Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4683/13 („Press Commerce“ d.o.o. Banjaluka i D. Đ. iz Banjaluke)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Sloboda izražavanja
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Nematerijalna šteta
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Kleveta
- Naknada štete
- Miješanje
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4683/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4683/13, rješavajući apelaciju „Press Commerce“ d.o.o. Banjaluka i Dalibora Đekića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Press Commerce“ d.o.o. Banjaluka i Dalibora Đekića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 095495 12 Gž od 12.
septembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Press Commerce“ d.o.o. Banjaluka i Dalibor Đekić iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 15. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 095495 12 Gž od 12. septembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Kemala Čauševića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 29. juna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor dostavio 11. jula 2016. godine. Osnovni sud je odgovor dostavio 14. jula 2016. godine. Tužilac, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 30. juna 2016. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Odlučujući o tužbi tužioca protiv apelanata kao tuženih radi klevete, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 095495 10 P od 28. maja 2012. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužioca, te obavezao apelante da mu solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete označen novčani iznos po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog klevete iznesene u dnevnim novinama „Fokus“ pod naslovom „Čaušević zaposlio Tihićevog sina“.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u dnevnom listu „Fokus“, čiji je izdavač prvoapelant, a drugoapelant glavni i odgovorni urednik, 9. juna 2010. godine objavljen članak „Čaušević zaposlio Tihićevog sina“. U članku je izneseno da je tužilac zaposlio A. T., sina Sulejmana Tihića, u nastojanju da obezbijedi što čvršće pozicije unutar SDA i na taj način sebi obezbijedi poziciju u Upravi za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO). Dalje je objavljeno da je tužilac igrač Bakira Izetbegovića i Hasana Čengića, a kontra Tihića, iz čega je izvučen zaključak da se na ovaj način tužilac nastojao dodvoriti lideru SDA da ne bi morao mjesto direktora UIO prepustiti SNSD-u u skladu s dogovorom o raspodjeli funkcija. Dalje se navodi da je u Orašju na radno mjesto šefa graničnog prelaza postavljen daljnji rođak tužioca I. K. koji ima srednju trogodišnju bravarsku školu. Takođe je objavljeno da je tužilac karijeru iz redova SDA počeo kao sitni poslušnik moćne familije Čengić, zatim da je asistirao u legalizovanju ogromnih kriminalnih aktivnosti, od kojih se posebno ističe ona oko privatizacije vozila koja su bila u vlasništvu humanitarne organizacije „Third World Relief Agency“ iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: TWRA) kroz Bosanski transportni servis iz Visokog (u daljnjem tekstu: BTS), a za koju je poznato da je osim spornih vozila uvozila i velike količine pilećeg mesa i druge robe pod humanitarnu pomoć za teroristički kamp „Bočinja“ kod Maglaja, pri čemu je jedan dio služio za ishranu, a drugi dio se pakovao i prodavao na teritoriji BiH, od čijih se sredstava finansirao sam kamp. Dalje se navodi da je tužilac nastojao da carinika O. J. navede na kriminal tako što je službenim audijem dolazio do njegove kuće, i to u pratnji pokojnog Ramiza Delalića Ćele, u to vrijeme prvog čovjeka sarajevskog podzemlja, obećavajući mu stalni posao, ali pod uslovima koje on kaže, navodeći pri tome da je on (tužilac) bog u carini, a kako je izjavio O. J. u pisanoj izjavi upućenoj Udruženju obespravljenih carinika. Ističe se da je tužilac u UIO vršio nacionalnu čistku uklanjanjem opasnih kadrova i jačanje bošnjačkih pozicija tako što je „po babi i stričevima” primio 500 novih zaposlenih. U izdvojenom dijelu teksta pod naslovom „I parlamentarci ukazivali na kriminal” navodi se da nije pokrenut postupak naplate carinskih dažbina po zahtjevima za provjeru potvrda EUR 1 kojima se dokazuje porijeklo robe iako je za to istekao zakonski rok. Tim povodom otkaz u UIO dobili su E. C., M. S. i S. G. kao tužiocu nepodoban kadar jer su insistirali na sprovođenju zakona u vezi s porijeklom robe iz Turske.
7. Osnovni sud je u obrazloženju odluke obrazložio da kleveta predstavlja iznošenje ili pronošenje nečeg neistinitog što može štetiti časti i ugledu, te pojasnio da je ugled uvažavanje koje lice uživa u određenoj društvenoj sredini, dok čast predstavlja skup moralnih vrijednosti u najširem smislu koje čovjek ima kao član društvene zajednice, te je ukazao na relevantne odredbe Zakona o kleveti (čl. 1, 3, 5, 6, 10 i 11) i na član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U kontekstu navedenog Osnovni sud je ukazao da je nesporno da sporni tekst sadrži konstatacije i kvalifikacije koje su kompromitujuće, pa čak i uvredljive za tužioca, te dobrim dijelom usmjerene na njegovu diskreditaciju kao direktora UIOBiH, koja funkcija predstavlja javnu funkciju najvišeg ranga. Sporni tekst sadrži više dijelova koji čine jednu cjelinu i govore o jednom čovjeku, tj. tužiocu. Pojedini dijelovi teksta nisu uvredljivi, odnosno ne sadrže, kako tužilac tvrdi, klevetnički sadržaj, ali su svakako kompromitujući, s tim da nosilac javne funkcije svakako mora da prihvati činjenicu da će njegov rad da bude posmatran i cijenjen od strane mnogih, a prevashodno javnosti, i da kao takav mora biti podložan sudu javnosti, pa čak i u negativnom kontekstu. Prema stavu Osnovnog suda, ovakvim tekstom tužiocu je neminovno dat „negativan publicitet” u javnosti, odnosno označen je kao funkcioner (javna ličnost) koja baš i ne postupa u skladu sa zakonom, moralom, pa i dobrim kućnim vaspitanjem, pomalo bahatog i samouvjerenog. Međutim, tekst ovakvog sadržaja se reflektuje, odnosno dotiče privatnog života tužioca jer pojedini dijelovi teksta, a naročito njegovo stavljanje u konotaciju da je pomagao terorističkom kampu „Bočinja” kod Maglaja, mogu i mogli su da dovedu do ozbiljnih neugodnosti po tužioca, uzimajući u obzir činjenicu da je u to vrijeme (kada je tekst objavljen) živio i radio u Banjaluci kao direktor UIOBiH, a teroristički kamp „Bočinja” ima negativan status u javnosti, a pogotovo u Republici Srpskoj, kod pripadnika srpske nacionalnosti. Takođe, ukazano je da se tužilac u negativnom, pa čak i u kriminalnom kontekstu dovodi u vezu s mnogim dešavanjima u UIOBiH, kao što su npr. otpuštanje i zapošljavanje radnika, premještanje radnika iz jedne u drugu organizacionu jedinicu u okviru UIOBiH, zloupotrebe položaja i favorizovanje zaposlenih radnika koji su pripadnici bošnjačke nacionalnosti, afera u vezi s carinskom vrijednošću robe koja je uvezena iz Turske, bliska povezanost s dijelom političke strukture u SDA, druženje s licima iz kriminalnog miljea (Ramiz Delalić Ćelo), itd. Svakako da je prvi čovjek takve institucije kao što je UIOBiH legitimna meta, odnosno adresa za sve ono što se događa (dobro ili loše) unutar UIOBiH, oko nje ili u vezi s njom, te da je dio navodnih dešavanja i postupaka u vezi s tužiocem objavljen na osnovu neimenovanog (povjerljivog) izvora. Takođe je istaknuto da lice koje obavlja tako visoku javnu dužnost direktora UIOBiH svakako predstavlja osobu koja snosi i odgovornost, a ne samo pohvale, u vezi s UIOBiH.
8. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je A. T., sin Sulejmana Tihića, primljen u radni odnos u UIO na osnovu označenog rješenja Agencije za državnu službu BiH, a što upućuje na zaključak da je sprovedena zakonska procedura oko njegovog izbora i primanja, odnosno da to nije jednostrani čin tužioca. Nadalje, na osnovu označenog rješenja Agencije za državnu službu BiH utvrđeno je da je M. S. eksterno premješten u označeno ministarstvo na radno mjesto stručnog savjetnika na osnovu saglasnosti UIOBiH i samog M. S., što, prema ocjeni Osnovnog suda, govori u prilog zakonitom djelovanju tužioca. Takođe, u prilog zakonitom postupanju tužioca govori i rješenje o internom premještaju S. G. u Regionalni centar Mostar - Područna jedinica Travnik i samo priznanje S. G. Dio spornog teksta koji govori o asistiranju tužioca označenim, kako je navedeno, kriminalnim operacijama (privatizacija doniranih vozila, humanitarna pomoć za teroristički kamp Bočinja), prema ocjeni Osnovnog suda predstavlja najteži oblik iznošenja - pronošenja neistinitog sadržaja koji je kompromitujući i diskvalifikujući u odnosu na tužioca. Nadalje, tužilac je tvrdio da nije u srodstvu sa I. K., a ovu činjenicu nisu potvrdili ni saslušani svjedoci, kao i iznijete tvrdnje da je tužilac otpuštao i primao radnike „po babu i stričevima“. Ukazujući na izjavu svjedoka M. K. koji je potvrdio da je djelimično učestvovao u pisanju spornog teksta, Osnovni sud je zaključio da je sporni tekst dobrim dijelom zasnovan na informacijama dobijenim od M. O. koji je saslušan u svojstvu svjedoka i koji je u lošim odnosima s tužiocem, što nijedan od njih nije osporavao, odnosno moglo bi se reći da ima puno predrasuda prema tužiocu. Prema ocjeni Osnovnog suda tužilac je svojim nastupima i djelovanjem imao doprinosa, odnosno davao povoda za objavu članka opisanog sadržaja, međutim apelanti su, a što je izjavio svjedok M. K., objavili tekst koji je kompromitujući za tužioca, a da ga nisu kontaktirali prije objavljivanja teksta.
9. Prema ocjeni Osnovnog suda, objavljivanjem spornog teksta pokušalo se uticati na širu društvenu zajednicu imajući u vidu da se radi o dnevnim novinama koje su čitane na većem dijelu BiH. U spornom tekstu tužilac se dovodi u vezu s raznim nezakonitim radnjama kao jedan od njihovih glavnih aktera. Takav „publicitet“ koji je dat objavljivanjem ovakvog teksta svakako je imao veliki odjek u javnosti na ugled samog tužioca jer je on obavljao funkciju direktora jedne državne institucije. Sve ovo se prati na cijelom prostoru BiH i ima uticaj kako na poslovni tako i na privatni život tužioca, stvarajući određeno mišljenje o tužiocu. Identifikacija tužioca kao lica koje ima veze ili je počinio pobrojane kriminalne radnje svakako povlači za sobom krivičnu odgovornost i sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje. Da bi se neko označio i time kvalifikovao kao lice koje je počinilo neko (ili više) krivičnih djela, o tome moraju da postoje relevantni, odnosno osnovani dokazi, a prije svega zakonom utvrđeno i sankcionisano ponašanje kroz odgovarajuću sudsku odluku.
10. Prema ocjeni Osnovnog suda, tužilac je u postupku uspio da dokaže da su klevetničke prirode dijelovi teksta koji se odnose na otkaz S. G., odnosno da on nije dobio otkaz u UIO, već da je samo došlo do eksternog premještaja s radnog mjesta u Banjoj Luci na radno mjesto u Travniku. Dalje, tužiocu se u predmetnom tekstu stavlja na teret zloupotreba položaja u odnosu na zapošljavanje A. T., O. J. i dovođenje u vezu s Ramizom Delalićom Ćelom, zatim afera oko humanitarne organizacije TWRA, pomaganje terorističkog kampa kod Maglaja, te nezakonito davanje otkaza E. C. i M. O. U vezi s tim je navedeno da su apelanti, u dokazivanju svojih navoda, kao dokaze izveli tekstove drugih novinskih kuća koje su pisale o istoj ili sličnoj temi i tako dokazali da je o tužiocu stvoren jedan vrijednosni sud kao licu koje je moglo imati manju ili veću vezu s radnjama koje mu se u tekstu stavljaju na teret. Međutim, povezanost tužioca sa spornim radnjama nije potvrđena i relevantnim dokazima. S druge strane, tužilac je morao i trebao da bude svjestan funkcije koju obavlja i da će mu se, kao takvom, pripisivati razne afere, zloupotrebe i slične stvari, odnosno da će biti izložen sudu javnosti koji može da bude pozitivne ili negativne prirode. Uloga medija svakako nije samo puko saopštavanje nekih činjenica i izjava, kojih je u ovom tekstu svakako bilo i koje su kao takve iznesene (objavljene), a što nije sporno i svakako u tom dijelu spornog teksta nema elemenata (obilježja) klevete.
11. Osnovni sud je stao na stanovište da je u spornom tekstu došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti oštećenog, tj. tužioca, čime mu je nanesena šteta u vidu duševnog bola i patnje. Objavom dijela spornog teksta kod apelanata je postojala namjera da se tužilac okleveta s ciljem da mu se u većem dijelu javnosti time naruši društveni i privatni integritet - status, zbog čega je tužilac oštećen i zbog čega je pretrpio štetu u vidu duševnih bolova i patnje. Stoga je Sud stao na stanovište da u ovom slučaju postoji „hitna društvena potreba djelovanja”, i to da se prema apelantima primijeni sankcija u vidu novčane obaveze (naknade nematerijalne štete) jer se spornim tekstom zadire i vrijeđa kako privatni tako i javni ugled i čast tužioca, te njegovo dostojanstvo i lični integritet, pri čemu mu se nanosi duševna bol i patnja. Najzad, Sud je imao u vidu i da se tužilac, u skladu sa članom 8 Zakona o kleveti, nije obratio redakciji „Fokus” radi objave demantija, odnosno preduzeo sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu klevetničkim izražavanjem.
12. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 095495 12 Gž od 12. septembra 2013. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanata izjavljenu protiv prvostepene presude.
13. Okružni sud je zaključio da sporni tekst predstavlja klevetu u dijelu u kom je navedeno da je da je tužilac asistirao u legalizovanju ogromnih kriminalnih aktivnosti, od kojih se posebno ističe ona oko privatizacije vozila koja su bila u vlasništvu humanitarne organizacije, da je isto vozilo uvozilo i velike količine pilećeg mesa i druge robe pod humanitarnu pomoć za teroristički kamp „Bočinja“ kod Maglaja, da je nastojao da carinika O. J. navede na kriminal, da je vršio nacionalnu čistku uklanjanjem opasnih kadrova i jačanje bošnjačkih pozicija. Navedeni dio spornog teksta, i po nalaženju Okružnog suda, predstavlja klevetu za tužioca jer te tvrdnje nemaju utemeljenje u istinitim činjenicama, pa tužioca, s obzirom na to, kao i na funkciju koju obavlja, diskredituje i svrstava u red lica koja rade protivzakonito, što vodi krivičnoj odgovornosti, što znači da se tužilac trećim licima karakteriše kao kriminalac. Ostali dio spornog teksta koji govori o tome da je tužilac koristio svoju funkciju i zaposlio A. T. i I. K., kao i razloge za njihovo zaposlenje, prema mišljenju Okružnog suda, ne predstavlja klevetu nego iznošenje mišljenja.
14. Okružni sud je pravilnim ocijenio zaključak prvostepenog suda da su apelanti ovakvim postupanjem oklevetali tužioca, čime su povrijedili njegova nematerijalna dobra (čast i ugled), zbog čega je za njega nastala šteta. S tim u vezi je ukazano da je čast skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće, a o ugledu se najčešće govori kao o tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog. Novčana naknada je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara.
15. Prema ocjeni Okružnog suda, iz saslušanja tužioca kao parnične stranke proizlazi da je on teško podnio iznošenje neistinitih činjenica, pa je prvostepeni sud, cijeneći i činjenicu da tužilac obavlja funkciju kojom je izložen javnosti i da obavlja visoku javnu dužnost, da predstavlja lice koje snosi i odgovornost, a ne samo pohvale, i po nalaženju ovog suda, pravilnom primjenom člana 200 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za ovaj vid štete tužiocu dosudio na ime naknade označeni iznos, koja naknada je, prema mišljenju i ovog suda, proporcionalna težini povrede ugleda tužioca i predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu i u srazmjeri je s nanesenom štetom.
16. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio na način kako to reguliše odredba člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je za svoju odluku dao jasne i logične razloge koje prihvata i ovaj sud. Neosnovanim je ocijenjen žalbeni navod apelanata da su samo vjerodostojno prenijeli iskaz M. O., predsjednika sindikata UIO, jer se i pronošenje neistinitog izražavanja smatra klevetom. Neosnovanim je ocijenjen i navod da se tužilac ne može dovesti u vezu s tvrdnjom o kampu ,,Bočinja“, već samo s humanitarnom organizacijom TWRA jer je u spornom tekstu objavljeno da je tužilac asistirao u legalizovanju ogromnih kriminalnih operacija, od kojih se posebno ističe ona oko privatizovanja doniranih vozila u vlasništvu humanitarne organizacije TWRA, a da su upravo ta vozila prevozila pileće meso i drugu robu pod humanitarnu pomoć za teroristički kamp „Bočinja“ kod Maglaja. Neosnovanim je ocijenjen i žalbeni navod da nije ista odgovornost apelanata i da prvostepeni sud nije obrazložio krivicu apelanata pojedinačno. S tim u vezi je ukazano da se prvostepeni sud time nije morao ni baviti jer je odgovornost tuženih solidarna u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti tvrde da su im osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 10 Evropske konvencije.
18. Apelanti tvrde da je svjedok M. O., zaposlenik i dugogodišnji predsjednik sindikata UIO, iznosio vrijednosne stavove o tužiocu kao direktoru UIO. Apelant „Press Commerc“ je društvo koje se bavi izdavačkom djelatnošću, a njegov novinar je vjerodostojno prenio izražavanje svjedoka O. M., što je ovaj i sam potvrdio. Stoga, apelanti smatraju da ne postoje uslovi za njihovu odgovornost. U vezi s navodima o kampu „Bočinja“ apelanti smatraju da u sudskom postupku nisu nužno morali otkriti izvor koji im je dostavio sporni dopis s obzirom na zakonsku zaštitu povjerljivih izvora. Takođe, smatraju da su učinili vjerovatnim da su samo prenijeli sadržaj članka „Posavskog obzora“, autora E. J. Prema njihovim navodima, tvrdnje o kampu „Bočinja“ ne mogu se povezati s tužiocem, već samo s humanitarnom organizacijom TWRA. S obzirom da su različiti pravni subjekti i da su različiti uslovi njihove odgovornosti apelanti smatraju da je izostalo obrazloženje njihove krivice pojedinačno. Slijedom navedenog apelanti smatraju da su pogrešno primijenjeni član 1(b), te član 5, član 6 a) i član 10 Zakona o zaštiti od klevete, te član 10 stav 2 Evropske konvencije.
19. Apelanti tvrde da je tema spornog izražavanja legitimna jer je tužilac javna ličnost (bivši direktor UIO), zbog čega su njegov rad i ponašanje predmet ocjene javnosti u najširem smislu. Oni smatraju da su uloženi razumni napori radi utvrđivanja istine, odnosno da su sporna novinska saopštenja zasnovana na suštinskoj istini. Prema njihovom mišljenju u osporenoj presudi nije uspostavljena pravična ravnoteža između slobode medija i prava tužioca kao javne ličnosti na svojstveni ugled najmanje iz sljedećih razloga: sporno izražavanje predstavlja vrijednosne sudove i mišljenja iznesena od strane jednog zaposlenika UIO, a ne od apelantovog novinara; tužilac kao javna ličnost dužan je trpjeti kritike jer se sporni tekst ne odnosi na njegov privatni život; sloboda izražavanja dopušta pisanje o legitimnoj temi koja može da uvrijedi ili ogorči, šokira ili uznemiri. Takođe, apelanti smatraju da se ne može ispitati ustavnost sporne presude jer ona uopšte ne obrazlaže postojanje uslova za ograničenje slobode izražavanja iz člana 7 Zakona o zaštiti od klevete, odnosno člana 10 stav 2 Evropske konvencije.
20. Najzad, apelanti tvrde da su redovni sudovi utvrdili visinu štete samo na osnovu izjave tužioca koji, pri tome, nije bio upozoren na posljedice lažnog svjedočenja, a zbog čega smatraju da se na njegovom iskazu nije mogla zasnovati presuda. S tim u vezi su istakli i da im se tužilac nije obratio radi demantija prije podnošenja tužbe.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svoje odluke, zaključivši da su navodi apelanata neosnovani.
22. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da obrazloženje odluke sadrži dovoljno jasne pravne razloge za njeno donošenje, odnosno da je dato obrazloženje u saglasnosti s relevantnim činjenicama i propisima na kojima je odluka zasnovana. V.Relevantni propisi
23. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da: (...)
b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
(...)
Član 2.
Ovaj zakon tumači se tako da se u najvećoj meri obezbedi princip slobode izražavanja.
Član 5.
(…)
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(…) Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
(…) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Član 10.
1. Novinar, kao i svako drugo fizičko lice koje je redovno ili profesionalno uključeno u novinarski posao traženja, primanja ili saopštavanja informacija javnosti, koji je dobio informaciju od poverljivog izvora nije dužan saopštiti izvor informacije. Ovo pravo uključuje pravo da ne otkrije bilo koji dokumenat koji bi mogao da razotkrije identitet izvora, naročito uključujući: usmene, pisane, audio, vizuelne ili elektronske materijale. Ni pod kakvim okolnostima pravo na neotkrivanje identiteta poverljivog izvora nije ograničeno kontekstom postupka u smislu ovog zakona.
2. Pravo na neotkrivanje identiteta poverljivog izvora odnosi se na svako drugo fizičko lice koje učestvuje u postupku u skladu sa ovim zakonom, a koje kao rezultat svog profesionalnog odnosa sa novinarom ili drugim licem iz stava 1. ovog člana, sazna identitet poverljivog izvora informacije.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom
25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 191.
(…) Izreka presude sadrži odluku suda o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 095495 12 Gž od 12. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelanti tvrde da su im osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja
32. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Prema praksi Evropskog suda, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Pod uslovima iz stava 2 člana 10 Evropske konvencije, ta sloboda se odnosi ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno „demokratsko društvo“ ne može da postoji. Pri tome, Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije da prekorači određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je ipak dužna da saopštava – na način koji je u skladu s njenim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna da saopštava takve informacije i ideje, već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti da vrši svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“ (vidi Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59 i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR 2004-XI).
34. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, predstavka broj 64915/01, stav 70).
35. Ustavni sud ukazuje da se, dakle, u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom - pravu apelanata na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravu tužioca na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos članka debati od opšteg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od opšteg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterijum povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je lice koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se takođe uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
36. Dovodeći navedene kriterijume u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, obavili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali na funkciju koju apelanti obavljaju, te u vezi s tim „temu“ koja je obrađena u spornom članku, kao i na posljedice objavljivanja spornog članka. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da su apelanti sporni članak objavili ne provjeravajući informaciju s tužiocem, iz čega proizlazi da nisu postupali u dobroj namjeri. Nadalje, redovni sudovi su, analizirajući sporno izražavanje, zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužioca, čime mu je nanesena šteta u vidu duševnog bola i patnje, te da stoga postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se prema apelantima primijeni sankcija u vidu novčane obaveze (naknade nematerijalne štete). Ustavni sud ukazuje da su, dakle, redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka obavili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava apelanata iz člana 10 Evropske konvencije i tužiočevog prava iz člana 8 Evropske konvencije, te u vezi s tim dali relevantne i dovoljne razloge za svoje odlučenje.
37. Naime, u vezi s tvrdnjom apelanata da je sporni članak suštinski istinit, da je u njemu vjerodostojno prenijeto izražavanje svjedoka O. M. koje predstavlja vrijednosni sud o tužiocu kao direktoru UIO, Ustavni sud zapaža da iz iskaza ovog svjedoka interpretiranog u obrazloženju prvostepene presude proizlazi da on nije imao saznanja o aktivnostima tužioca u vezi s nezakonitostima vezano za humanitarnu organizaciju TWRA, kao i teroristički kamp „Bočinja“, a koji dio je, prema ocjeni Okružnog suda, ocijenjen kao klevetnički. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da niti jedan od saslušanih svjedoka o naprijed navedenom nije imao saznanja. Takođe, iz navoda apelanata nije jasno na što se konkretno odnosi pozivanje na zakonsku zaštitu povjerljivih izvora shodno kojoj nisu bili obavezni otkriti ko im je dostavio „sporni dopis“ s obzirom da su u obrazloženju prvostepene presude pobrojani materijalni dokazi koje su apelanti predložili i sproveli na glavnoj raspravi, ali niti jedan od njih ne nosi oznaku „dopis“, niti iz navoda apelanata proizlazi na šta se „sporni dopis“ odnosio.
38. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na sopstveni stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, tačka 47, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima.
39. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“, koja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza okolnosti konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud imao u vidu činjenicu da sporni članak nije označen u cjelini kao klevetnički, kao i da se tužilac, prije podnošenja tužbe, nije obraćao apelantima sa zahtjevom za objavljivanje demantija.
40. Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja (tj. utvrđivanje da su odgovorni za klevetu i obavezivanje apelanata da tužiocu solidarno isplate označeni iznos na ime naknade nematerijalne štete) bilo „srazmjerno“ legitimnom cilju kojem se teži, te da su razlozi na koje su se pozvali redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda kako bi opravdali to miješanje bili „relevantni i dovoljni“. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“ radi zaštite „ugleda ili prava drugih“ u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.
41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
42. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U suštini iz navoda apelanata proizlazi da povredu ovog prava zasnivaju na identičnim tvrdnjama koje su u ovoj odluci već ispitane u odnosu na slobodu izražavanja i za koje je zaključeno da su neosnovane. Nadalje, iz navoda apelanata, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, nije moguće zaključiti da je u postupku pred redovnim sudovima bilo proceduralnih grešaka koje bi dovele u pitanje pravo apelanata na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije jer su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi prava na slobodu izražavanja, što je u konačnici dovelo do zaključka da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“ radi zaštite „ugleda ili prava drugih“ u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se kršenje navedenog prava zasniva na navodima koji su ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, a iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i navoda apelanata ne proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima bilo proceduralnih grešaka koje bi dovele u pitanje pravo apelanata na pravično suđenje.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman