šipad“ d.d. Sarajevo iskazao vlasništvo nad nekretninom ukupne površine od 40,98 m2, u ulici Maršala Tita broj 13. Također je utvrđeno da je, u pogledu izvršene privatizacije apelanta, prvostepeni sud konsultovao odluku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-06-001027 od 10. maja 2007.godine i odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-2048/07 od 2. decembra 2009. godine.
4. Slijedom naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja, Općinski sud je naveo da jasno i nedvosmisleno proizlazi da je tuženi u zemljišnim knjigama upisan kao nosilac prava raspolaganja na nekretninama koje apelant traži da mu se prizna pravo vlasništva, kao i da je Esad Ćesko u postupku privatizacije vlasnik kapitala apelanta u iznosu od 135.468,00 KM ili 99,54 % ukupnog, a apelant imovine iskazane u početnoj bilanci u postupku privatizacije, što u naravni predstavlja kancelarijski prostor u površini od 40,98 m2. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant u toku postupka nije ponudio nijedan materijalni dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak da je apelant vlasnik spornih nekretnina (opisanih u tužbi), dok nasuprot tome u skladu sa načelom povjerenja u istinitost upisa u zemljišnu knjigu jasno proizlazi da je tuženi u zemljišnoj knjizi upisan kao nosilac prava raspolaganja na spornim nekretninama. U prilog tome, Općinski sud je istakao da ide i činjenice da je pored odluke Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i vještak financijske struke u svom nalazi i mišljenju utvrdio na osnovu dopisa Kantonalne agencije za pritvatizaciju broj 21-04/1-19-612-143 od 20. jula 2010. godine da je u programu privatizacije preduzeće „Šipad“ d.d. Sarajevo iskazalo vlasništvo nad nekretninom ukupne površine od 40,98 m2 u ulici Maršala Tita broj 13, što je i bilo objavljeno u javnom pozivu. Na kraju je Općinski sud naveo da navode punomoćnika apelanta iz završnog izlaganja u kojem je vršio analizi presude Okružnog suda broj Ps-349/81 od 12. maja 1981. godine, na osnovu koje je izvršen upis tuženog u zemljišnu knjigu kao nosioca prava raspolaganja na spornim nekretninama, nije cijenio niti uzimao u obzir prilikom donošenja odluke u predmetnoj pravnoj stvari iz razloga što Općinski sud nije ovlašten da preispituje i ocjenjuje sudske odluke.
5. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, tj. da apelant nije uspio dokazati u toku postupka da je vlasnik spornih nekretnina, od čega zavisi osnovanost dijela tužbenog zahtjeva kojim traži vraćanje u posjed spornih nekretnina i naknadu štete u visini mjesečne zakupnine za period od 24. septembra 2005. godine, a imajući u vidu da je u zemljišnoj knjizi tuženi upisan kao nosilac prava raspolaganja nad predmetnim nekretninama, odlučeno je kao u dispozitivu presude na osnovu odredbe člana 123. u vezi sa odredbom člana 126. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 117465 11 Pž od 3. aprila 2012. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda Općinskog suda od 23. marta 2011. godine potvrđena.
7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da nisu osnovani žalbeni prigovori da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, jer prema stanju spisa predmeta po ocjeni drugostepenog suda pravilno je utvrđenje prvostepenog suda da apelant izvedenim dokazima nije dokazao činjenice o osnovanosti tužbenog zahtjeva, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan primjenom odredbe člana 126. a u vezi sa članom 123. ZPP. Po ocjeni Kantonalnog suda, žalbenim prigovorima nije doveden u pitanje navedeni zaključak prvostepenog suda. S tim u vezi je istaknuto da apelant u žalbi samo ponavlja prigovore koje je isticao u prvostepenom postupku, a koje je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredba navedenog Zakona odbio kao neosnovane. Žalbeni prigovori da je prvostepena presuda donesena uz povredu odredaba parničnog postupka su, po ocjeni Kantonalnog suda, u suprotnosti sa stanjem u spisu predmeta, budući da iz istog proizlazi da je ocjena izvedenih dokaza izvršena pravilnom primjenom odredbe člana 8. ZPP, da obrazloženje sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama, saglasno odredbi člana 191. navedenog Zakona, koje u cjelosti prihvata i drugostepeni sud. Kako prvostepeni sud nije bio u obavezi da vrši ocjenu dokaza kojim se ne utvrđuju odlučne činjenice za rješenje ove pravne stvari, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene prigovore da je postupljeno suprotno odredbi člana 123. i člana 126. navedenog Zakona. Budući da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava i odredaba parničnog postupka, te da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana
226. ZPP.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 117465 12 Rev od 4. septembra 2014. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 3. aprila 2012. godine.
9. U obrazloženju revizione odluke je navedeno da, kod činjeničnih utvrđenja za koja je vezan Vrhovni sud, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo (član 43. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOVPO) kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta, jer i po ocjeni revizionog suda nije osnovan reivindikacioni zahtjev apelanta na povrat predmetnih nekretnina, s obzirom da apelant nije dokazao pravno relevantnu činjenicu (koju nalaže naprijed navedena zakonska odredba) da je vlasnik spornih nekretnina upisanih u zk. ul. 317, 318. i
319. K.O. Sarajevo Mahala XXXIX, a čiji povraćaj od tuženog traži.
10. U odnosu na provedenu privatizaciju državnog kapitala „Šipad za konsalting poslove" d.d. Sarajevo, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da su sporne nekretnine u početnoj bilansi bile unijete kao pravo u postupku privatizacije državnog kapitala od koga je apelant nastao. Nasuprot tome, po ocjeni revizionog suda, tuženi je provedenim dokazima, između ostalih i vještačenjem po sudskom vještaku finansijske struke (Refik Biber), dokazao je da predmetne nekretnine nisu bile u programu privatizacije. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo i da je apelant na glavnoj raspravi, nakon što je dato pojašnjenje od strane vještaka (da je svoj nalaz i mišljenje zasnovao na dopisu Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo od 20. jula 2010. godine), iskazao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje tog vještaka, pa proizilazi da nakon tako datog izjašnjenja apelanta, da nalaz i mišljenje vještaka nije ni dovedeno u pitanje. Kod takvog stanja spisa predmeta, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani prigovori apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
11. Suprotno pravnom rezonovanju apelanta, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su izvršili pravilnu pravnu kvalifikaciju spornog materijalno pravnog odnosa i za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dali određene i jasne razloge koje kao pravilne prihvata i revizioni sud, jer po ocjeni i tog suda, prema načelu povjerenja u istinitost upisa u zemljišnu knjigu, pravilan je stav nižestepcnih sudova da jasno proizlazi da je tuženi u zemljišnoj knjizi upisan kao nosilac prava raspolaganja na spornim nekretninama. Ne mogu se, prema mišljenju Vrhovnog suda, prihvatiti osnovanim prigovori revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je njegov pravni prednik vlasnik spornih nekretnina, odnosno da je imao vanknjižno pravo pozivom na odredbe člana 121. stav 1. Samoupravnog sporazuma iz 1973. godine o udruživanju OOUR u preduzeće ,,Šipad“ Sarajevo. Protivno tome, Vrhovni sud je istakao da iz provedenih dokaza, proizlazi pravilnim stav nižestepenih sudova da apelant nije dokazao to vlasništvo. U tom smislu je navedeno da apelant gubi iz vida da, u odnosu na državni kapital pravnog lica iz koga je privatizacijom nastao, nije dokazao činjenice da u vrijeme kada se tuženi uknjižio kao nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama bio uknjižen njegov pravni prednik ili pribilježen u zemljišnoj knjizi sa pravom korištenja, raspolaganja ili kojeg drugog stvarnog prava na predmetnim nekretninama. Dakle, nije dokazao da je postojao kao knjižni predhodnik u odnosu na nekretnine koje su predmet spora - to onda ni predmetna tužba nema značenje brisovne tužbe, kako to apelant u svojoj reviziji neosnovano tvrdi, pa ni ukazivanjem na provedene materijalne dokaze apelanta, jer ti dokazi po ocjeni Vrhovnog suda ne mogu dovesti do drugačije odluke po predmetnom reivindikacionom zahtjevu, a što je pravilno zaključeno u drugostepenoj presudi.
12. U odnosu na reviziojske navode koji su upravljeni na pobijanje činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, Vrhovni sud je naveo da se isti ne mogu se uzeti u razmatranje (član 240. stav
2. ZPP), a ostale navode revizije nisu razmatrani s obzirom da nisu od odlučnog značaja (član 231. u vezi sa član 253. ZPP). Kako ne stoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe čl. 248. ZPP.
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, zbog načina na koji su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra pogrešnim zaključak redovnih sudova da on nije nijednim materijalnim dokazom dokazao vlasništvo nad spornim nekretninama, odnosno da nije dokazao da je njegov pravni prednik bio vlasnik spornih nekretnina. S tim u vezi je apelant istakao da je u predmetnom parničnom postupku dokazao da je on, odnosno njegov pravni prednik bio vanknjižni vlasnik spornih nekretnina, a da su drugostepeni i revizioni sud u potpunosti zanemarili propise o stvarnim pravima. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je dokazao pravni osnov tužbenog zahtjeva, zbog čega su istom trebali udovoljiti primjenom odredbe člana 37. ZOVPO, odnosno članom 43. navedenog Zakona.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Apelant smatra da su redovni sudovi, u predmetnoj pravnoj stvari radi utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed stvari, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u svojoj odluci, kao konačnoj u predmetnoj pravnoj stvari, zauzeo stav da su nižestepeni sudovi izvršili pravilnu pravnu kvalifikaciju spornog materijalno pravnog odnosa i za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dali određene i jasne razloge, imajući u vidu načelo povjerenja u istinitost upisa u zemljišnu knjigu, s obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da je tuženi u zemljišnoj knjizi upisan kao nosilac prava raspolaganja na spornim nekretninama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi na svim instancama u predmetnom parničnom postupku zaključili da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da apelant nije dokazao vlasništvo na predmetnim nekretninama, odnosno da je njegov prednik bio vlasnik istih. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta (kao tužitelja) i tuženog, uključujući i sva pitanja koja su ponovo postavljena u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman