Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3221/16 (Republika Srpska)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3221/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3221/16, rješavajući apelacije Republike Srpske, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Republike Srpske koje su podnesene protiv Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 029539 15 Gž od 17. maja 2016. godine, broj 22 0 P 029524 15 Gž od 17. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018805 16 Gž od 17. maja 2016. godine, broj 22 0 P 019028 15 Gž od 17. maja 2016. godine, broj 22 0 P 029526 15 Gž od 17. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018435 16 Gž od 17. maj 2016; broj 22 0 P 018212 14 Gž od 2. juna 2016. godine,broj 22 0 P 018427 15 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018819 15 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 019006 15 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018806 15 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018424 15 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018696 16 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 019036 15 Gž od 2. juna 2016. godine, broj 22 0 P 023417 16 Gž od 2. juna 2016. godine i broj 22 0 P 019033 15 Gž od 26. maja 2016.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Prijedor, podnijela je u periodu od 27. jula do 9. augusta 2016. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 029539 15 Gž od 17. maja 2016. godine, broj 22 0 P 029524 15 Gž od 17. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018805 16 Gž od 17. maja 2016. godine, broj 22 0 P 019028 15 Gž od 17. maja 2016. godine, broj 22 0 P 029526 15 Gž od 17. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018435 16 Gž od 17. maj 2016; broj 22 0 P 018212 14 Gž od 2. juna 2016. godine,broj 22 0 P 018427 15 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018819 15 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 019006 15 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018806 15 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018424 15 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 018696 16 Gž od 12. maja 2016. godine, broj 22 0 P 019036 15 Gž od 2. juna 2016. godine, broj 22 0 P 023417 16 Gž od 2. juna 2016. godine i broj 22 0 P 019033 15 Gž od 26. maja 2016. godine.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-3221/16, AP- 3222/16, AP-3223/16, AP-3224/16, AP-3225/16, AP-3226/16, AP-3318/16, AP-3319/16, AP- 3320/16, AP-3321/16, AP-3322/16, AP-3323/16, AP-3324/16, AP-3383/16, AP-3384/16 i AP- 3385/16.
3. Dakle, ukupno je podneseno 16 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3221/16.
4. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama, pored ostalog, odbijeni su zahtjevi apelantice za naknadu troškova parničnih postupaka u određenim novčanim iznosima. U toku postupaka je, između ostalog, utvrđeno da je u konkretnim predmetima, po tužbama tužitelja postupao i donio osporene odluke Općinski sud u Sanskom Mostu, dakle sud koji se nalazi na području Federacije Bosne i Hercegovine pa se u raspravljanju i odlučivanju u predmetnim sporovima, kao i odlučivanju po redovnom i vanrednom pravnom lijeku primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH, a kako je to određeno odredbom člana 1. navedenog zakona. Također, utvrđeno je da u smislu relevantnih odredbi pomenutog zakona i Zakona o pravobranilaštvu FBiH, pravobranilaštvo ima pravo samo na naknadu troškova ali ne i na nagradu pa slijedom navedenog ni zakonski zastupnik apelantice nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka koji se odnose na nagradu za zastupanje koje pripada advokatu u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u FBiH, neovisno što je propisima Republike Srpske drugačije regulisano, zbog čega je neosnovana apelantičina tvrdnja da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer su zanemareni propisi Republike Srpske, odnosno odredbe Zakona o pravobranilaštvu Republike Srpske.
Apelacioni navodi
5. U navedenim apelacijama apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U odnosu na činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4832/15 ( vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-4832/15 od 3. marta 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, razmatrajući iste apelacione navode istog apelanta, Ustavni sud je zaključio da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud je naročito ukazao da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretne slučajeve. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman