Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1090/15 (R. K.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1090/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1090/15, rješavajući apelaciju Ramize Kasupović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ramiza Kasupović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 044169 14 Rsž od 23. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Ramiza Kasupović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bihaća, podnijela je 11. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 044169 14 Rsž od 23. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi, kao nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu izdata od tužene (ZU Kantonalna bolnica „Dr. „Irfan Ljubijankić“ Bihać) od 14. septembra 2012. godine, da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na posao, na mjesto radnika na medicinskoj dokumentaciji u fakturnoj službi, te da joj prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na ime izgubljene plaće isplati određene novčane iznose. Također, odbijen je i apelanticin eventualni tužbeni zahtjev (pobliže naveden u izreci prvostepene presude). U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je tuženi, odlukom od 24. septembra 2012. godine, apelantici otkazao ugovor o radu zbog teže povrede radnih obaveza, bez otkaznog roka, te da je u obrazloženju predmetne odluke navedeno da je na osnovu izvršene kontrole na recepciji tužene i nalaza interne kontrole ustanovljeno da su naplatni blokovi brojeva 249, 243, 320, 318, 317 i 302/12 nepravilno korišteni u smislu postojanja sumnje na zloupotrebu uplatnica za naplatu usluga, da su izuzeti blokovi blagajničke recepcije i izjave od uposlenica koje su radile na recepciji, te da su kontrolom blagajničkih odjela i ambulanti pronađene uplatnice u određenoj novčanoj vrijednosti, koje nisu provedene kroz blagajnički izvještaj, odnosno da novac koji je naplaćen od pacijenata nije predat u blagajnu. U vezi s tim, utvrđeno je, na osnovu dopisa šefa administracije i uvida u raspored rada na recepciji za mjesec avgust, da su navedene uplatnice zloupotrebljavane u vrijeme kada je na blagajničkoj recepciji radila apelantica, koja je negirala navode interne kontrole. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi, da je na osnovu zapisnika interne kontrole, pronađenih uplatnica koje su zloupotrijebljene, kao i na osnovu izjava ostalih radnika recepcije, evidencije o prisustvu na poslu i pribavljenoh mišljenja Vijeća zaposlenika utvrđeno da je apelantica počinila tešku povredu ugovora o radu, koje povrede su normirane odredbom člana 81. stav 2. tačka 20. i 21. Pravilnika o radu tužene (protivpravno pribavljanje imovinske koristi ili povlastica, kao i neovlaštena posluga novčanim sredstvima ili protivpravno prisvajanje novčanih sredstava ustanove), te da se zbog vrste povrede i učinjene štete ne može očekivati od tužene da apelantica nastavi radni odnos. Isto tako, navedeno je da u skladu sa odredbom člana 88. stav 1. Zakona o radu i člana 77. Pravilnika o radu tužene, tužena nije dužna poštovati otkazni rok predviđen ugovorom o radu. Osim toga, konstatovano je da apelanticin žalbeni prigovor u kojem ističe da iskazi svjedoka nisu cijenjeni sa dovoljno pažnje i da su svjedoci imali motiv da okrive apelanticu, nije osnovan, iz razloga što su iskazi svjedoka, kao i iskaz apelantice, cijenjeni u kontekstu sa izvedenim materijalnim dokazima i vjerodostojnost iskaza svjedoka je potvrđena pismenim ispravama. Pored toga, u osporenoj odluci je navedeno da je apelantica drugostepenom sudu, uz žalbu, dostavila i novi dokaz – nalaz vještaka grafološke struke D. B., koji je vršio vještačenje potpisa na spornim uplatnicama, navodeći da je tužena bila dužna dokazati ko je izdao sporne uplatnice. Shodno tome, konstatovano je da odredba člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj ne pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, pa imajući u vidu da apelantica nije dokazala da navedeni dokaz bez svoje krivnje nije mogla iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, to je utvrđeno da ovaj apelanticin žalbeni navod nije osnovan, odnosno da nisu povrijeđene odredbe člana 7. i 126. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman