Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3561/14 (JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Povrat u prijašnje stanje
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3561/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. listopada 2016. godine, u predmetu broj AP-3561/14, rješavajući apelaciju JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 004950 12 Rev od 12. lipnja 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. srpnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 004950 12 Rev od 12. lipnja 2014. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 004950 10 P od 26. studenog 2010. godine, obvezan je apelant kao tuženi da tužitelju M.V. iz Foče (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade materijalne štete zbog trajno zauzetog zemljišta u površini od 734 m2, uništenih voćnih zasada, uništenu ogradu i za čišćenje parcele isplati ukupan iznos od 14.944,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da između parničnih stranaka nije sporno da je apelant prilikom izgradnje javnog puta Foča-Miljeno-Ustiprača tužitelju zauzeo dio zemljišta na kojima su bili voćni zasadi i žičana ograda, da su voćni zasadi i ograda uništeni, dio parcela zasut zemljom i kamenjem izbačenom sa trase puta, da nije proveden postupak eksproprijacije, te da apelant tužitelju nije isplatio novčanu nadoknadu za zauzeto zemljište, uništene voćne zasade, uništenu ogradu te štetu u vidu čišćenja parcele od zemlje i kamenja izbačene sa trase puta. Osnovni sud je dalje naveo da je između stranaka sporno da li je apelant pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, da li je nastupila zastarjelost potraživanja te je sporna i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. U vezi sa prigovorom nepostojanja pasivne legitimacije, Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju eksproprijacija nije provedena a da je Republička direkcija za puteve, čiji je pravni slijednik apelant, Odlukom Vlade Republike Srpske broj 02/1-020-84/04 od 22. siječnja 2004 godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 10/04), kao investitor i naručitelj radova počeo radove na izgradnji puta Foča-Miljeno-Ustiprača preko nepokretnosti tužitelja i time mu je pričinio štetu za koju je apelant nesporno odgovoran na temelju odredbe članka 207 Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ broj 29/78, 39/85,45/89, 57/89 i (Službeni glasnik Republike Srpske broj 17/93, 3/96 i 39/03- u daljem tekstu ZOO). S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da činjenica da su javni putevi u svojini Republike Srpske je irelevantna za postojanje odgovornosti za štetu, jer za štetu u smislu članka 154. stavak 1. ZOO odgovara onaj tko je prouzrokuje. Također, Osnovni sud je u vezi sa apelantovim prigovorom zastarjelosti potraživanja, naveo da je odredbom članka 25. stavak 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 36/90 i 60/90, Službeni glasnik Republike Srpske broj 38/03, u daljem tekstu ZOSPO) predviđeno da u slučaju građenja na tuđem zemljištu, vlasnik zemljišta može tražiti uspostavu prijašnjeg stanja u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekta, a po isteku tog roka da može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta, a da je očevidom na licu mjesta obavljenim 26. listopada 2010 godine sud utvrdio da put nije asfaltiran pa je jasno da predmetni magistralni put nije završen, a kako je nesporno utvrđeno da predmetni put nije bio završen u vrijeme održavanja očevida na licu mjesta Osnovni sud je ocijenio neutemeljenim apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je utemeljen preinačeni tužbeni zahtjeva tužitelja čija je visina utvrđena na temelju iskaza tužitelja koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, na temelju činjenica utvrđenih očevidom na licu mjesta te na temelju nalaza i mišljenja vještaka geometra, vještaka građevinske i poljoprivredne struke, prema kojima je apelant tužitelju dužan nadoknaditi materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 14.944,20 KM, na koje je apelant dužan platiti i zakonske zatezne kamate i troškove postupka. Osnovni sud je na kraju istakao da je prilikom donošenja navedene odluke imao u vidu i odluku Vrhovnog suda broj 118-Rev-09-000081 od 14. studenog 2009 godine, pri čemu je naveo da se pravni osnov za isplatu naknade štete tužitelju temelji i na primjeni članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, obzirom da je u ovom predmetu opći interes za izgradnju puta utvrdila Vlada Republike Srpske u Odluci broj 02-106/97 od 15. kolovoza 1997. godine, zbog čega se mora osigurati adekvatna naknada osobi koja je lišena svoje imovine.

3. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 94 0 P 004950 11 Gž od 21. rujna 2012. godine žalbu apelanta usvojio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je naveo kako prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali ne i pravni zaključak o neutemeljenosti istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da imajući u vidu da je tužitelj za predmetnu štetu saznao 1. siječnja 1996. godine, a da je tužbu podnio 14. rujna 2010. godine, slijedi da je tužba podnesena nakon proteka subjektivnog roka propisanog odredbom članka 376. ZOO, zbog čega je žalbu apelanta valjalo usvojiti i prvostupanjsku presudu preinačiti tako da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija.

4. Nezadovoljan navedenom presudom tuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 94 0 P 004950 12 Rev od 12. lipnja 2014. godine usvojio, i presudu Okružnog suda preinačio tako što se žalba apelanta odbija i presuda Osnovnog suda potvrđuje. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naveo da Okružni sud, usvajajući prigovor zastarjelosti potraživanja, nije pravilno primijenio materijalno pravo, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tzv. "faktičkoj eksproprijaciji" odnosno o oduzimanju posjeda vlasniku nepokretnosti zbog izgradnje objekata ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije pred nadležnim tijelom uprave. Vrhovni sud je naveo kako vlasnik čije su nekretnine "faktički eksproprirane" ima pravo na naknadu isto kao i vlasnik čije su nekretnine eksproprirane u zakonito provedenom postupku, a to njegovo pravo ne zastarijeva. Ovo stoga što po odredbama Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SR BiH "br. 12/87 i 38/89), koji je važio u vrijeme izvođenja radova na nepokretnostima tužitelja, a prvenstveno članku 10. toga zakona, zahtjev za određivanje pravične novčane naknade za eksproprirane nepokretnosti (što se odnosi i na zasade kao njihov pripadak) ne zastarijeva, a zastarijeva samo zahtjev za isplatu naknade određene odlukom suda ili nagodbom (članak 379. ZOO). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je utemeljen prigovor revizije da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio prigovor apelanta o zastarjelosti predmetnog potraživanja, te da je odlukom prvostupanjskog suda pravilno u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (koji je usklađen s podacima iz nalaza vještaka), pa nije bilo mjesta usvajanju žalbe apelanta, niti preinaci prvostupanjske presude na način iz pobijane odluke, zbog čega je izjavljenu reviziju valjalo usvojiti i pobijanu presudu preinačiti, primjenom odredbe članka 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

5. Iz navoda apelacije proizlazi kako apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo da pojam „faktička eksproprijacija“ nije propisan zakonom, a sve i da se radi o faktičkoj eksproprijaciji apelant smatra da korisnik eksproprijacije može biti jedino Republika Srpska, a pored toga ista je vlasnik puteva, te je u tom slučaju jedino ona pasivno legitimirana u predmetnom sporu. Apelant dalje smatra da je predmetno potraživanje zastarjelo, te da Vrhovni sud nije mogao uvažiti reviziju i smatrati da isto nije zastarjelo. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud presudu Vrhovnog suda stavi van snage i potvrdi presudu Okružnog suda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelant javno poduzeće, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Sukladno tome, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama odnosi isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Razmatrajući apelantove navode koje je isticao i tokom postupka pred redovitim sudovima, Ustavni sud zapaža da su se Vrhovni sud i Osnovni sud u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i obavezati apelanta da mu, na ime naknade štete, isplati iznose precizirane u presudi, odnosno zašto je apelant pasivno legitimiran i zašto nije protekao rok zastare, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Zakona o javnim putevima, Zakona o eksproprijaciji i Zakona o obveznim odnosima, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je pitanje zastarjelosti potraživanja i pitanje pasivne legitimacije apelanta, u identičnom činjeničnom i pravnom stanju, u kontekstu odluka redovitih sudova koji su u konačnici zbog zastare i nedostatka pasivne legitimacije odbijali tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na obvezivanje apelanta (također, JP „Putevi Republike Srpske“) da im na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta isplati naknadu, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2986/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2986/11 od 18. studenog 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, točke 33., 34. i 35. Odluke). Ustavni sud ukazuje da je citiranoj odluci u pogledu zastare potraživanja, ukazao na usuglašeno pravno shvaćanje usvojeno na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. siječnja 2014. godine), prema kojemu „…su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nekretnine, to tužiocima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nekretnine.…“, nakon čega je zaključio da su redoviti sudovi usvajajući prigovor zastare potraživanja pogrešno primijenili materijalno pravo.

11. S druge strane, u pogledu prigovora pasivne legitimacije apelanta kao tuženog, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da je „…identičnom pravnom pitanju (pasivna legitimacija tuženog) raspravljao u svojim odlukama br. AP 4051/09 i AP 2061/10 (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacija tuženog protiv presuda redovitih sudova kojima je tuženi obvezan da tužiteljima isplati novčanu naknadu za oduzeto zemljište, odnosno naknadu na ime pričinjene štete zbog izgradnje magistralnog puta Ustiprača – Foča, dakle, u slučajevima u kojima eksproprijacija nije izvršena. Ustavni sud je apelacije tuženog odbacio kao očigledno prima facie neosnovane nalazeći da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da su u navedenim predmetima redoviti sudovi zaključili da prigovor pasivne legitimacije tuženog nije osnovan, te da se, iako je točno da se prema odredbama članka 7. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 8/96, 15/96 i 64/04), koji je tada bio na snazi, eksproprijacija vršila u korist Republike Srpske, gubi iz vida stavak 2. navedene odredbe koji propisuje da će Republika Srpska eksproprirane nekretnine dodjeljivati investitorima za izgradnju objekta za koji je utvrđen opći interes, s tim što će se ugovorom regulirati međusobna prava i obveze ugovornih strana koja nastaju eksproprijacijom nekretnine i izgradnjom objekta. Pri tome je utvrđeno da eksproprijacija nije ni izvršena, a da je pravni prednik tuženog (Republička direkcija za puteve) kao investitor i naručitelj radova započeo radove na izgradnji puta Ustiprača – Foča preko nekretnina tužitelja i time im prouzrokovao štetu za koju je nesumnjivo odgovoran, u smislu odredbe članka 207. ZOO-a. U tim predmetima redoviti sudovi su ukazali na to da je činjenica da su javni putevi u vlasništvu Republike Srpske pravno irelevantna za postojanje odgovornosti tuženog jer za štetu odgovara onaj tko je uzrokuje i pri tome se pozvali na odredbu članka 154. stavak 1. ZOO-a….“

12. Stoga imajući u vidu naprijed navedeno u vezi sa obrazloženjima odluka redovitih sudova, koje su u cijelosti sukladne praksi Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da navodi apelanta ne mogu opravdati tvrdnju da na bilo koji način postoji kršenje ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3561/14 (JP „Putevi Republike Srpske“… | Sudska praksa | Aktio