Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3535/16 (L. N.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Istraga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3535/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3535/16, rješavajući apelaciju Ljubiše Ninkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ljubiše Ninkovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 003010 16 Kž od 3.
avgusta 2016. godine i Rješenje Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 K 003010 16 Kv 2 od 25. jula 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljubiša Ninković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 003010 16 Kž od 3. avgusta 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 K 003010 16 Kv 2 od 25. jula 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. avgusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 31. avgusta, odnosno 6. septembra 2016. godine. Tužilaštvo u ostavljenom roku od osam dana nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Pravosnažnim Rješenjem Okružnog suda broj 15 0 K 003010 16 Kpp od 28. juna 2016. godine apelantu je određen jednomjesečni pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 148 stav 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 20 istog zakona, primjenom člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
6. Tužilaštvo je 21. jula 2016. godine podnijelo prijedlog kojim je zatražilo produženje pritvora apelantu za naredna dva mjeseca zbog istih razloga zbog kojih je apelantu pritvor i određen.
Osporena rješenja
7. Rješenjem Okružnog suda broj 15 0 K 003010 16 Kv 2 od 25. jula 2016. godine usvojen je prijedlog Tužilaštva, te je apelantu produžen pritvor koji mu je određen rješenjem od 28. juna 2016. godine, i to za naredna dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 27. septembra 2016. godine do 08.00 časova.
8. U vezi sa postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, Osnovni sud je naveo da ona evidentno proizilazi iz do tada prikupljenih dokaza, i to posebno: zapisnika o uviđaju od 13. juna 2016. godine iz kojeg je vidljivo da je na licu mjesta, u Ulici vojvode Stepe Stepanovića u Trebinju, zatečeno vozilo tipa „golf 4“ sa oštećenjima, zapisnika o pretresu apelantovog stana od 13. juna 2016. godine iz koga proizilazi da je prilikom pretresa pronađena sjekira, zatim, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke iz kojeg je proizašlo da je oštećeni Velibor Šetka (u daljnjem tekstu: oštećeni) zadobio lake tjelesne povrede dejstvom oštre mehaničke direktne ili indirektne sile, te iskaza oštećenog i svjedoka događaja iz kojih je proizašla osnovana sumnja da je apelant 13. juna 2016. godine udarcima sjekirom napao oštećenog na način što je u više navrata sjekirom zamahnuo u pravcu glave i vrata oštećenog, i to sječivom okrenutim prema njemu. Shodno ovakvom utvrđenju, Okružni sud je zaključio da je ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora propisan odredbom člana 197 stav 1 ZKPRS, odnosno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 148 stav 1 KZRS u vezi sa odredbom člana 20 istog zakona.
9. Pored postojanja opšteg uslova za produženje mjere pritvora apelantu, Okružni sud je zaključio da postoji i poseban pritvorski razlog propisan članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS s obzirom na zaprijećenu kaznu (kazna zatvora najmanje pet godina za krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret), te vanredne okolnosti koje opravdavaju pritvor. Naime, Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu činjenicu da je apelant po danu, na javnom mjestu u centru Trebinja, fizičkim napadom uz upotrebu sjekire kao ubitačnog oružja najprije razbio prednje staklo vozila u kojem se oštećeni nalazio a zatim napao oštećenog, usmjeravajući sječivo sjekire u gornji dio tijela oštećenog, i to u predjelu vrata i glave koje je oštećeni uspješno blokirao, nakon čega je apelant ponovo zamahnuo sjekirom prema oštećenom, ali je oštećeni i taj udarac izbjegao povlačeći se unazad, pri čemu je oštećeni zadobio niz lakših tjelesnih povreda. Prema ocjeni Okružnog suda, sve okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da se radi o posebnoj težini krivičnog djela i posebnoj opasnosti koju je apelant iskazao. Okružni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir činjenicu da je oštećeni policajac, te da je motiv napada bio taj što je oštećeni kao policajac dan ranije apelanta kaznio zbog vožnje u alkoholisanom stanju.
10. Dalje, Okružni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir službenu zabilješku CJB Trebinje od 13. juna 2016. godine iz koje je proizašlo da su pripadnici CJB iz Trebinja, vršeći uviđaj na licu mjesta, a i naknadno, obavili razgovor sa većim brojem građana Trebinja, koji su izrazili zabrinutost za svoju i bezbjednost svojih porodica, jer im je neshvatljiva činjenica da neko naoružan sjekirom može da se kreće gradom i da tako naoružan nekog napada, i to policijskog službenika, kao i to da je većina građana zapazila da je bezbjednost u gradu na zabrinjavajućem nivou s obzirom na učestale slične slučajeve. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o stvarnoj i realnoj prijetnji za spokojstvo građana i za zaštitu ljudskog dostojanstva i bezbjednosti. Okružni sud je na osnovu svega navedenog zaključio da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i kod građana bi se izgubilo osjećanje postojanja lične bezbjednosti, pri čemu je taj sud naglasio da je prilikom odlučenja imao u vidu i veliki broj ovakvih i sličnih slučajeva u posljednje vrijeme, i to ne samo na području koje pokriva taj sud, što ukazuje da državni organi moraju efikasnije da dejstvuju radi sprečavanja ovakvih djela, odnosno uspostavljanja javnog reda. Okružni sud je odlučio kao u izreci rješenja na osnovu člana 200 stav 2 u vezi sa članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
11. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi apelantove odbrane podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, donio Rješenje broj 15 0 K 003010 16 Kž od 3. avgusta 2016. godine kojim je žalbu odbio. Iz obrazloženja proizilazi da je Vrhovni sud naveo da je postojanje osnovane sumnje, kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora, utvrđeno prilikom prvog određivanja pritvora i u neizmijenjenom obliku i obimu koje se održalo sve vrijeme do produženja pritvora. Prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovana sumnja proizilazi iz dokaza koje je prvostepeni sud iscrpno i opširno analizirao u svom obrazloženju.
12. Dalje, prigovore žalbe koji se odnose na postojanje posebnih pritvorskih razloga Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da okolnosti u vezi sa izvršenjem krivičnog djela, posebno činjenica da je krivično djelo izvršeno po danu, na javnom mjestu u centru grada, kao i da je motiv napada kažnjavanje apelanta dan ranije za vožnju u alkoholisanom stanju, pobijano rješenje pravilno ocjenjuje i dovodi u vezu sa osjećanjem zabrinutosti građana za svoju bezbjednost, zaključujući da sve zajedno upućuje kako je neophodno produženje pritvora zbog opasnosti od narušavanja javnog reda. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ova opasnost nije apstraktna, kako se žalbom pokušava prikazati, već je konkretna, jasno opredijeljena i potkrijepljena razlozima koji to podržavaju. Vrhovni sud je naglasio da se, shodno činjenici da je krivično djelo počinjeno prije mjesec i po dana, ne može govoriti o proteku vremena, kao faktoru koji bi ostvario bilo kakav uticaj na prestanak ove opasnosti, kao što se to žalbom neosnovano sugeriše. Shodno svemu navedenom, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoje razlozi koji opravdavaju produženje pritvora, a koje propisuju odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. O tome su, kako je istakao Vrhovni sud, u osporenom rješenju dati valjani razlozi koje je u cijelosti prihvatio taj sud.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelacijom se ukazuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iscrpnom apelacijom se isključivo problematizuje postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te se u tom pravcu ukazuje na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima, npr. AP 1971/14, AP 2930/15, AP 3512/15, AP 4663/15, AP 4665/15 i dr. u kojima je Ustavni sud raspravljao o sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima. Naglašeno je da samo postojanje pretpostavki i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog mogli dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već da se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, Makarov protiv Rusije, broj 15217/07). Apelacijom se dalje ukazuje da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c. Evropske konvencije, tj. da lišavanje bude „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. U tom pravcu se ukazuje na stav Evropskog suda koji je u svojoj dosadašnjoj praksi zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već mora da se procijeni da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, broj 25792/94, stav 63, 11. juli 2000. godine). Naglašeno je dalje da se pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS može primijeniti u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koja je posebno teška s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom od narušavanja javnog reda. Sud je prilikom donošenja odluke o produženju pritvora bio obavezan da sa dužnom pažnjom razmotri da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prvobitno određen i dalje primjenjiv. U kontekstu navedenog apelacijom se ukazuje da je Ustavni sud u Odluci broj AP 3210/15 prilikom odlučenja imao u vidu Izvještaj OSCE-a i Preporuku (CIM Rec 2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope, koje su u apelaciji detaljno interpretirane. Prema navodima apelacije, vanredne okolnosti koje ima u vidu član 197 stav 1 tačka g) ZKPRS odnose se na okolnosti poslije učinjenja krivičnog djela koje bi, s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela, nesporno mogle dovesti do stvarne (ne apstraktne) prijetnje od narušavanja javnog reda koje moraju da budu potkrijepljene relevantnim dokazima i indicijama da bi narušavanje javnog reda, zaista, moglo doći u slučaju puštanja iz pritvora osumnjičenog. Iz apelacije proizilazi da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu uzeli u obzir prethodno elaborirane standarde, jer su svoje odluke zasnovali na proizvoljnim i nedovoljnim razlozima iz čega proizilazi da je u konkretnom slučaju, zbog nepostojanja pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, apelantu povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovog prava na slobodu i bezbjednost, te osporena rješenja ukinu.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se apelacioni prigovori, uglavnom, svode na interpretiranje sudske prakse koja nije primjenjiva u konkretnom slučaju i kao takvi predstavljaju apelantovo viđenje pravilne primjene i tumačenja zakonskih normi o pritvoru, a da nemaju osnov u spisu, niti su učinjeni propusti u postupku odlučivanja po žalbi protiv prvostepenog rješenja. Istaknuto je još da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je još naveo da u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo na koje se apelant neosnovano pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Okružni sud je naveo da osporenim rješenjem tog suda nije došlo do kršenja odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, niti je povrijeđeno pravo na koje se apelant u apelaciji pozvao.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Trajanje pritvora u istrazi Član 200.
(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.
(4) Izuzetno i u naročito složenom predmetu koji se odnosi na krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, na obrazloženi prijedlog tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegijuma tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga završila iz člana 233. stav 2. ovog zakona. O žalbi protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske o produženju pritvora odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(5) Prijedlog za produženje pritvora iz st. 3. i 4. ovog člana podnosi se posredstvom prvostepenog suda koji će prije dostavljanja spisa sa prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Srpske osumnjičenog saslušati o razlozima zbog kojih se produženje pritvora predlaže.
(6) Ako se do isteka rokova iz st. 1. do 4. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.
17. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase: Pokušaj Član 20.
(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Ubistvo Član 148.
(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 15 0 K 003010 16 Kž od 3. avgusta 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i stav 3 Evropske konvencije.
Pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
24. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
25. Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode i da je pritvor koji je apelantu produžen osporenim rješenjima istekao 27. septembra 2016. godine. Dakle, predmet apelacionog razmatranja su rješenja redovnih sudova o produženju pritvora u istrazi.
26. Apelant smatra da su osporena rješenja donesena kao rezultat kršenja relevantnih odredaba ZKPRS, konkretno člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPRS, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi oobezbjeđenja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).
27. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant svoje prigovore nije usmjerio na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće ni baviti kod činjenice da su redovni sudovi na osnovu raspoloživih dokaza utvrdili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 148 stav 1 u vezi sa članom 20 KZRS, što je u osporenim rješenjima detaljno obrazloženo.
28. Dakle, Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni prigovori odnose na obrazloženje redovnih sudova u vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Apelant tvrdi da redovni sudovi nisu adekvatno obrazložili, niti su učinili vjerovatnim, postojanje vanrednih okolnosti koje bi opravdale pritvor. Prema apelantovoj ocjeni, data obrazloženja redovnih sudova su zasnovana na pretpostavkama, a ne na relevantnim dokazima, pa apelant ukazuje na arbitrarnost obrazloženja redovnih sudova. Apelant se, u vezi s tim, pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje, između ostalih, br. AP 2390/15, AP 4663/15, AP 4665/15 i dr., smatrajući je primjenjivom u konkretnom slučaju.
29. U vezi sa prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke g) stava 1 člana 197 ZKPRS, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
30. Ustavni sud podsjeća da je rizik od narušavanja javnog reda jedan od najosjetljivijih razloga za procjenu da li je odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje pritvorenika na slobodu zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud dalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora, barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se, stoga, može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu, zaista, narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud zapaža da Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može da učini pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec).
31. Dovodeći navedeno u kontekst sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom razmatranja ovog pritvorskog osnova imali u vidu, prije svega, osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno težinu, prirodu i način izvršenja krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči, činjenicu da je krivično djelo za koje se apelant sumnjiči učinjeno uz primjenu sile, djelovanjem oštrog predmeta usred dana, i to na javnom mjestu, što je izazvalo strah i zabrinutost među građanima. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja uzeli u obzir i učestalost ovakvih i sličnih događaja u posljednje vrijeme, te okolnost da je krivično djelo za koje se apelant sumnjiči bilo usmjereno prema policijskom službeniku. Usto, Vrhovni sud je prilikom razmatranja žalbenih prigovora imao u vidu da je od spornog događaja pretekao relativno kratak vremenski period tako da protek vremena nije mogao da utiče na prestanak opasnosti od narušavanja javnog reda. Ustavni sud zapaža da obrazloženja koja su ponudili redovni sudovi nisu relevantna i dovoljna da ukažu na postojanje stvarne opasnosti od narušavanja javnog reda koja bi opravdala primjenu ovog zakonskog osnova. Redovni sudovi u tom pravcu nisu ponudili niti jedan relevantan razlog, niti indiciju da bi do narušavanja javnog reda, zaista, moglo doći ukoliko bi apelant bio pušten iz pritvora, osim što su postojanje ovog pritvorskog osnova vezali za težinu krivičnog djela, način izvršenja, te uznemirenost građana prilikom izvršenja ovog krivičnog djela, što za primjenu ovog pritvorskog osnova, per se, nije dovoljno. Naime, Ustavni sud podsjeća da izvršenje bilo kojeg krivičnog djela, u pravilu, uzrokuje uznemirenost i strah kod ljudi, ali se uznemirenost i strah uzrokovani počinjenjem nekog krivičnog djela, pa makar to bilo usred dana, napadom sjekirom na policijskog službenika, ne može automatizmom vezati za postojanje pritvorskog osnova iz tačke g) stava 1 člana 197 ZKPRS bez drugih relevantnih pokazatelja koji bi uputili na postojanje realne prijetnje narašuvanju javnog reda. Ustavni sud smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu ponudili niti jedan relevantan pokazatelj kojim bi potkrijepili stav o postojanju stvarne opasnosti od narušavanja javnog reda koju ima u vidu član 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je do istog zaključka došao u dosadašnjoj praksi raspravljajući o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) na koju se u apelaciji pozvao i apelant. Dakle, podržavajući sopstvenu praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud ne vidi razlog da u konkretnom slučaju odstupi od zauzetog stava u citiranim predmetima, pa se, u vezi s tim, u cijelosti poziva na obrazloženja data u citiranim odlukama. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da je u konkretnom slučaju u odnosu na osporena rješenja o produženju pritvora došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i stav 3 Evropske konvencije.
33. Uzimajući u obzir da je pritvor koji je apelantu produžen osporenim rješenjima, u međuvremenu, istekao, Ustavni sud naglašava da samim tim nije bilo osnova da se osporena rješenja ukinu, te da je u takvim okolnostima sasvim dovoljno što je ovom odlukom ukazano na propuste redovnih sudova prilikom produženja mjere pritvora.
34. Konačno, Ustavni sud ovom odlukom želi da podsjeti da nije ovlašćen da preuzima ulogu redovnih sudova u vezi sa utvrđivanjem činjeničnog stanja, primjenom prava i izvođenjem zaključaka, ali da ima ovlašćenje da sugeriše redovnim sudovima da razloge koje su naveli za primjenu pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, koji su neadekvatni za primjenu tog osnova, eventualno, iskoriste za primjenu nekog od preostalih pritvorskih osnova koje propisuje član 197 ZKPRS. Navedeno pod uslovom da redovni sudovi utvrde da je produženje pritvora u konkretnom slučaju neophodno.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c. i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u svrhu produženja pritvora postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS zasnovali na nedovoljnim i neadekvatnim razlozima, koji ne korespondiraju sa standardima Evropske konvencije, niti sa praksom Ustavnog suda.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman