Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2834/15 (Z. I. i drugi)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2834/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2834/15, rješavajući apelacije Zorana Ivankovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zoran Ivanković, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 121454 13 Gž od 25. marta 2015. godine;

"Gromex" d.o.o. Srebrenik, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 007939 16 Rev od 12.

maja 2016. godine;

Žarko Milanović, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 169261 15 Gž od 27. juna 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2834/15

1. Zoran Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 8. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 121454 13 Gž od 25. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu (Udruženje građana „Zajednica za upravljanje natkrivenim parking prostorom u ulici Nikole Pašića broj 34-40“ Banja Luka) na ime duga, za korištenje predmetnog parking prostora, isplati određeni novčani iznos.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Okružni sud navodi da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je predmetno garažno mjesto dodijelio Ž. I. (ocu apelanta), da je iza Ž. I. pravosnažno okončan ostavinski postupak, a za zakonskog nasljednika na stanu u ulici Nikole Pašića broj 36 je proglašen apelant, da je apelant nakon toga podnio zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog parking mjesta, da je ovaj zahtjev odbijen, iz razloga što apelant nema dovoljan broj bodova za zaključenje ugovora, da je apelantova žalba izjavljena protiv ovog rješenja odbijena, da je navedeno parking mjesto dato na korištenje S. M. (a kasnije M. D.), da apelant nikada nije prestao da koristi navedeno parking mjesto, da mjesečna zakupnina za parking za 2008. i 2009. godinu iznosi 40,00 KM, a za 2010. i 2011. godinu 65,00 KM. Dalje se navodi, da iz stanja predmetnog spisa, slijedi da su Ministarstvo odbrane Republike Srpske i tužilac, 7. marta 2005. godine zaključili ugovor o prenosu prava upravljanja i korištenja parkirnim prostorom, čiji predmet je bio prenos trajnog prava upravljanja i korištenja zajedničkim natkrivenim parking prostorom u ulici Nikole Pašića broj 34-36-38-40, sa 83 garažna mjesta (u okviru kojih se nalazi i predmetno parking mjesto), bez naknade, kao i da su dana 8. aprila 2009. godine Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Republička uprava za obnovu i izgradnju i tužilac zaključili aneks ugovora od 7. marta 2005. godine, čiji je predmet bilo davanje na korištenje i upravljanje po osnovu zakupa natkrivenog parkirnog prostora u ulici Nikole Pašića broj 34-40, sa 83 parkirna mjesta i blokovskog skloništa, pa Okružni sud konstatuje da iz navedenog proizlazi da je tužilac aktivno legitimisan na podnošenje predmetne tužbe, jer je nosilac prava korištenja i upravljanja navedenim parking prostorom, koji zaključak nije doveden u pitanje apelantovim žalbenim navodima. Okružni sud zaključuje, da obaveza na plaćanje zakupnine, radi korištenja predmetnog parking mjesta, proizlazi iz same prirode ugovornog odnosa tužioca i prednika apelanta, te da je ista obaveza propisana i članom 583. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer zakupac mora plaćati naknadu za upotrebu i uživanje određene stvari. Također se navodi, da se visina zakupnine određivala u fiksnom iznosu, kao mjesečno davanje, odlukom skupštine tužioca, na koje okolnosti je tužilac izveo dokaze, te kako se radi o fiksnom iznosu, a uvažavajući činjenicu da apelant ne spori vrijeme stupanja u posjed predmetnog parking mjesta i da nije nikada plaćao zakupninu, po ocjeni Okružnog suda, nema mjesta apelantovim žalbenim navodima da visina potraživanja tužioca nije dokazana.

AP-3553/16

3. "Gromex" d.o.o. Srebrenik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 007939 16 Rev od 12. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (B. Dž.) da apelantu isplati određeni novčani iznos, na ime duga za izvedene građevinske radove.

4. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je nesporno utvrđeno da je između parničnih stranaka zaključen pismeni ugovor o građenju, kojim se apelant obavezao da će tuženom izgraditi stambeni objekat, a koju je obavezu i izvršio u cijelosti, dok se tuženi obavezao da će apelantu za izvedene radove isplatiti određeni novčani iznos, te da je sporno da li je tuženi plati apelantu ugovorenu cijenu za obavljene radove. Vrhovni sud konstatuje, da su nižestepeni sudovi, osnovom provedenih dokaza, posebno ocjenom iskaza saslušanih svjedoka i tuženog, pravilno utvrdili da je tuženi zakonskom zastupniku apelanta u potpunosti isplatio cijenu ugovorenih radova, na koji način je i on izvršio svoju obavezu iz predmetnog ugovora. Dalje se navodi, da je istina da tuženi ne posjeduje pismeni dokaz o tome, na čemu u suštini insistira apelantova revizija, ali po mišljenu Vrhovnog suda bez valjanog osnova. Ovo iz razloga, što se i za Vrhovni sud u potpunosti prihvatljivim pokazuju razlozi nižestepenih presuda, u kojima se navodi da su zakonski zastupnik apelanta i tuženi bili dugogodišnji prijatelji, zbog čega nije došlo do izdavanja pismene priznanice o prijemu novca, te da u prilog toga govore i iskazi svjedoka, koji su pokušali posredovati u vansudskom rješavanju konkretnog spora (koji su u svojim iskazima naveli, da je zakonski zastupnik tražio manje iznose, prilikom pokušaja vansudskog rješavanja, i to na ime nekih dodatnih i naknadnih radova a da mu je glavni dug plaćen, na osnovu kojih iskaza je prvostepeni sud utvrdio da se eventualna potraživanja apelanta prema tuženom odnosi na nekakve dodatne, naknadne radove, koji nisu predmet konkretnog tužbenog zahtjeva).

AP-3559/16

5. Žarko Milanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 169261 15 Gž od 27. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju („Sberbank“ a.d. Banja Luka) plati određeni novčani iznos, na ime dugo po osnovu trasirane mjenice.

6. U svom obrazloženju, pored ostalog, Okružni sud navodi da je prema činjeničnom utvrđenju koje je utvrdio prvostepeni sud, u svrhu obezbjeđenja kredita koji je pravni prednik tužitelja zaključio sa S. Š., korisnik kredita S. Š. je potpisala mjenicu, a mjenica je potpisana i od strane apelanta i to dva puta, jednom u svojstvu zakonskog zastupnika ,,Emmsa-s“ d.o.o. Banja Luka, a drugi put u svojstvu fizičkog lica. Dalje se navodi, da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da nije utvrđeno ko je popunio mjenicu i da ista nije popunjena u skladu sa ovlaštenjem, jer iz predmetne mjenice proizlazi da je potpisana od strane glavnog dužnika kao trasanta i ,,Emmsa-s“ d.o.o. Banja Luka i apelanta kao akceptanata, a pravo da se popuni mjenica po dospijeću proizlazi iz samog ugovora, člana 3, koji je zaključen između pravnog prednika tužitelja i glavnog dužnika. Okružni sud konstatuje, da apelantovi žalbeni navodi da prijedlog za protest mjenice nije podnesen dana 31. decembra 2010. godine nisu od uticaja na drugačiju odluku suda, te da pravilno zaključuje prvostepeni sud da saglasno odredbi člana 29. Zakona o mjenici, nije potrebne podizanje protesta mjenice u odnosu na akceptanta, jer u odnosu na njega imalac mjenice može podnijeti neposrednu tužbu, te da su se ti žalbeni navodi mogli isticati u izvršnom postupku koji je pokrenut na osnovu mjenice, kao vjerodostojne isprave, ali ne u parničnom postupku koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta. Okružni sud ističe da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da je samo korisnik kredita potpisao mjenicu i dao ovlaštenje tužitelju za popunu te mjenice, jer mjenica je potpisana od strane ..Emmsa-s“ d.o.o. Banja Luka i njenog zakonskog zastupnika tj. apelanta, ali isto tako na mjenici stoji i potpis apelanta kao fizičkog lica. Okružni sud, također, navodi da se u apelantovoj žalbi ukazuje da prvostepeni sud nije cijenio, a izvršio je uvid u pregled uplata po predmetnom kreditu, a ne cijeni to kao dokaz u vezi sa iznosom u mjenici, niti se sud izjašnjava o tome da li je korisnik kredita nakon popune mjenice uplatio navodna dugovanja banci. Naime, u mjeničnom pravu, po načelu apstraktnosti, u slučaju mjeničnog spora, ne ispituje se pravni osnov ili razlog obavezivanja mjeničnog dužnika, mjenični dužnik po načelu mjenične strogosti, u pravilu, nema mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na zakonitog i savjesnog imaoca mjenice, pa po ocjeni Okružnog suda, u ovoj vrsti spora odluka suda se zasniva na formalnim dokazima i na formalnoj istini i mjenična isprava je jedino dokazno sredstvo o postojanju mjeničnih prava i obaveza. Još se navodi, da prema materijalno-pravnoj strani tog načela, postojanje obaveze se procjenjuje samo na osnovu izjave mjeničnih dužnika datih na samoj mjenici, neovisno od toga zbog čega su date izjave, zbog čega je, po mišljenju Okružnog suda, neosnovano pozivanje apelanta na to da li je korisnik kredita isplatio određena sredstva tužitelju.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2834/15.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2834/15 (Z. I. i drugi) | Sudska praksa | Aktio