Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-351/14 (A. S.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-351/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-351/14, rješavajući apelaciju Aleksandra Stojkovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Stojkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044171 09 Gž od 8. novembra 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044171 04 P od 16. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Stojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044171 09 Gž od 8. novembra 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044171 04 P od 16. februara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 044171 04 P od 16. februara 2009. godine, donesenom u pravnoj stvari apelanta kao tužitelja protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je zaključio pravno valjan ugovor o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo sa pravnim prednikom tužene – Država SFRJ – SSNO – Vojna ustanova za upravljanje stambenim fondom JNA, Beograd, kojim ugovorom je kupio dvosoban stan u Sarajevu, pobliže preciziran u obrazloženju presude, te da presuda u cijelosti zamijeni predmetni ugovor o otkupu stana.
3. U toku dokaznog postupka Općinski sud je proveo dokaze i to uvidom i čitanjem, pored ostalog, ugovora o korištenju stana od 10. juna 1988. godine zaključenog između apelanta i JNA - Stručna služba, čitanjem prijave o potrošnji električne energije od 30. maja 1988.godine, čitanjem uplatnica (osam komada) na određene novčane iznose sa datumima uplata od 5. i 13. februara 1992. godine, čitanjem potvrde o uplati cjelokupnog iznosa cijene stana izdat od računovodstva Centra SSNO, čitanjem ugovora o održavanju zajedničkih dijelova instalacija zgrade zaključenog dana 10. februara 1992. godine sa posebnim osvrtom na tačku 1. ovog ugovora iz kojeg je vidljivo da je apelant ovaj ugovor zaključio u svojstvu vlasnika stana što znači nakon zaključenja otkupa, čitanjem zahtjeva za vraćanje stana u posjed podnesenog kod Uprave za stambena pitanja KS, čitanjem akta CRPC komisije od 9. marta 1999. godine, čitanjem obavijesti Fonda za ugovorno pravo u Beogradu sa uputama za povrat predmetnog stana, čitanjem podataka iz uplatnice Garant banke iz Beograda na okolnost činjenice da je predmetni, stan otkupljen i kupoprodajna cijena da je u cijelosti isplaćena, čitanjem rješenja o proglašenju stana napuštenim od 24. maja 1996. godine, te čitanjem Ugovora o korištenju stana od 6. marta 1997. godine. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, utvrdio da apelant s prednikom tužene nije zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana, jer ni sam apelant ne spori da ne posjeduje ugovor o kupoprodaji stana, iako tvrdi da je taj ugovor ostao u stanu zbog ratnih dejstava. Nadalje, utvrđeno je da apelant nije dokazao da je zaključio ugovor sačinjen u skladu s odredbama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH br. 38/78, 44/89, 29/90, 22/91 i „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 17/93 i 18/94), tj. u pismenoj formi sa ovjerom potpisa u nadležnom sudu. Isto tako, Općinski sud je konstatovao da se apelant nije prije podnošenja tužbe obraćao tuženoj sa zahtjevom za ostvarenje svojih prava, te da nije dokazao da je kao prijeratni nosilac stanarskog prava ostvario pravo na povrat stana.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 044171 09 Gž od 8. novembra 2013. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju se, između ostalog, navodi da je ispravno prvostepeni sud, cijeneći izvedene dokaze, utvrdio da apelant nije dokazao da je s pravnim prednikom tužene zaključio bilo kakav ugovor. Naime, utvrđeno je da je odredbom člana
39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, propisano da je nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje, zaključio pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cjelosti u ugovorenom roku. Isto tako, utvrđeno je da apelant sudu nije predočio ugovor u pisanoj formi, niti je proveo bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je predmetni ugovor zaista zaključen te da je, kako to apelant tvrdi, ostao u njegovom stanu gdje je uništen usljed ratnih dejstava. Kantonalni sud je istakao da dokaz zaključenju ugovora o otkupu ne može biti isključivo zaključeni ugovor o održavanju zajedničkih dijelova instalacija zgrade zaključen 10. februara 1992. godine, kao i da činjenica postojanja takvog ugovora, naime, ne može uputiti na zaključak da je ugovor o otkupu stana zaključen u odgovarajućoj formi, ovjeren, te dostavljen nadležnoj poreskoj službi. Nadalje, utvrđeno je da bez postojanja samog ugovora o otkupu u pisanoj formi, također, nije bilo moguće utvrditi koja je ugovorena kupoprodajna cijena, a time ni da li je apelant ovu cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da uplatnice na koje se apelant poziva kao dokaz o uplati kupoprodajne cijene, samo su ispunjene od strane uplatitelja, ali na njima nema štambilja tadašnje Službe društvenog knjigovodstva ili druge službe, sa naznačenim datumom, na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je uplata zaista i izvršena kao i datum uplate. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi netačno i nepravilno zaključili da im apelant nije predočio bilo kakve dokaze, na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je predmetni ugovor zaista zaključen. Također, apelant tvrdi da se ne može sumnjati u vjerodostojnost dokaza koje je priložio, kao i da je iz svega navedenog vidljivo da se pravilnom ocjenom provedenih dokaza i njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, te pravilnom primjenom materijalnog prava, može nedvojbeno zaključiti da je apelant prije 1. marta 1992. godine, zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo. U suštini, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili njegov tužbeni zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili pravo apelanta na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na dom, prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo u konkretnom slučaju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili predmetni tužbeni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Kantonalni sud je dao jasne razloge vezane za ocjenu izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom i utvrđeno činjenično stanje, koje taj sud prihvata kao potpuno i pravilno, naime obrazložio je činjenicu da u konkretnom slučaju dokaz zaključenju ugovora o otkupu ne može biti isključivo zaključeni ugovor o održavanju zajedničkih dijelova instalacija zgrade zaključen 10. februara 1992. godine, kao i da činjenica postojanja takvog ugovora, naime, ne može uputiti na zaključak da je ugovor o otkupu stana zaključen u odgovarajućoj formi, ovjeren, te dostavljen nadležnoj poreskoj službi. Isto tako, Kantonalni sud je dao argumentovane razloge za činjenicu da bez postojanja samog ugovora o otkupu u pisanoj formi, također, nije bilo moguće utvrditi koja je ugovorena kupoprodajna cijena, a time ni da li je apelant ovu cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da su uplatnice na koje se apelant poziva kao dokaz o uplati kupoprodajne cijene, samo ispunjene od strane uplatitelja, ali na njima nema štambilja tadašnje Službe društvenog knjigovodstva ili druge službe, sa naznačenim datumom, na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je uplata zaista i izvršena kao i datum uplate. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na dom, prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje, prava na dom, prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman