Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1117/15 (A. H.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1117/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1117/15, rješavajući apelaciju Arijane Herco, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Arijana Herco, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030944 14 Rev od 9. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Arijana Herco (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Gordana Erceg, advokatica iz Banja Luke, podnijela je 13. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030944 14 Rev od 9. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je ništav Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između prednika tužitelja Z. F. i tuženih D. F. i J. R., tj. njihovog oca F. F., kao primaoca izdržavanja s jedne strane i apelantice, kao davaoca izdržavanja s druge strane, ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci 30. aprila 2002. godine, te da je ništav upis prava svojine na apelanticino ime sa 1/1 dijela u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, na stanu kao posebnom dijelu zgrade u Banjoj Luci (pobliže opisano u izreci prvostepene presude), kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP, PJ Banja Luka), dok je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da tužitelju i tuženima, kao zakonskim nasljednicima iza umrlog F. F., pripada naslijeđe svakome sa 1/3 dijela prava susvojine i suposjeda na stanu koji se nalazi u Banjoj Luci (pobliže opisan u izreci prvostepene presude) i da se naloži RUGIP-u, PJ Banja Luka, da izvrši brisanje prava svojine sa 1/1 dijela sa apelanticinog imena na ime i u korist tužitelja i tuženih, svakome sa 1/3 dijela u knjigu položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova koja se vodi kod RUGIP-a, PJ Banja Luka. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je umrli F. F. (otac tužitelja, drugotužene i trećetuženog, a djed apelantice), živio u predmetnom stanu, te da su F. F., kao primalac izdržavanja i apelantica, kao davalac izdržavanja 25. aprila 2002. godine zaključili Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je u apelanticino ime potpisao njen tadašnji suprug S. B., na osnovu punomoći ovjerene kod notara u Zagrebu 26. aprila 2002. godine. Nadalje, utvrđeno je da je navedeni ugovor ovjeren pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci 30. aprila 2002. godine. U vezi s naprijed navedenim, zaključeno je da su predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju i punomoć temeljem kojeg je zaključen, ništavi u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, iz razloga što nisu sačinjeni u propisanoj formi. Naime, konstatovano je da odredba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima je ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 120. stav 1. Zakona o nasljeđivanju propisuje da ugovorom o doživotnom izdržavanju primalac izdržavanja otuđuje svoju imovinu, kao protivuslugu za činjenja davaoca izdržavanja, s tim što imovina primaoca izdržavanja prelazi na davaoca tek poslije smrti primaoca izdržavanja, dok je stavom 2. i 3. istog člana navedenog zakona propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije, te da prilikom ovjere sudija mora pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Obzirom da je predmetni ugovor zaključen na osnovu punomoći, koja je ovjerena kod notara u Republici Hrvatskoj, zaključeno je da je u smislu odredbe člana 90. ZOO takvo punomoćje ništavo, pa samim tim i predmetni ugovor. Shodno tome, zaključeno je da forma mora biti ispunjena i pri ovjeri punomoći, te da nije osnovan apelanticin prigovor u kome ističe da je zaključenje predmetnog ugovora valjano po propisima Republike Hrvatske, iz razloga što je isti zaključen u Republici Srpskoj i čiji je predmet imovina koja se nalazi u Republici Srpskoj, pa se valjanost punomoći cijeni prema propisima koji se primjenjuju u Republici Srpskoj. Isto tako, konstatovano je da je notar samo ovjerio potpis apelantice kao davaoca punomoći, odnosno potvrdio da je ona svojeručno potpisala punomoć, ali da nije apelanticu upozorio na posljedice davanja punomoći, odnosno posljedice zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman