Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-374/14 (N. Ć.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-374/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. listopada 2016. godine, u predmetu broj AP-374/14, rješavajući apelaciju Nedeljka Ćetkovića, na temelju članka 18. stavak (3) točka e) i stavka (4), te članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se nedopuštena apelacija Nedeljka Ćetkovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032322 10 Rev od 4. travnja 2012. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 032322 09 Gž od 31. prosinca 2009. godine, zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Ćetkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071726 12 Rev od 12. prosinca 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 071726 11 Gž 2 od 11. svibnja 2012.
godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 071726 11 P 2 od 10. listopada 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Ćetković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Radovan Milaković, odvjetnik iz Banja Luke, podnio je 23. siječnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032322 10 Rev od 4. travnja 2012. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032322 09 Gž od 31. prosinca 2009. godine, te protiv presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 071726 12 Rev od 12. prosinca 2013. godine, presude Okružnog suda broj 71 0 P 071726 11 Gž 2 od 11. svibnja 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 071726 11 P 2 od 10. listopada 2011. godine.
2. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 032322 10 Rev od 4. travnja 2012. godine, odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 032322 09 Gž od 31. prosinca 2009. godine. U obrazloženju navedenog rješenja, Vrhovni sud je naveo da prema članku 237. stavak 2. važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a u privrednim sporovima 20.000,00 KM, te da je stavkom 3. istog članka propisano da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Nadalje, ukazano je na odredbu članka 316. stavak 2. ZPP, kojom je propisano da je u slučaju kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna vrijednost predmeta spora koja je navedena u tužbi. Vrhovni sud je naveo da su i apelant i prvotuženi u protutužbi u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora označili u iznosu od po 1.000,00 KM, iz čega proizlazi da vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, pa je slijedom navedenog revizija apelanta odbačena kao nedozvoljena na osnovu članka 247. u vezi sa članom 237. stavak 2. i 3. ZPP-a.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 071726 11 P 2 od 10. listopada 2011. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 071726 11 Gž 2 od 11. svibnja 2012. godine, i presudom Vrhovnog suda 71 0 P 071726 12 Rev od 12. prosinca 2013. godine, konačno je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrde ništavim odluke tuženog „Kozara putevi“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) o dodjeli stana tuženom M.R. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) od 3. listopada 1991. godine i da se prvotuženi obveže da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu stana u Banja Luci, dok je tužba odbačena u dijelu kojim je tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju stana, zaključenog 19. veljače 1992. godine između tužene Stambene zadruge a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotužena) i trećetuženog, te je apelant obvezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka. Iz stanja u spisu proizlazi da je tokom postupka utvrđeno da je da je prvotuženi 2. kolovoza 1991. godine raspisao oglas za dodjelu dva kadrovska stana, na koji su se prijavili trećetuženi i V.V.; da je na rang-listi prioriteta trećetuženi bio na drugom mjestu, dok je V.V. bio na prvom mjestu; da nije bilo prigovora na rang-listu prioriteta; da je odlukom i rješenjem prvotuženog od 3. listopada 1991. godine trećetuženom dodijeljen na korištenje dvosoban stan u zgradi u izgradnji u Banja Luci; da je apelant podnio zahtjev za preispitivanje ovih odluka, koji je odbijen odlukom prvotuženog od 14. veljače 1992. godine; da je nakon toga trećetuženi s drugotuženom 19. veljače 1992. godine zaključio ugovor o korištenju stana i uselio se u isti; da je povodom navedene raspodjele stanova apelant pred Osnovnim sudom udruženog rada Banja Luka pokrenuo postupak sudske zaštite, ali da je tužbu u tom sporu povukao 22. siječnja 1993. godine; da je prvotuženi 23. srpnja 1992. godine stavio izvan snage rješenje o dodjeli spornog stana trećetuženom i naložio mu da se iseli iz tog stana, nakon čega se 28. srpnja 1992. godine uz suglasnost prvotuženog u taj stan uselio apelant na temelju rješenja o dodjeli ovog stana na korištenje od 23. srpnja 1992. godine; da je rješenjem prvotuženog od 19. svibnja 2001. godine navedeni stan dodijeljen apelantu na trajno korištenje i da je na temelju toga rješenja apelant sa drugotuženom zaključio ugovor o korištenju stana 25. svibnja 2001. godine, a da je apelant tijekom 2003. godine deložiran iz spornog stana na temelju zahtjeva trećetuženog za povrat stana, upućenog Ministarstvu za izbjeglice i raseljene osobe-Odsjek Banja Luka; da se apelant u toku 2006. godine nasilno ponovo uselio u predmetni stan i da je zbog toga kazneno odgovarao kao počinitelj kaznenog djela neovlašteno useljenje u tuđi stan; da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj 71 0 P 032322 05 P od 1. travnja 2009. godine odbijen njegov zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana zaključenog između drugotuženom i trećetuženog od 19. veljače 1992. godine i za obvezivanje prvotuženog da apelantu izda rješenje o dodjeli spornog stana na trajno korištenje, te za obvezivanje drugotuženom da sa apelantom zaključi ugovor o korištenju ovog stana, a apelant je obavezan da se iseli iz tog stana i isti preda trećetuženom; da je tužbu u ovom sporu apelant podnio sudu 27. rujna 2001. godine.
4. Polazeći od utvrđenih činjenica redoviti sudovi su zaključili da je apelant propustio rokove za sudsku zaštitu. S tim u vezi istaknuto je da Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 14/84, 12/87 i 36/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) nema propisan postupak sudske zaštite kada je u pitanju stambeni spor o dodjeli stana po osnovi radnog odnosa, a u konkretnom slučaju se radi o takvom sporu, pa se u ovim sporovima primjenjuje opći režim zaštite prava iz radnog odnosa, propisan odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine" broj 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka koje se pobijaju u ovoj parnici, prema kojima je pravo na tužbu nadležnom sudu radi zaštite svog prava imao radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa poduzeća. Navedeno je da je apelant protiv odluke prvotuženog o dodjeli stana trećetuženom izjavio zahtjev za zaštitu prava odnosno za preispitivanje te odluke, koji je prvotuženi odbio svojom odlukom od 14. veljače 1992. godine, koju je apelant primio 18. veljače 1992. godine, pa mu od tada teče rok za podnošenje tužbe. Tužbu za zaštitu prava, koju je nadležnom sudu podnio 1992. godine, apelant je povukao 1993. godine, a novu tužbu je podnio 27. rujna 2001. godine, iz čega su sudovi zaključili da je tužba nepravovremena i prema odredbama Zakona o radu koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj parnice, zbog čega je apelant izgubio pravo na traženje sudske zaštite, obzirom da su rokovi propisani navedenim materijalno-pravnim odredbama prekluzivni i ne mogu se produžavati niti skraćivati, a propuštanjem roka za traženje sudske zaštite odluka prvotuženog o dodjeli stana trećetuženom je dobila svojstvo pravomoćnosti tj. ostvarena je neoboriva zakonska pretpostavka o njenoj zakonitosti. Zbog toga nije bilo osnova da se sudovi upuštaju u meritorno raspravljanje u ovom sporu. Također, sudovi su naveli da je tužba za utvrđivanje ništavosti ugovora je nezastariva prema odredbi članka 110. Zakona o obveznim odnosima, ali se to pravilo ne odnosi na tužbe za utvrđenje ništavosti odluka poduzeća o dodjeli stanova radnicima, jer su za podnošenje tih tužbi rokovi propisani naprijed navedenim zakonima, a pozitivna regulativa stambenih odnosa, ne daje sudu ovlast nalaganja određenog ponašanja sudionicima u postupku, a sva odlučivanja u domeni stambenih odnosa se isključivo svode na kontrolu zakonitosti odluka o dodjeli stana određenim osobama, pa se poduzeću ne može nalagati da radniku dodijeli određeni stan ili da s njim zaključi ugovor o zakupu stana. Navedeno je i da je apelant imao status privremenog korisnika stana u smislu članka 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, i imao je pravo da sporni stan koristi dok se konačno ne utvrdi njegov pravni status u odnosu na taj stan, što je utvrđeno presudom Vrhovnog suda broj U-1292/2001 od 11. rujna 2002. godine, kojom je potvrđena odluka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Banja Luka da je apelantu prestalo privremeno pravo korištenja navedenog stana i da se taj stan ima vratiti trećetuženom kao predratnom nositelju stanarskog prava na ovom stanu. Konačno, redoviti sudovi su zaključili da je o apelantovom zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana, zaključenog 19. veljače 1992. godine između drugotuženog i trećetuženog, odlučeno pravomoćnom presudom broj 71 0 P 032322 05 P od 1. travnja 2009. godine, zbog čega je tužba u ovom dijelu odbačena primjenom odredbi članka 98. stavak 1. u vezi s člankom 67. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku ( "Sl. glasnik RS" broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP).
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant je između ostalog naveo da Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji u predmetu broj 71 0 P 032322 10 Rev, nije uzeo u obzir podnesak apelanta kojim je precizirao tužbeni zahtjev u pogledu visine predmeta spora kao i zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana što je dovelo do odbacivanja revizije od strane Vrhovnog suda. U vezi sa predmetom koji je okončan presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 071726 12 Rev od 12. prosinca 2013. godine, apelant je naveo da predmetni stan trećetuženom nije dodijeljen u skladu sa tada važećim pozitivno pravnim propisima, a da redoviti sudovi nisu utvrđivali da li su prilikom dodjele predmetnog stana poštovani kriteriji za dodjelu kadrovskog stana, mjerila sa kojim je konstituirano njegovo pravo, te su propustili da utvrde navedene nepravilnosti što odluku čini nezakonitom, čime su direktno povrijeđena apelantova prava. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud osporene odluke ukine i predmete vrati na ponovno odlučivanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1), stavak (3) točka e) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka e) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Dopustivost - Ustavni sud je već odlučivao
7. Ustavni sud zapaža da je apelant prije podnošenja ove apelacije, 24. svibnja 2012. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 71 0 P 032322 10 Rev od 4. travnja 2012. godine i presude Okružnog suda broj 71 0 P 032322 09 Gž od 31. prosinca 2009. godine. Ustavni sud ukazuje da je Odlukom od dopustivosti broj AP-1964/12 od 22. listopada 2013. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju koja je podnesena protiv navedenih odluka, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je naveo da je apelant je protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 032322 09 Gž od 31. prosinca 2009. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 032322 10 Rev od 4. travnja 2012. godine odbačena kao nedozvoljena, zbog čega je konstatirao da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu članka 16. stavak 1. tada važećih Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud je istakao da je konačna odluka u predmetnom postupku presuda Okružnog suda broj 71 0 P 032322 09 Gž od 31. prosinca 2009. godine, koja je apelantovom punomoćniku uručena 16. ožujka 2010. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 24. svibnja 2012. godine, iz čega proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 16. stavak 1. tada važećih Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
8. S obzirom da apelant u predmetnoj apelaciji ponovo osporava iste odluke redovitih sudova koje su već bile osporene u ranijoj apelaciji i da pri tome ponavlja iste navode koje je isticao u prethodnoj apelaciji o kojoj je Ustavni sud već donio odluku, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
II.Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu, prava na dom i prava na djelotvoran pravni lijek, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano i sa pozivom na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i Zakona o radu, obrazložili svoje odluke kada su, kod činjenice da je apelant konačnu odluku prvotuženog o dodjeli stana od 14. veljače 1992. godine primio 18. veljače 1992. godine, a novu tužbu za zaštitu prava, nakon što je prethodnu povukao 1993. godine, podnio 27. rujna 2001. godine, zaključili da je tužba apelanta kojom je tražio poništenje rješenja o dodjeli stana nepravovremena. Također, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi dali logično obrazloženje prilikom odbacivanja tužbenog zahtjeva apelanta za utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana zaključenog 19. veljače 1992. godine, pri čemu su istakli da je o navedenom tužbenome zahtjevu odlučeno pravomoćnom presudom broj 71 0 P 032322 05 P od 1. travnja 2009. godine, zbog čega je tužba u ovom dijelu odbačena primjenom odredbi članka 98. stavak 1. u vezi s člankom 67. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud u naprijed navedenim obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih zakonskih odredbi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da na bilo koji način postoji kršenje ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka e) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman