Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-734/15 („Finalist“ d.o.o. Tuzla i drugi)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-734/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-734/15, rješavajući apelacije „Finalist” d.o.o. Tuzla i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Finalist“ d.o.o. Tuzla protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 010028 14 Pž od 10. oktobra 2014. godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051084 14 Gž od 17. februara 2015. godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122842 14 Gž od 25. maja 2016. godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 107096 16 Gž od 4. aprila 2016. godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109409 14 Gž od 13. jula 2016. godine;

Željko Josić, Slobodanka Mijatović, Vanja Kahrić, Fahrudin Džanić i Ramiz Delić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 038889 14 Rev od 19. jula 2016.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-734/15 „Finalist“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 16. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 010028 14 Pž od 10. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju („Euroexpres- Trans“ d.o.o. Čelinac) isplati dug u iznosu od 1.870,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da je tužitelj obavio usluge prevoza u korist označenog primaoca „AMM Finalist“ d.o.o., da je uslugu prevoza potvrdio svojim pečatom apelant

- PJ Tvornica mermera i granita, da je tužitelj fakturisao apelantu obavljene usluge prevoza u iznosu od 1.870,00 KM, dok apelant nije platio usluge prevoza po fakturisanom iznosu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj izvršio svoju ugovornu obavezu (izvršio prevoz robe i to 18 tona granita u korist apelanta na relaciji Aurisana u Republici Italiji do Brčkog, po osnovu kojeg je izdat međunarodni tovarni list broj 10850 od 26. jula 2006. godine), a tuženi-apelant nije platio naknadu za primljenu uslugu prevoza, te je primjenom odredbi člana 648. i člana

651. Zakona o obligacionim odnosima prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj dokazao da je njegov zahtjev osnovan. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-2211/15 Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 5. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051084 14 Gž od 17. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja (M.C., S.S. i A.M.) i obavezani su tuženi (FBiH-Vlada FBiH i apelantica) da tužiteljima solidarno isplate iznose, pobliže navedene u izreci presude, na ime razlike neisplaćene zakonske zatezne kamate, a po presudama broj PR-775/04-B od 18. oktobra 2004. godine, PR-2487/05 od 21. decembra 2005. godine i PR-2542/03 od 23. decembra 2005. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je u navedenim predmetima, odnosno presudama koje su pravosnažne, definisan način obračuna zakonske zatezne kamate shodno odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate i u tim predmetima tuženi nisu imali prigovor na obračun zatezne kamate shodno odredbama navedenog Zakona o visini stope zatezne kamate. Dakle, u konkretnom slučaju se trebala obračunati zakonska zatezna kamata u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, koji je isključivo naveden u predmetnim presudama koje su postale pravosnažne i izvršne, te se osnovano žalbom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu obračuna kamata na dosuđeni glavni dug tužiteljima po predmetnim presudama. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-2308/16 Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajeva, podnijela je 1. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122842 14 Gž od 25. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (H.Š., S.D., S.P. i S.O.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je obavezana apelantica da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 2. septembra 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.

4. AP-2384/16 Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajeva, podnijela je 7. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 107096 16 Gž od 4. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (A.H., S.H., K.H. i R.Z.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 28. maja 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.

5. AP-3176/16 Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajeva, podnijela je 25. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109409 14 Gž od 13. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (F.B.) isplati novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima izvršnog i parničnog postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je lice M.H. 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo, dok se tuženi kao treći mjenični jemac obavezao vratiti predmetni dug ukoliko to ne učini lice M.H. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 19. avgusta 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. Također, bilo da se cijeni mjenica kao samostalna mjenica po viđenju ili da se cijeni osnovno potraživanje iz ugovora o kreditu, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg je istakao tuženi u toku prvostepenog postupka.

6. AP-3588/16 Željko Josić, Slobodanka Mijatović, Vanja Kahrić, Fahrudin Džanić i Ramiz Delić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle i Lukavca, koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 25. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 038889 14 Rev od 19. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kao zaposlenika MUP-a Tuzlanskog kantona, kojim su tražili da se tuženi (Tuzlanski kanton - Ministarstvo unutrašnjih poslova) obaveže da im na ime razlike plata i razlike toplog obroka, za period od 15. oktobra 2005. do 15. oktobra 2008. godine, kao i razlike regresa za 2005., 2006., 2007. i 2008. godinu, isplati određene novčane iznose. U obrazloženju osporene odluke se navodi, pored ostalog, da je sporno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari da li apelantima, kao zaposlenicima MUP-a Tuzlanskog kantona, pripada razlika naknade plata i toplog obroka za period od 15. oktobra 2005. godine do 15. oktobra 2008. godine, te razlika regresa za period od 2005. do 2008. godine prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Imajući u vidu da na usaglašeni tekst Granskog kolektivnog ugovora tuženi nije dao saglasnost, niti je istom naknadno pristupio, konstatovano je da se ovaj kolektivni ugovor nije mogao primjeniti u pogledu pitanja visine pojedinačnih prava zaposlenih u organima uprave i sudske vlasti, izuzev do 8. septembra 2005. godine i to samo radi popunjavanja pravne praznine u pogledu visine naknade iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave Tuzlanskog kantona, obzirom da visina ovih naknada nije bila uređena propisima iz oblasti radnih odnosa ove kategorije zaposlenika. Dakle, konstatovano je da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora, u odnosu na traženu razliku plata, toplog obroka i regresa, mogu primjeniti do 8. septembra 2005. godine, kada je stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine koji je mjerodavno pravo u odnosu na zahtjeve apelanata počev od 8. septembra 2005. godine. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-734/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-734/15 („Finalist“ d.o.o. Tuzla i drugi) | Sudska praksa | Aktio