Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-614/13 („KODEKS“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Propisano zakonom
  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Porez
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-614/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 614/13, rješavajući apelaciju „KODEKS“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „KODEKS“ d.d. Sarajevo podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002453 12 Uvp od 26. decembra 2012. godine i broj S1 U 002453 10 U od 2. jula 2012. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 01/4-UP/II-1334/09 od 12. februara 2010.

godine, Rješenja Regionalnog centra Sarajevo broj 04/5IV-17-UP- 1619-4/09 od 13. novembra 2009. godine i Rješenja Regionalnog centra Sarajevo, Odsjek za poreze – Grupa za reviziju i kontrolu broj 04/5-2/IV-17-UP-17-1619-2/09 od 7. septembra 2009. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija „KODEKS“ d.d. Sarajevo podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002453 12 Uvp od 26. decembra 2012. godine i broj S1 U 002453 10 U od 2. jula 2012. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 01/4-UP/II-1334/09 od 12. februara 2010. godine, Rješenja Regionalnog centra Sarajevo broj 04/5IV-17-UP-1619-4/09 od 13. novembra 2009. godine i Rješenja Regionalnog centra Sarajevo, Odsjek za poreze – Grupa za reviziju i kontrolu broj 04/5-2/IV-17-UP-17-1619-2/09 od 7. septembra 2009. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „KODEKS“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 002453 12 Uvp od 26. decembra 2012. godine i broj S1 U 002453 10 U od 2. jula 2012. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) broj 01/4-UP/II-1334/09 od 12. februara 2010. godine, Rješenja Regionalnog centra Sarajevo broj 04/5IV-17-UP-1619-4/09 od 13. novembra 2009. godine i Rješenja Regionalnog centra Sarajevo, Odsjek za poreze – Grupa za reviziju i kontrolu broj 04/5-2/IV-17-UP-17-1619-2/09 od 7. septembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje, zatraženo je 11. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 20. novembra 2015. godine, a Uprava za indirektno oporezivanje 20. i 24. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Regionalnog centra Sarajevo broj 04/5/IV- 17-UP-1619-4/09 od 13. novembra 2009. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Regionalnog centra Sarajevo, Odsjeka za poreze – Grupe za reviziju i kontrolu broj 04/5-2/IV-UP-17-1619-2/09 od 7. septembra 2009. godine kojim je apelantu kao poreskom obvezniku utvrđen razrez indirektnih poreza za poreski period od 1. maja 2006. do 31. jula 2009. godine u iznosu od 221.933,00 KM.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant u periodu kontrole (1. maj 2006. – 31. juli 2009. godine) uvezao dobra namijenjena za potrebe diplomatskih konzularnih predstavništava i međunarodnih organizacija, da je prilikom isporuke uvezenih dobara ispostavljao fakture bez obračunatog poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) iako je predmetnom isporukom dobara izvršio promet, koji saglasno članu 3. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) podliježe oporezivanju, da je Odsjek za poreze – Grupe za reviziju i kontrolu u postupku kontrole po ispostavljenim fakturama obračunao PDV i rješenjem o razrezu obaveza naložio uplatu utvrđenog iznosa, da je stanovište prvostepenog organa da je predmetnim isporukama apelant izvršio promet koji ne podliježe poreskom oslobađanju, s obzirom na to da je članom 29. Zakona o PDV-u propisano da međunarodne organizacije, ako je to regulirano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina, ostvaruju pravo na povrat PDV-a plaćenog za snabdijevanje dobrima i uslugama. Zaključeno je da je apelant izvršio na teritoriji Bosne i Hercegovine isporuku dobara uz naknadu, odnosno da je izvršio oporezivi promet, te da je bio u obavezi da u odnosu na taj promet postupi na način propisan Zakonom o PDV-u, što podrazumijeva ispostavljanje fakture sa obračunatim PDV-om, s obzirom na to da se radi o prometu koji nije obuhvaćen poreskim oslobađanjem iz čl. 24. i 25. Zakona o PDV-u, kako je to regulirano članom 55. navedenog zakona. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 24. Zakona o PDV-u propisano poresko oslobađanje za djelatnosti u javnom interesu, a da su članom 25. Zakona o PDV-u poreskim oslobađanjem obuhvaćene finansijske i novčane usluge, pa kako je apelant kupcima u konkretnom slučaju izvršio promet dobara, a ne navedenih usluga, to je bio u obavezi da ispostavi fakturu koja sadrži elemente propisane članom 107. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u.

7. Dalje je navedeno, da je u postupku uvoza apelant bio oslobođen od plaćanja PDV-a, ali da je za izvršeni dalji promet bio u obavezi da na ispostavljenim fakturama obračuna PDV, budući da u fazi daljeg prometa apelant nije oslobođen od plaćanja, te da je kupcu omogućeno pravo na povrat plaćenog poreza pod uvjetima predviđenim odredbama člana 29. Zakona o PDV-u. Nadalje, navedeno je da činjenica da je apelant u postupku carinjenja navedene robe bio oslobođen od plaćanja uvoznih dažbina nije od utjecaja na drugačije postupanje, da je postupak uvoza propisan Zakonom o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 57/04 i 51/06), a postupak oporezivanja PDV-a Zakonom o PDV-u, te da obračun i naplata indirektnih poreza prilikom uvoza dobara u carinsko područje Bosne i Hercegovine i dalji promet uvezene robe koja nije pod carinskim nadzorom, odnosno koja je puštena u slobodan promet na teritoriji Bosne i Hercegovine predstavljaju dva različita prometa, da dokumentacija na osnovu koje se uvoznik oslobađa uvoznih dažbina prilikom uvoza, ne mora u svakom slučaju biti relevantna za oslobađanje od plaćanja PDV-a u unutrašnjem prometu uvezene robe, iako apelant dokumentaciju priloženu u postupku uvoza smatra validnim dokazom za ostvarivanje prava na poresko oslobađanje u kontkretnom slučaju.

8. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje broj 01/4-UP/II-1334/09 od 12. februara 2010. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Regionalnog centra Sarajevo broj 04/5/IV- 17-UP-1619-4/09 od 13. novembra 2009. godine.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelant isporučio dobra drugim licima (diplomatsko-konzularnim predstavništvima i međunarodnim organizacijama), odnosno da je u smislu odredaba kojima je reguliran PDV izvršio promet dobara uz naknadu, da je za izvršeni promet izdao izlazne fakture, te da na fakturama nije iskazao PDV. Kako je apelant u konkretnom slučaju bio dužan da na osnovu predmetnog prometa dobara izvrši obračun PDV-a, a on to nije učinio, prvostepeni organ je po navedenom osnovu na utvrđenu poresku osnovicu izvršio obračun poreza na dodatu vrijednost kao u dispozitivu rješenja o razrezu (u obrazloženju rješenja o razrezu je dat tabelarni prikaz podataka o ispostavljenim fakturama, broj fakture, naziv kupca, iznos fakture, iznos PDV-a i iznos fakture sa PDV-om).

10. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je nesporno da su, prema odredbama člana 26. stav l. tačka 5. Zakona o PDV-u, od plaćanja PDV-a oslobođena uvezena dobra, koja su oslobođena od plaćanja carine, a namijenjena za službene potrebe diplomatskih i konzularnih predstavnika akreditiranih od Bosne i Hercegovine, uključujući i članove njihovih porodica. Dakle, uvoz dobara, pod uvjetima i na način određen navedenim članom je zaista oslobođen od plaćanja PDV-a. Međutim, apelant je predmetna dobra dalje prometovao drugim licima, te je na taj način izvršio promet dobara koji je u konkretnom slučaju oporeziv i koji treba razlikovati od uvoza dobara. Uprava za indirektno oporezivanje je zaključila da se, u konkretnom slučaju radi faktički o dva prometa, uvozu dobara i daljem prometu istih dobara. Kako se oslobađanje od plaćanja PDV-a prema odredbama člana 26. Zakona o PDV-u odnosi na uvoz dobara, Uprava za indirektno oporezivanje je ocijenila da su neosnovani apelantovi navodi žalioca u odnosu na primjenu odredaba o oslobađanju od plaćanja PDV-a. Dakle, apelant, time što je izvršio prenos prava raspolaganja na predmetnim dobrima drugim licima, izvršio je promet dobara koji je u smislu člana 3. stav l. tačka l. i člana 4. stav 1. Zakona o PDV-u, predmet oporezivanja, a za izvršeni promet nije obračunao PDV. Kako navedeni promet nije oslobođen od plaćanja PDV-a (Glava IX Zakona – Oslobađanja od plaćanja PDV-a), Uprava za indirektno oporezivanje je zaključila da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je, primjenom odredbi Zakona o PDV-u i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, kojima su regulirani pojmovi predmeta oporezivanja, prometa dobara, poreskog obveznika, poreske osnovice, nastanka poreske obaveze i drugih relevantnih odredbi, obračunao predmetne obaveze na način određen rješenjem o razrezu poreskih obaveza. Naime, odredbama člana 29. Zakona o PDV-u, odnosno propisima koje je donijela Uprava za indirektno oporezivanje, reguliran je povrat PDV-a plaćenog za snabdijevanja dobrima i uslugama, pod uvjetima i na način određen navedenim propisima, kako je to naveo i prvostepeni organ u obrazloženju pobijanog rješenja. Stoga je, po ocjeni Uprave za indirektno oporezivanje, Regionalni centar Sarajevo pravilno ocijenio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Također je istaknuto da, s obzirom da je prvostepeni organ utvrđeno činjenično stanje u predmetnoj stvari pravilno podveo pod odgovarajući materijalni propis, apelantovo pozivanje na zapisnik o kontroli od 22. juna 2006. godine nije relevantno za pravilno odlučivanje u konkretnom slučaju.

11. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 002453 10 U od 2. jula 2012. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje broj 01/4-UP/IM 334/09 od 12. februara 2010. godine.

12. U obrazloženju presude je istaknuto da je odredbama člana 3. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), propisano da se PDV, u skladu sa odredbama ovog zakona, plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine. Oslobađanje od plaćanja PDV-a pri uvozu dobara propisano je članom 26. istog zakona, a prema kojem su, između ostalog, u skladu sa stavom 1. tačka 5. tog člana, oslobođena od plaćanja carine uvezena dobra namijenjena za: a) službene potrebe diplomatskih ili konzularnih predstavnika akreditiranih od Bosne i Hercegovine; b) službene potrebe međunarodnih organizacija, ako je to regulirano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina; c) lične potrebe stranih lica diplomatskih i konzularnih predstavnika akreditiranih od Bosne i Hercegovine, uključujući i članove njihovih porodica, te, c) lične potrebe lica međunarodnih organizacija, uključujući i članove njihovih porodica, ako je to regulirano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina. Dalje je navedeno da je, u konkretnom slučaju, nesporno utvrđeno da je apelant izvršio isporuku dobara međunarodnoj organizaciji koja smislu člana 29. st. 1. i 2. Zakona o PDV-u, podliježe povratu PDV-a plaćenom za snabdijevanja dobrima i uslugama, ako je to regulirano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina. Iz navedenog, kako je istaknuto u obrazloženju presude, proizlazi zaključak, da se povrat PDV-a u konkretnom slučaju, od međunarodne organizacije, mogao zahtijevati u postupku i u skladu sa članom 29. Zakona o PDV-u, kao i čl. 53. i 54. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u („Službeni glasnik BiH“ br. od 93/05 do 35/08), kojim se regulira povrat PDV-a diplomatskim i međunarodnim organizacijama. Nadalje je istaknuto da je obveznik prema odredbama člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u dužan da obračuna PDV za odgovarajući period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu. Prema odredbama člana 52. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u lica registrovana za PDV u BiH koja isporučuju dobra i usluge, diplomatskim i konzularnim misijama, međunarodnim organizacijama i članovima tih misija i organizacija i u okviru međunarodnih projekata pružanja pomoći, će obračunavati PDV na promet u skladu sa uobičajenim odredbama Zakona o PDV-u. Članom 30. stav 1. tačka 2. d) Zakona o PDV-u, propisano je da se od plaćanja PDV-a oslobađa isporuka dobara pod uvjetom da su isporučena za carinska skladišta. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je ukazalo da bi, u slučaju da je apelant predmetna dobra samo smjestio, odnosno isporučio u carinsko skladište, ona primjenom ove zakonske odredbe bila i oslobođena plaćanja PDV-a. Međutim, apelant je, pored toga što je smjestio tu robu u carinska skladišta, ovu robu i prometovao diplomatsko-konzularnim predstavništima i međunarodnim organizacijama, odnosno, nesporno je izvršio promet dobara uz naknadu, što je, po ocjeni Vijeća za upravne sporove Suda BiH, odlučna činjenica u konkretnoj upravnoj stvari, te je za taj promet izdao izlazne fakture na kojima nije iskazao vrijednost PDV-a. Poreski organi su se donoseći osporene odluke, po mišljenju Vijeća za upravne sporove Suda BiH, s pravom pozvali na odredbu člana 3. Zakona o PDV-u jer je odredbom člana 95. tačka 2. Zakona o carinskoj politici propisano da carinsko skladište znači svako mjesto koje odobre carinski organi i koje se nalazi pod njihovim nadzorom gdje se roba može smjestiti prema određenim uvjetima. Naime, ta zakonska odredba, zapravo omogućava samo smještanje robe u carinsko skladište, dok, kao i sve ostale odredbe koje se odnose na carinsko skladište, ne dozvoljavaju i njeno prometovanje u carinskom skladištu. Imajući u vidu činjenicu da je apelant predmetnu robu prometovao drugim licima u carinskom skladištu, a što po ocjeni Vijeća za upravne sporove Suda BiH nije dozvoljeno, to je samim prometovanjem robe svrha carinskog skladištenja robe izgubila smisao, zbog čega je Vijeće za upravne sporove Suda BiH apelantove tužbene prigovore istaknute u tom pravcu, odbilo kao neosnovane.

13. Vijeće za upravne sporove je zaključilo da su poreski organi u konkretnom slučaju pravilno primijenili citirane zakonske odredbe nakon što su u postupku naknadne kontrole utvrdili da je apelant u okviru obavljanja svoje registrovane djelatnosti, izvršio promet dobara koji je oporeziv u smislu člana 3. stav 1. tačka 1. i člana 4. stav 1. Zakona o PDV-u i pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o uvozu dobara za koji apelant smatra da temeljem odredbi člana 26. stav 1. tačka 5. Zakona o PDV-u, s obzirom na činjenicu da je isporuka dobara izvršena za potrebe diplomatskih i konzularnih predstavništava, ima pravo na oslobađanje od plaćanja PDV-a. Vijeće za upravne sporove je, također, ocijenilo neosnovanim i pozivanje apelanta na Protokol Ministarstva vanjskih poslova jer se radi o dokumentu koji se može koristiti i koji je relevantan samo u postupku oslobađanja od plaćanja uvoznih dažbina u kojem postupku je predmetna roba i oslobođena od njihovog plaćanja i nije od značaja u ovom postupku.

14. S obzirom na navedeno Vijeće za upravne sporove Suda BiH je odbilo apelantovu tužbu.

15. Presudom Apelacionog upravnog vijeća broj S1 3 U 002453 12 Uvp od 26. decembra 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 002453 10 U od 2. jula 2012. godine

16. Apelaciono upravno vijeće Suda BiH je smatralo da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno utvrdilo da je Zakonom o PDV-u uvedena obaveza i reguliran sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost. Navedeno je da se prema članu 3. ovog zakona, PDV plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svoje djelatnosti, vrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu. Dalje je navedeno da je Zakonom o postupku indirektnog oporezivanja („Službeni glasnik BiH“ broj 89/05) uređen postupak utvrđivanja, naplate i kontrole indirektnih poreza i poreski prekršaji. Prema članu 12. ovog zakona, redovne su obaveze poreskih obveznika, bez obzira da li su odgovorni ili ne za dug po osnovu indirektnih poreza, da se pridržavaju računovodstvenih propisa i da vode evidencije u skladu sa zakonskim i UIO standardima. Postupak kontrole indirektnih poreza uređen je propisima čl. od 92. do 102. ovog zakona. Prema članu 92. navedenog zakona, svrha kontrole indirektnih poreza je da kontrolira poštovanje obaveza po osnovu indirektnih poreza i vrši ispravku stanja. Kontrola indirektnih poreza sastoji se od izvršavanja administrativnih poslova, između ostalog, s ciljem vršenja provjere ispunjavanja zahtjeva za dobivanje fiskalnih olakšica ili podsticaja, kao i za primjenu posebnih shema indirektnih poreza ili postupaka oporezivanja, a prema članu 93. istog zakona, kontrola indirektnih poreza vrši se provjerom knjiga, evidencija, spisa, faktura, vaučera, korespodencije od važnosti za indirektne poreze, računovodstvenih baza podataka, programa, evidencija ili spisa koji se odnose na privredne djelatnosti, kao i provjerom dobara ili bilo kojih podataka koje bi Uprava za indirektno oporezivanje trebalo da zna ili koji bi bili potrebni za postupanje u skladu s obavezama plaćanja indirektnih poreza. Apelaciono vijeće za upravne sporove Suda BiH je ocijenilo da je pravilan je zaključak Vijeća za upravne sporove Suda BiH da je Uprava za indirektno oporezivanje pravilno odlučila kada je odbila apelantovu žalbu izjavljenu na rješenje Regionalnog centra Sarajevo kao neosnovanu. Naime, Uprava za indirektno oporezivanje je pravilno primijenila zakonske i podzakonske odredbe u konkretnom slučaju na način što je utvrdila da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan za obavljenu isporuku robe ispostaviti fakturu sa obračunatim PDV-om s obzirom da se radi o predmetu koji nije oslobođen poreskih obaveza u smislu pravilne primjene odredaba čl. 24. i 25. Zakona o PDV-u, odnosno da se, kako je propisano odredbom člana 29. navedenog zakona, radi o prometu sa diplomatskim i međunarodnim organizacijama. Stoga, i po shvatanju Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH, apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani i ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja Uprave za indirektno oporezivanje koja je pravilno primijenila navedeni član 29. Zakona o PDV-u, prema kojem, plaćeni porez na dodatu vrijednost plaćen zbog isporuka robe ili izvršenih usluga međunarodnim organizacijama podliježe povratu, ako je tako regulirano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina. To podrazumijeva da su poreski obveznici, u koje spada apelant, koji snabdijevaju međunarodne organizacije dužni da prilikom fakturisanja isporučenih dobara ili pruženih usluga obračunavaju PDV, a za koji te organizacije, kao primaoci dobara ili usluga, ostvaruju pravo na povrat po postupku propisanom u odredbama čl. 52–55, Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. S obzirom da je apelant uvezao dobra (kompjutersku opremu) namijenjena za potrebe diplomatsko-konzularnih predstavništava i međunarodnih organizacija u kontroliranom periodu, te da je prilikom isporuke uvezenih dobara ispostavljao fakture bez obračunatog PDV-a, a koja činjenica nije bila sporna, apelant je predmetnom isporukom izvršio promet koji saglasno odredbi člana 3. Zakona o PDV-u podliježe, oporezivanju. Stoga je, i po ocjeni Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH, pravilan je zaključak Uprave za indirektno oporezivanje o obavezivanju apelanta na uplatu iznosa od 221.933,00 KM na ime razreza indirektnih poreza. Naime, apelant je registrovani PDV obveznik i on je u okviru obavljanja registrovane djelatnosti izvršio na teritoriji BiH isporuku dobara uz naknadu, odnosno izvršio je oporezivi promet slijedom čega je bio u obavezi da ispostavi fakture sa obračunatim PDV-om, jer se radi o prometu koji nije obuhvaćen poreskim oslobađanjem iz čl. 24. i 25. Zakona o PDV-u. Navedeno iz razloga što je članom 55. stav

1. Zakona o PDV-u propisano da je obveznik dužan da klijentu izda fakturu ili drugi dokument koji služi kao faktura za svaki promet dobara i usluga, izuzev ako je promet oslobođen plaćanja PDV-a u smislu čl. 24. i 25. navedenog zakona. S obzirom da je apelant izvršio prenos prava raspolaganja na predmetnim dobrima drugim licima, Apelaciono upravno vijeće je ocijenilo da je pravilan zaključak Vijeća za upravne sporove Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje da je izvršen promet dobara koji je u smislu člana 3. stav 1. Zakona o PDV-u predmet oporezivanja. Apelaciono upravno vijeće je, također, ukazalo da je, u konkretnom slučaju, potrebno imati u vidu i odredbe člana 107. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u vrijednost koje se odnose na sadržaj poreske fakture, jer se radi o prometu koji nije obuhvaćen oslobađanjem od plaćanja PDV-a u smislu čl. 24. i 25. Zakona o PDV-u. Međutim, apelant je kupcima, Američkoj ambasadi, Britanskom konzulatu i Uredu registrara u BiH ispostavio poresku fakturu u kojoj nisu bili sadržani podaci PDV stope i ukupan iznos PDV-a, pa je Apelaciono upravno vijeće zaključilo da je apelantov zahtjev neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te se pozvao na zabranu diskriminacije zagarantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije.

18. Navodi da je uvezao robu za službene potrebe diplomatskih i konzularnih predstavništava i međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, a prema međunarodnim ugovorima (Bečka konvencija o diplomatskim odnosima od 18. aprila 1961. godine i Bečka konvencija o konzularnim odnosima od 24. aprila 1963. godine), koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, roba koja se uvozi za službene potrebe diplomatsko-konzularnih predstavništava, ne podliježe plaćanju carine.

19. Apelant dalje navodi da je odredbom člana 176. stav 5. Zakona o carinskoj politici propisano da su oslobođeni od plaćanja carine proizvodi i robe navedene u prilogu tog zakona, a u članu 28. Priloga – roba oslobođena plaćanja uvoznih dažbina propisano je da ništa što je navedeno u tom zakonu ne može spriječiti odobravanje carinskih olakšica u skladu sa navedenim konvencijama.

20. Apelant dalje ukazuje da su odredbom člana 26. stav 5. Zakona o PDV-u oslobođena od plaćanja PDV-a uvezena dobra koja su oslobođena od plaćanja carine, a namijenjena su za službene potrebe diplomatskih ili konzularnih predstavnika, akreditiranih od strane Bosne i Hercegovine, zatim službene potrebe međunarodnih organizacija, ako je to regulirano međunarodnim ugovorima koje je potpisala Bosna i Hercegovina.

21. S obzirom na navedene međunarodne ugovore i odredbe Zakona o carinskoj politici i Zakona o PDV-u, apelant smatra da ambasade i međunarodne organizacije kojima je apelant isporučivao robu, nisu dužni platiti ni carinu ni PDV, te da je, suprotno navedenim propisima obavezan da plati PDV na robu koju je isporučio diplomatsko-konzularnim predstavništvima i međunarodnim organizacijama u Bosni i Hercegovini. Apelant ističe da je proizvoljno obrazloženje Uprave za indirektno oporezivanje i Suda BiH da nije bilo mjesta oslobađanja od obaveze plaćanja PDV-a na osnovu citiranih zakonskih odredbi, nego da je apelant od ambasada i međunarodnih organizacija trebao naplatiti PDV, te da bi ambasade i međunarodne organizacije onda imale pravo na povrat tog PDV-a, pri čemu Uprava za indirektno oporezivanje i Sud BiH ni u jednom svom aktu ne osporavaju činjenicu da Uprava za indirektno oporezivanje, odnosno Bosna i Hercegovina, nema pravo da ostvari prihod po osnovu PDV-a za ovu robu. S obzirom da apelant nije kupcima fakturisao PDV, niti ga je naplatio, ambasade i međunarodne organizacije ne mogu ni tražiti povrat nečega što nisu dale, te se na taj način Uprava za indirektno oporezivanje, odnosno Bosna i Hercegovina, neosnovano obogatila za iznos glavnog duga od 221.933,00 KM, kao i za iznos pripadajućih kamata.

22. Apelant, također, ističe da Uprava za indirektno oporezivanje ne tumači dosljedno isti zakon kod istog činjeničnog i pravnog osnova, pa navodi da prilikom kontrole apelanta obavljene 22. juna 2006. godine nije obračunat ni naplaćen PDV apelantu, iako je u kontroliranom periodu od 1. januara do 30. aprila 2006. godine na isti način fakturisao i isporučivao robu ambasadama i međunarodnim organizacijama. Međutim, u kontrolu za period od 1. maja 2006. godine do 31. jula 2009. godine je došao inspektor (bez službene legitimacije i koji je sam potpisao zapisnik, iako na naslovnici zapisnika je bilo napisao ime još jednog inspektora koji kontroli nije ni prisustvovao) i utvrdio apelantovu obavezu plaćanja PDV-a u označenom iznosu.

b) Odgovor na apelaciju

23. Sud BiH i Uprava za indirektno oporezivanje su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

1. promet dobara i usluga (u daljnjem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

Član 4. st. 1.

Promet dobara Promet dobara je, u smislu ovog zakona, prijenos prava raspolaganja na stvarima (u daljnjem tekstu: dobra) licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik.

IX. OSLOBAĐANJA OD PLAĆANJA PDV-A

Član 26.

Uvoz dobara Sljedeće se oslobađa od plaćanja PDV-a:

[...] 5. uvezena dobra koja su oslobođena od plaćanja carine, a namijenjena za:

a) službene potrebe diplomatskih ili konzularnih predstavnika akreditiranih od strane Bosne i Hercegovine;

b) službene potrebe međunarodnih organizacija, ako je to regulirano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina;

c) lične potrebe stranih lica diplomatskih i konzularnih predstavnika akreditiranih od strane Bosne i Hercegovine, uključujući i članove njihovih porodica;

d) lične potrebe stranih lica međunarodnih organizacija, uključujući i članove njihovih porodica, ako je to regulirano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina;

[...] Član 29.

Diplomatske i međunarodne organizacije Sljedeće podliježe povratu PDV-a plaćenom za snabdijevanje dobrima i uslugama:

1. diplomatskih ili konzularnih predstavništava;

2. međunarodnih organizacija, ako je to regulirano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina;

3. članova međunarodnih organizacija, uključujući i članove njihovih porodica, ako je to regulirano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina.

UIO donosi propise kojima regulira pravo na povrat PDV-a prilikom kupovine dobara. Član 38. stav 2.

Period obračunavanja PDV-a Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu.

25. U Pravilniku o primjeni Zakona na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 100/07 i 35/08) relevantne odredbe glase:

Član 52.

Osoblje diplomatskih i konzularnih predstavništava (1) Lica registrovana za PDV u BiH koja isporučuju dobra i usluge, diplomatskim i konzularnim misijama, međunarodnim organizacijama i članovima tih misija i organizacija i u okviru međunarodnih projekata pružanja pomoći, će obračunavati PDV na promet u skladu sa uobičajenim odredbama Zakona o PDV-u.

(2) Pod osobljem diplomatskih i konzularnih predstavništava, članovima međunarodnih organizacija i članovima njihovih porodica u smislu Zakona smatraju se lica kao i članovi njihovih porodica koji sa njima žive u zajedničkom domaćinstvu ako nisu državljani Bosne i Hercegovine, a to su osobe koje su akreditovane od strane Ministarstva vanjskih poslova na bazi uzajamnosti.

Član 53.

Postupak ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja PDV-a na dobra i usluge pružene diplomatskim i konzularnim predstavništvima (1) Lica koja imaju pravo da ne budu opterećena PDV-om za svoje nabavke će imati pravo na povrat PDV-a koji će se isplaćivati prema članu 54. ovoga pravilnika.

Član 54.stav 1.

Uslovi za povrat PDV-a za isporučena dobra i usluge diplomatskim i konzularnim predstavništvima (1) Povrat PDV-a će se vršiti mjesečno nakon podnijetog zahtjeva. Zahtjev za povrat će se ostvariti ispunjavanjem obrasca zahtjeva CD-PDV 1 za diplomatske i međunarodne organizacije iz člana 29. stav 1. tačka 1., 2. i 3. Zakona, te obrasca zahtjeva CD-PDV 1M, za PDV obveznike iz BiH koji vrše nabavku dobara i pružanje usluga u okviru međunarodnih projekata pružanja pomoći, koji su sastavni dio ovog pravilnika.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

27. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

28. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

29. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem su apelanti obavezani da uplate dodatni razrez indirektnih poreza (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 002453 12 Uvp od 26. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi Uprave u postupku dodatnog razreza indirektnih poreza apelantu, koje je ispitao i Sud BiH u upravnom sporu i u postupku za vanredno preispitivanje sudske odluke, utvrđen razrez indirektnih poreza koji je apelant dužan platiti. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

39. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49; i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

40. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. U vezi s tim, iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanta na imovinu koje se sastoji u lišavanju njegove imovine – novčanog iznosa, koji treba da plati po osnovu razrezanog poreza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. S obzirom na to Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li lišavanje apelanta u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.

42. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).

43. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u apelantovom slučaju, nakon provedenog postupka kontrole, nadležni organ Uprave za indirektno oporezivanje donio rješenje o razrezu indirektnih poreza apelantu za precizirani period, te mu naložio da uplati utvrđenu obavezu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 3. Zakona o PDV-u propisano da se porez na dodatu vrijednost plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji BiH, uz naknadu i uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu. Dalje, odredbama člana 4. stav 1. Zakona o PDV-u propisano je da je promet dobara prenos prava raspolaganja na stvarima licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik. Nadalje, članom 26. istog zakona, a prema kojem su, između ostalog, u skladu sa stavom 1. tačka 5. tog člana, oslobođena od plaćanja carine uvezena dobra namijenjena za službene potrebe diplomatskih ili konzularnih predstavnika akreditiranih od Bosne i Hercegovine i službene potrebe međunarodnih organizacija, ako je to regulirano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina. Odredbama člana 29. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o PDV-u je propisano da „podliježe povratu PDV-a plaćenom za snabdijevanja dobrima i uslugama“ diplomatskih i konzularnih predstavništava, kao i „međunarodnih organizacija, ako je to regulisano međunarodnim ugovorima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina“, a stavom 2. je propisano da Uprava za indirektno oporezivanje donosi propise kojima regulira pravo na povrat PDV-a prilikom kupovine dobara. Odredbom člana 52. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u je propisano da će lica registrovana za PDV u BiH koja isporučuju dobra i usluge, diplomatskim i konzularnim misijama, međunarodnim organizacijama i članovima tih misija i organizacija i u okviru međunarodnih projekata pružanja pomoći, obračunavati PDV na promet u skladu sa uobičajenim odredbama Zakona o PDV-u, a odredbom člana 53. navedenog pravilnika propisano je da lica koja imaju pravo da ne budu opterećena PDV-om za svoje nabavke će imati pravo na povrat PDV-a koji će se isplaćivati prema članu 54. istog pravilnika. Također, odredbama člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u je propisano da je obveznik PDV-a dužan da obračuna PDV za odgovarajući period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navedene odluke o obavezivanju apelanta, kao registrovanog PDV obveznika, na uplatu označenog iznosa na ime razreza indirektnih poreza donesene u skladu sa Zakonom o PDV-u i Pravilnikom o primjeni Zakona o PDV-u. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da su Zakon o PDV-u i Pravilnik objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da oni na jasan i precizan način reguliraju pitanja plaćanja poreza na dodatu vrijednost, te u kontekstu toga i obavezu apelanta „kao lice registrovanog za PDV“ da „će obračunavati PDV na promet u skladu sa uobičajenim odredbama Zakona o PDV-u“ (član 52. stav

1. Pravilnika) kao i postupak ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja PDV-a odnosno uvjete za povrat PDV-a (čl. 53. i 54. Pravilnika), iz čega proizlazi da je miješanje u prava apelanta na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.

44. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine (obavezivanjem da plati dodatno utvrđene obaveze) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV-u uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dodatu vrijednost od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju, utvrđeno je da apelant nije na određena dobra obračunao PDV, zbog čega je u postupku poreske kontrole, koji je okončan sudskom odlukom, obavezan na dodatno plaćanje u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u imovinu apelanta služi zakonitom cilju u javnom interesu.

45. Također, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanta u skladu s principom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanta i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da je razrezom poreza, koji je utvrđen u postupku kontrole, na apelanta stavljen pretjeran teret, budući da je Sud BiH u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge koji se zasnivaju na važećim materijalnim propisima i iz kojih proizlazi da apelant nije na adekvatan način i u skladu s važećim materijalnopravnim propisima izvršio obračun PDV-a. Stoga se mora zaključiti da je miješanje u prava apelanta na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići, odnosno da na apelanta kao poreskog obveznika nije stavljen pretjeran teret, niti je doveden u gori položaj od bilo kojeg drugog poreskog obveznika, u smislu dosljedne primjene Zakona o PDV-u.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama Suda BiH nisu povrijeđena prava apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija

47. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

48. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

49. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).

50. U konkretnom slučaju apelant se nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu. Međutim, apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u prava apelanta na imovinu bilo zakonito, u javnom interesu i u skladu s principom „proporcionalnosti“.

52. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanta iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u upravnom i sudskom postupku iz kojeg je proistekla osporena odluka.

53. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman