Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2516/15 (M. H., S. M., J. M., E. M. i E. H.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2516/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2516/15, rješavajući apelaciju Muniba Hamzića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Munib Hamzić, Sejfudin Mujkić, Jasmin Mahmutović, Esad Memišević i Enes Huskanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 003726 14 Rev od 23. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Munib Hamzić, Sejfudin Mujkić, Jasmin Mahmutović, Esad Memišević i Enes Huskanović, (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 20. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 003726 14 Rev od 23. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im na ime razlike plata, toplog obroka, regresa za određene vremenske periode i jubilarnu nagradu (za četvrtoapelanta), isplati određene novčane iznose, sve precizirano u izreci prvostepene presude.

2. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se u odnosu na tražena potraživanja (na ime razlike plate, toplog obroka i regresa) za sporni vremenski period nisu mogle primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: GKU), već su se kao relevantno materijalno pravo mogli primijeniti Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: OKU), Zakon o namještenicima u organima državne službe u F BiH i Zakon o policijskim službenicima TK. Osim toga, kako na usaglašeni tekst GKU tuženi nije dao saglasnost, niti je istom naknadno pristupio - član 73. stav 2. GKU, Vrhovni sud je zaključio da se isti mogao primijeniti samo do 8. septembra 2005. godine radi popunjavanja pravne praznine u regulativi visine novčanih naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika budući da visina ovih naknada nije bila uređena propisima iz oblasti radnih odnosa ove kategorije zaposlenika. Nadalje, utvrđeno je da je pravna praznina u pogledu visine predmetnih naknada otklonjena donošenjem OKU, a pošto je OKU prema članu 2. stav 2. obavezujući i za tuženog, na potraživanja apelanata na ime plata mogu se primijeniti samo odredbe člana 7. i 8. tog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je, također, konstatovao da je za sporni period plaća apelantima obračunata i isplaćena u skladu sa odlukama Vlade i prema koeficijentu složenosti utvrđenim u normativnim aktima tuženog, te kako iz nalaza vještaka proizlazi da im je u tom periodu isplaćivana plaća u iznosima većim od najniže plaće propisane članom 8. OKU, to su, po ocijeni Vrhovnog suda, pravilno nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća. Vrhovni sud ističe, da je pravilno odbijen i zahtjev za isplatu razlike naknada na ime toplog obroka i regresa, jer potraživanja apelanata za ove naknade mogu se raspraviti samo u skladu sa odredbama člana 17. i 19. OKU iz 2005. godine, a što proizlazi iz odredbe člana 45. stav 1. tačka 2. i 3. Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, a prema nalazu vještaka, navedene naknade apelantima nisu isplaćivane u iznosima manjim od onih koji su predviđeni u članu 17. i 19. OKU koji se imao primijeniti za navedeni period. Prema mišljenju Vrhovnog suda pravilno je odbijen i zahtjev četvrtoapelanta za isplatu jubilarne nagrade za 10 godina neprekidnog radnog staža, jer je tužba podnijeta nakon zastarnog roka od tri godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2516/15 (M. H., S. M., J. M., E. M. i E. H.) | Sudska praksa | Aktio